20th Century Digital Boy: (Ne)inteligentna plesna glazba i “problem techna”

O čemu govorim kad govorim o technu? Pitanje je to do kojeg sam došao obrnutim putem, susrevši se s jednim od mogućih odgovora, na YouTubeu naletjevši na petminutni tutorial “kako praviti glazbu kao Charlotte de Witte”, potom i još par nešto duljih videa na temu proizvodnje “techno bangera” uz oznaku “sa semplovima”, uglavnom vezanih za elektroničku produkciju u Ableton Liveu. I eto već teme za novu kolumnu, koja se nadovezuje na prethodnu - u kolikoj mjeri algoritam, kao općenitiji supstrat Umjetne Inteligencije, danas već proizvodi svoju vlastitu glazbenu umjetnost te koliko je i kad digitalna tehnologija umakla samom tehnološkom sredstvu i počela sama voziti svoj vlastiti “umjetnički” izričaj? I koliko je proizvod takvog trenda vrijedan tj. koliko je “dobra” glazba koju proizvodi algoritam, a u kolikoj mjeri on u našem vremenu služi tek kao krinka nekim homo sapiensima, njihovom nedajbože manjku talenta ili nekoj skroz pedesetoj svrsi od izvorne - umjetničke?

Potpunim ogoljavanjem fenomena i krajnje vulgarnim postavljanjem u kontekst vlastite primarne funkcije pokušat ću demistificirati glazbeni čin, jer upravo to smatram neophodnim kako bi se razbio veo tajnovite manipulacije, kojom pojava produkcijskih “zvijezda” danas doživljava svoj šok ponude - upravo kroz elektroničku glazbu kao maksimalno pojednostavljen i do apsurdnosti dostupan produkcijski medij. Dinamiku, pak, koju uočavam kao općenito važeću u povijesti svake - pa i popularne glazbe - svela bi se u bitnome na sljedeće: nadahnuti, kompetentni stvaraoc u ovladavanju postojećom ili kontaktu s novom tehnologijom dovodi jednu žanrovsku ideju do svog vrhunca. Sljedeća generacija usvaja, ponavlja i razrađuje ideju do točke kad postaje dekadentna - dosadna i suvišna. Tada se ideja kroz novo generacijsko iskustvo transformira u novi glazbeni oblik - epohu i žanr - ili ulazi u stranputicu i propada.

Svaka uspješna veza zasnovana je na nesporazumu. Čini se da u plesnoj elektroničkoj glazbi to ciničko pravilo vrijedi više no igdje i tomu svjedoče fenomeni vezani uz njezinu povijest, od početaka sound systema u jamajkanskom reggaeu, preko korijena DJ-inga u njujorškom hip hopu, pokušajima odvajanja “techna” kao zasebnog žanra od čikaškog housea ili berlinskog “tekkna” od britanskog electro i synth popa... Sve ćemo te putove i stranputice detaljnije obraditi u potrazi za odgovorom na pitanje što je to što odvaja elektroničku plesnu glazbu kao relevantan i bitan umjetnički izričaj od današnje rasprostranjene zvučne konfekcije.

Pojavnost “zvijezda” poput Cheline Manuhutu i sličnih, čiji je core business prije modeliranje Emporio Armani reklamnih kampanja, dok im Pioneerova konzola služi kao ukras za pumpanje FEMpowerment agende u svrhu potrošnje artikala modne industrije, podjednako kao prije njih skovanih “veličina” sezonskih tinejdžerskih EDM “producenata” iz zemalja Beneluksa, pred nas jednostavno postavlja zahtjev revizije žanra i njegovih stvarnih vrijednosti. Dugujemo mu to i suočeni s logikom zaštite onoga što su nosioci scene nazivali “kulturom” i bez čega gubimo standarde razlikovanja, nauštrb stvarnih radnika i današnjih njezinih vrijednih predstavnika. Ali prije no što prionemo sudskom procesu čitavom jednom (sub)kulturnom glazbenom univerzumu potrebno je postaviti radnu (hipo)tezu, a ona bi glasila otprilike ovako: današnji techno toliko je raširen kvantitetom nauštrb kvalitete da se postavlja pitanje koliki su u startu uopće njegovi estetski glazbeni potencijali. Je li techno samom svojom idejom u biti antiteza, osveta glazbi i kao takav unaprijed osuđen na propast?

