Cerrone - glazbenik čiji je doprinos plesnoj glazbi važan koliko i onaj Giorgia Morodera i Kraftwerka

U dobu Extinction Rebelliona, klimatskih promjena i negiranja istih, postoji li relevantnija pjesma od Cerroneove “Supernature”? Napisana i producirana 1977., pjesma s tekstom o prirodi koja se osvećuje čovjekovoj zlouporabi planeta, nikada nije izgledala primjerenije - “maybe nature has a plan, to control the ways of man”. S čovjekom koji stoji iza te stvari sreli smo se jednog mračnog jutra a naš je susret bio borba između onoga što Cerrone opisuje kao svoj "jebeno loš engleski" i našeg pomalo smiješnog, zahrđalog francuskog jezika. Na kraju smo se sporazumjeli međunarodnim jezikom pariških kafića, tzv. “Franglaisom”.

Jean-Marc Cerrone za mlađe je čitatelje vjerojatno jedan od najvećih producenata plesne glazbe za kojeg nikad nisu čuli. Njegove su stvari semplirane na stotine puta, od rap legendi kao što su Beastie Boys do Avalanchesa i Groove Armade. Razgovarajte s bilo kojim članom moderne generacije francuskih producenata, od Davida Guette do Dimitri From Parisa, od Daft Punka do Boba Sinclara, Cerroneova glazba bila im je glavni izvor inspiracije. Goldfrapp su čak album nazvali po jednoj od njegovih pjesama.

Ako Cerrone nije izmislio disko sa svojim debitantskim singlom “Love In C Minor”, sigurno mu je dodao malo europskog swaga ali i kick druma veličine Bordeauxa. “Ja sam bubnjar. Pa kad sam odlučio snimiti 'Love In C Minor', sebe sam stavio u prvi plan, OK? To je bio jedan od razloga što u Francuskoj nitko nije želio puštati stvar: “Zašto su kick drum i bas toliko naglašeni? Možete li to remiksirati?” Rekao sam: “Ne, ja sam bubnjar. To je za mene normalno. Stavio sam svoj instrument - bubnjeve - naprijed. To je osnova ove stvari!”. Činjenica da pjesma traje više od 16 minuta, također nije pomogla...

Iznervirani Cerrone osnovao je vlastitu diskografsku kuću Malligator i otisnuo 5000 primjeraka singla. Nakon neke zabune u prodavaonici, 300 primjeraka našlo se u New Yorku, gdje je singl postigao ogroman uspjeh. Njegove su produkcije, s masivnim kick-drumom i analognim basom, dakle - ritam nad melodijom, postale uzor većini plesnih izdanja drugih glazbenika. Uz Giorgija Morodera, Cerrone je spojio Europu s discom. Pa ipak, uvijek je uspio zadržati dobar dio r’n’b zvuka koji ga je izvorno i pokretao: “Na mene su utjecali gudački aranžmani Barryja Whitea”, kaže Cerrone. “Brass i stvarno posebne harmonije na čikaškim snimkama i wah-wah gitara iz pjesama poput teme iz Shafta. Definitivno je američka produkcija utjecale na mene više od svega.”

Cerroneov se uspjeh poklopio s vrhuncem Studija 54. “Puno puta sam vrtio tamo!”, kaže. “Doživio sam toliko nevjerojatnih noći u VIP dijelu, družeći se s Jean-Paulom Gaultierom, Andyjem Warholom i Jean-Paulom Goudeom. U osnovi, svi smo bili provokatori”. Cerone na to zastaje. “Ne mogu vam reći što se sve događalo…”. Zašto? - pitam. “Zato jer je bilo puno seksa, puno droge i puno zabave. No, na kraju krajeva, to je privatna stvar” kaže uz smješak i dodaje: “Što se dogodilo u Studiju, ostaje u Studiju”.

Jedna od nepoznatih heroina francuske diskoteke je pjevačica/ tekstopisac Lene Lovich. U Velikoj Britaniji uglavnom je se pamti po singlu “Lucky Number”, velikom hit 1979. godine, ali slučajni susret s Cerroneom odveo ju je u drugom smjeru. “Upoznao sam je na ulici u Londonu”, smije se Cerrone. “Jednog popodneva na Piccadilly Circusu bio sam u kafiću, na piću s prijateljem iz Studija Trident i vidjeli smo ekipu Hare Krišne na ulici a Lene je bila s njima. Bila je tako čudna. Gledali smo je i razmišljali: ‘Što je ovo?’ Imala je crvenu kosu, slamnatu pticu na glavi, bila je bosa i pjevala je na ulici. Pomislo sam: Kakva jebena djevojka! Prišla mi je i rekla: ‘Zašto me tako gledaš ?!’” Cerrone ju je pozvao u Trident Studio da posluša njegove pjesme. Za dva dana vratila se s tekstom za “Paradise”. Nakon toga radila je na nekoliko njegovih albuma, uključujući i tekst za “Supernature”, možda njegovu najvažniju pjesmu ikad, nadahnutu distopijskom pričom HG Wellsa “Otok doktora Moreaua”.

Danas je Cerrone i DJ i izvođač. Nakon što se dugo odupirao zovu DJ kabine, iz izdavačke kuće su ga nagovorili da ipak pokuša. “Moja prva reakcija bila je: ‘Ja sam glazbenik - ne želim to raditi’. Ali pokušao sam, i bilo je prekrasno. Evo, prošlo je već pet godina i imam sreću da radim na dosta velikih festivala”. Zapravo, njegov novi album, “DNA”, nastao je iz njegovih DJ setova, jer je stvarao sve više glazbe koju je koristio između svojih vlastitih produkcija. “Dakle, to što sam postao DJ, vratilo me u doba kad sam prvi put producirao pjesme poput “Love In C Minor” i “Supernature”, dakle u vrijeme moje rane elektroničke glazbe. DJ-iranje mi je dalo priliku da se vratim tim korijenima”, objašnjava. “Imam sreće da sam i dalje na pozornici, nakon toliko godina a to mogu zahvaliti DJ-evima, jer su mi oni otvorili vrata”, kaže. “Toliko moje glazbe je remiksirano ili semplirano.” Iskreno, i ne iznenađuje da je momak rođen s ritmom u rukama i nogama i dalje međunarodno priznat, zahvaljujući nizu izdanja i produkcija koje se možda tek sada u potpunosti cijene.
Ili, riječima Nilea Rodgersa: “Njegov doprinos plesnoj glazbi podjednako je važan kao onaj Giorgia Morodera i Kraftwerka.”