Fah idioti ili terminologija nerazumijevanja

"Praktički amnestiramo interpelacijom eklatantno percipirano sukobu interesa." Jedna je to od najpoznatijih i ujedno najnejasnijih rečenica izgovorenih u javnom prostoru Hrvatske. Tu je rečenicu izgovorio političar Anto Đapić vjerojatno ni sam ne shvaćajući što je zapravo rekao. Vrlo vjerojatno gotovo nitko nije shvatio što je zapravo htio reći. Koliko je zapravo takvih i sličnih izjava koje se plasiraju u javni prostor, medije, među ljude, a koje malo tko razumije.

Možda je teško za povjerovati, ali kao što gotovo nitko nije shvatio smisao te rečenice, tako ni prosječni konzument popularne glazbe ne razumije kada netko, duboko uronjen u elektroničku scenu kaže da je Manuel sa Clever Rapom razvalio na Identifyu. Ili da je Celeste Collins feat. Oxela na Traxsourceu No. 1 i tražena na Beatportu jer je na zadnjem eventu sa DJ setom oduševila. Netko tko glazbu sluša površno, bez obzira što uživa u toj istoj glazbi, ne zna i ne može znati što je ime ili nadimak izvođača, kako se zove pjesma i što je u svim tim nazivima diskografska kuća. Još kad svim tim nazivima dodate Beatport ili Tracksource ili neki od često korištenih pojmova na elektroničkoj sceni, inzistirajući na imenu producenta, prosječni će konzument odustati od želje da sazna što ga zanima.

Svatko tko se bavi elektroničkom glazbom na ovaj ili onaj način zna sve te pojmove, jer bez njih je poput izgubljenog putnika u pustinji bez kapi vode.

Baš zbog toga je važno da svaki pokušaj izlaska izvan plemena koje postoji tu i sada zbog elektroničke glazbe, bude pametno i precizno objašnjen kako bi se krug potencijalnih ljubitelja neke pjesme, albuma, trake… možda i ozbiljnije zakačio za to. Nije tako teško napisati da je Manuel sa pjesmom, skladbom, trakom "Clever Rap", objavljenoj na etiketi, za diskografsku kuću, za label Identify sve popularniji. Jednako je važno u toj nepreglednoj gomili izdvojiti se od većine i iskočiti kako bi bio vidljiv i uočen. Dakako, kvalitetnom glazbom na prvom mjestu, ali u današnje vrijeme kada je vizualno gotovo postalo jednako važno kao i sam sadržaj, i samim imidžem odnosno vizualnim identitetom. Odličan su primjer hrvatski tandem PEZNT koji su svoje pjesme nazvali po lokalnoj hrani ili piću ("Burek", "Pelin", "Kobassa") istovremeno pazeći kako će se i vizualno predstaviti na globalnoj sceni u konkurenciji od više stotina tisuća kreativnih istomišljenika koji traže svoje mjesto pod suncem. Naravno, odmah su uočeni unatoč odličnoj glazbi koju stvaraju.

Izuzetno je važan taj pristup medijima bez obzira radi li se o društvenim mrežama, YouTubeu, nekoj digitalnoj platformi za distribuciju glazbe, tiskanim novinama, radiju ili sve manje važnoj televiziji. Važno je da oni koji vas predstavljaju znaju tko ste, što ste i što radite. Odnosno, da sami sebi olakšate put do što većeg broja potencijalnih followera, fanova, publike i, na koncu, kupaca. Ma koliko god vam je stalo da vas struka voli i hvali toliko je važno da izađete iz okvira glazbe koju stvarate i postavite se na globalnu scenu sadržajno glasno i vizualno jasno.

Stoga plakat za neki festival na kojem piše 50-tak imena kao što su Alexis, Ben Sterling, Gerd Janson, Dennis Cruz, Heidi, Holly Goof, Jamie Jones, Matt Jam Lamont, Richy Ahmed… doista malo kome nešto znače. Na žalost ne znači ni publici koja to voli i želi nešto više, jer želi znati i želi imati glazbu koju voli i spreman ju je platiti. Prosječnih konzumenata popularne glazbe željnih zabave uz dobru glazbu, ma kakva ona bila, ipak je najviše i upravo oni održavaju na životu sve kreativne stvaratelje elektroničke glazbe koji gotovo svakodnevno kukaju kako ne mogu doći do izražaja.

Nitko ne želi da ga se naziva idiotom pa ni fah idiotom, ali ako se skladatelji elektroničke glazbe ne znaju predstaviti skladateljima klasične glazbe, kao i ozbiljnim poštovateljima glazbe bez obzira na glazbeni žanr onda je terminologija nerazumijevanja ozbiljan kamen spoticanja između kreatora koji ovise o brojnosti potencijalnih konzumenata glazbe koju sami kreiraju.