Možemo li, na koncu, o technu uopće govoriti kao relevantnom žanru ili je termin, umjesto kao opis određenog glazbenog sadržaja, zapravo predviđen i skovan kao naziv za metodu proizvodnje glazbe I.E. puhački instrumenti ili trzalica? Ukoliko nas zaista zanima priroda fenomena i dosezi pojmova koje današnji konzument glazbe prima zdravo za gotovo vrijeme je za temeljiti post-milenijski “reality check”.

Pokušavam sad s tim znanjem razoputiti svoj dvojaki odnos prema videu s početka ovog teksta: je li petminutni “tutorial za produkciju techna kojeg proizvodi Charlotte de Vitte” zadivljujuće prirodna, demoratska pojavnost ili je naprosto eksponaža sadržaja koji je u svojoj biti promašen - smiješan? Je li ovdje riječ tek o krajnjem stadiju razvitka jedne banalne i bezvrijedne umjetničke prakse čija se svrha vulgarno iscrpljuje kroz udovoljavanju trivijalnoj ritualnoj hormonalnoj potrebi vikendaškog ispucavanja libida urbanog plemena?

Uzmimo u obzir par činjenica iz povijesti techna. Sama pojava pojma u Detroitu ukazuje primarno na naslov kompilacije uradaka lokalnih proto-elektroničkih producenata koji su njime htjeli naglasiti klasnu (pa i rasnu) različitost od onoga s čime su se počeli igrati njihovi kolege u Chicagu. Čak je izbijanje pojma techna u Europi vezano prije za etiketu na polici s britanskim elektroničkim actovima u Frankfurtu no za ikakvu jedinstvenu, konsenzualnu žanrovsku odrednicu. Potom slijedi Love Parade povorka kojom, rušenjem Berlinskog Zida ideja rejva lagano maršira u istočni Berlin i tamo zatiče zadriglo podzemlje s neoutanim gayevima i subkulturalnim skupinama stvaralački i egzistencijalno sabijenih istočnih Nijemaca. Oni u svom bijesu prema kulturalnoj “normalnosti”, koja ih je efektivno zaobilazila sve to vrijeme, svoje rejvanje brendiraju kao “tekkno” i proglašavaju ga glazbom kojoj ritualno i neopozivo - riječima jednog od osnivača scene - uskraćuju dušu. Kako je u Frankfurtu paralelno nastavila rasti varijanta techna koja još nije spremna na tako radikalnu dekapitaciju glazbe u korist rituala obožavanja neživoga, mašine te se nastavlja pozivati na uspjele glazbene eksperimente kojima duguje “dušu” - britanske acid i pop izvornike Cabaret Voltairea, New Ordera ili Depeche Modea - nastaje pravi mali sukob između te dvije škole njemačke glazbene mašinerije. Čisto glazbenim uvidom može se reći kako ova berlinska varijanta bolje i vjernije otjelovljuje totalitarni germanski geist njemačke elektroničke uravnilovke flat beata i bjelački plesnog četvrtinskog kicka, kojeg je svijetu još davne 1970 već predstavio mladi Kraftwerk, a čiji korijeni sežu i dalje u klasičnu glazbu - prema Orffu i Stravinskome - no i o tome ćemo opširnije diskutirati u narednim kolumnama.

Jedno je izvjesno: gdje god tragali za korijenima techna kao glazbenog žanra, u posljednjoj instanci naći ćemo dva poprilično raznorodna imena: Kraftwerk i Depeche Mode. Prvi dehumaniziran, fasciniran robotskim, neljudskim/nadljudskim aspektom, barem onoliko koliko je drugi uspio kroz uporabu elektroničkog arsenala glazbi udahnuti novu i u velikoj mjeri produbiti “staru”, postojeću dušu. Vratimo li se na trenutak na američki kontinent, nalazimo da su pioniri detroitskog techna May, Atkins i Saunderson također bili naslušani ovih izvođača sa starog kontinenta. Uz jedan indikativan detalj - navodno je May sam jednom prilikom izjavio kako je Detroit techno “potpuna pogreška”, usporedivši njegov zvuk sa “susretom Kraftwerka s Georgeom Clintonom u liftu” gdje im ništa drugo nije preostalo do sekvencera.

Treći, komercijalni izboj povijesnog techna dogodio se opet u Njemačkoj, ovaj put na trećem vršku trokuta, u Hamburgu. Ondje je producent i DJ Alex Christensen, poznatiji po svom projektu U96 napravio svoju elektroničku verziju teme za film Das Boot, ujedno i prvi remix koji se videom na MTV-ju probio u mainstream i tad je većina nas, u repetitivnom jingleu “1,2,3 techno” zapravo prvi put čula za tu “novu vrstu muzike” koja je već zavladala europskim zapadom.

S čime onda za sad raspolažemo uvidom u povijest techna kao glazbenog žanra? Imamo techno kao kompilaciju izvođača i “potpunu glazbenu pogrešku” u Detroitu, techno kao policu CD shopa u Frankfurtu, techno kao odricanje od smisla i poretka u istočnom Berlinu te techno kao catchy melodijicu za masovnu potrošnju s MTV-jevog prime timea. Danas imamo i techno kao način dokazivanja mladih zaopadnoeuropskih producentica, probijanjem puta od kućnog studija - s Ableton Live softverom, midi klavijaturom, mišem i stolnim zvučnicima - do najveće i najskuplje pozornice Tomorrowlanda i imamo techno kao reklamu za Emporio Armani cvike i “girl power” potrošačku agendu.

Uostalom trebamo li veće žanrovske travestije čitavog jednog glazbenog pokreta, od one koje je “korporativna Amerika” već izvela s EDM-om i Ultrom, još jednom konzumerističkom perverzijom, namijenjenoj bezobraznoj zaradi na maržama pića i standardiziranim Pioneerovim setupom kao najjeftinjiim mogućim tehničkim scenskim zahtjevom?

No ne treba ovdje biti ciničan: technom i njegovim elementima diče se, u međuvremenu i vrijedni kreativni umjetnički pomaci u suvremenoj popularnoj glazbi, koje su poduzeli podjednako GusGus, The Presets, Moderat, pa i Vitalic i Deadmau5. Zajedničko svima njima jest da su se poslužili diktatom algoritma na putu do bolje i potpunije glazbene ekspresije, umjesto da su u njemu čuli konačni cilj svog stvaralačkog napora. Otkud onda toliko dramatična razlika u shvaćanju, koja dovodi do tako dramatičnog kvalitativnog rascjepa u krajnjem proizvodu (ovo pitanje produbljuje činjenica kako identičan softver za svoje uratke koriste i De Witte i Moderat)?. Možda odgovor leži baš u prethodno naznačenoj tezi kako techno treba promatrati kao novu, revolucionarnu metodu proizvodnje glazbe, čiji je napredak tek započeo pojavom umjetne inteligencije, umjesto kao punopravan žanr gdje, vidjeli smo, on postaje tek vješta krinka manjka talenta i brojnih drugih, manje plemenitih funkcija wannabe producenata željnih samopromocije.

Kako bilo - kvalificirano tvrdim kako neke velike razlike između onoga što je u stanju ponuditi jedna Charlotte de Witte ne odstupa mnogo kvalitetom ni u jednom smjeru od onoga što to jest i bilo koji tehnički i tehnološki “potkovani” techno DJ, bez obzira na svoj arsenal digitalnih ili analognih glazbenih igračaka. Neumitni pobjednik u cijeloj priči uvijek je Levijatan AI-ja, koji u svakom od slučajeva suvereno i korača bespućem automatizacije svojom “4 to the floor” stazom nama nedokučivom cilju te je do danas sebi već prokrčio značajan teritorij senzualne recepcije homo sapiensa, uvelike potvrdivši zlokobno proročanstvo iz prethodne kolumne.

Iako smo ovdje, vjerujem, uspjeli tek ispravno postaviti pitanja, traganje za pravim odgovorima tu tek započinje.