Breakout: Marcus Miller

Nimalo ne čudi da se ovih dana u Ljubljanu na kratki izlet slila čitava mala armija ljubitelja vrhunskog jazza, kojima nije teško potegnuti sat i po iz Zagreba vožnje u svakom smjeru nakon posla da bi uživali dan za danom u koncertima Marcusa Millera i Stanleya Clarkea.

Moram napomenuti kako ovaj tekst pišem prije odlaska u glavni grad Slovenije, kao član grupice "jazz lovera" koji još pri tom idu i otvorena srca i testirati suvremenu ljubljansku bistro scenu.

Tako da u ovom trenutko ne znam još kakav je bio koncert Marcusa Millera na Križankama u ponedjeljak 8. srpnja. Još se nije desio. Ne znam je li padala kiša (a najavljena je), koliko je bilo ljudi i koliko dugo i koje je sve stvari svirao.

Pisat ću o onome što znam i što je lako provjerljivo.

Nisam objektivan. Ja doista mislim da je Marcus Miller danas jedan od najvećih živućih glazbenika, kompozitora i producenata rhythm & blues, funk i jazz glazbe. Marcusa Millera sam gledao u nekoliko navrata uživo, a zadnji puta lani na Jazz & Herritage festivalu u New Orleansu gdje je nastupio u sličnoj postavi okružen mladim muzičarima s kojima i ovog ljeta svira po Europi (pa i Ljubljani).

Nastup je bio izvanredan. Pokazao je i dokazao da je njegov karakterističan slapping zvuk bassa jedinstven, da mu je tehnika savršena (a usudio bih se reći i superiorna, ravnopravna s tek možda još nekoliko najboljih živućih, a i pokojnih basista). Osim toga, inovativno i s mjerom koristi u živim nastupima i svoj bas klarinet (baš kao i na albumima) koji daje karakterističan melodijski zvuk njegovim bandovima.

No, povrh svega, ukupnost njegovih talenata je zastrašujuća. Njegove interpretativne sposobnosti nisu ništa bolje od njegovog umijeća komponiranja, ali i preslagivanja općih mjesta glazbene kulture. Pa se tako za mjesto na koncertima ravnopravno bore djela koja je napisao za Milesa Davisa ili njegove interpretacije ponajboljih standarda ne samo jazz, soul ili gospel klasika već i rocka. Miller je napisao, među ostalim, kompletan, izuzetno popularan i Grammyjem ovjenčan album "Tutu", ali i prekrasan soundtrack filma Fiesta, te još nekoliko albuma gdje su zajedno razvijali tada "novi" zvuk Milesa Davisa. Kasnije će se ispostaviti, da je to zapravo zvuk Marcusa Millera s Milesom Davisom kao trubačem.

Njegove verzije klasika Talking Headsa, Red Hot Chili Peppersa, Cindy Lauper, Quincyja Jonesa, ali i Isley Brothersa ili, primjerice, Steviea Wondera, jednostavno su fantastične. Apsolutno prepoznatljivi odmaci od originala kojim samo potvrđuje svoj zvuk i produkcijski svjetonazor.

Miller je do sada zabilježen kao glazbenik na preko 500 projekata! Svirao je rock (Donald Fagen i Eric Clapton), jazz (George Benson, Dizzy Gillespie, Joe Sample, Wayne Shorter, Grover Washington, Jr.), pop (Roberta Flack, Bryan Ferry, Paul Simon, Mariah Carey), R&B (Aretha Franklin, Take 6 Chaka Khan), hip hop (Jay-Z i Snoop Dogg), blues (Z.Z. Hill), new wave (Billy Idol), smooth jazz (Al Jarreau, Dave Koz) ali i operu (suradnja s tenorom Kennom Hicksom i sopranisticom Kathleen Battle).

Na koncertu u New Orleansu je Marcus Miller ispričao vrlo dirljivu priču o tome kako je postao glazbenik. Priču je zapravo posvetio svom ocu koji je žrtvovao vlastitu glazbenu karijeru da bi malome Marcusu stvorio uvjete koje sam nije imao. Marcusov otac je bio orguljaš, talentirani i nadobudni jazz i rhythm & blues klavijaturista koji je vrlo mlad dobio sina, puno prije nego li je počeo zarađivati iole ozbiljna sredstva kojima bi mogao prehranjivati svoju obitelj. Otac mu se odrekao glazbene karijere, zaposlio se kao vozač vlaka podzemne željeznice i vozio je cijeli život istu liniju koja je spajala Brooklyn s Manhattanom. Orgulje je svirao jedino nedjeljom na misama u crkvi.

Ali je u kući stalno svirala glazba. Maleni je Marcus od najranijih dana pokazivao fantastičan sluh, ali i predanosti, ambiciju, volju, talent da savladava različite instrumente. Od duhačih, preko klavijatura do žičanih.

I kad je imao tek 21 godinu je već s Lutherom Vandrossom napravio megahit "Never Too Much". S njime je nastavio surađivati na nemalo albuma (zajedno sa klavijaturistom Natom Adderlyjem jr.-om). A suradnja je prestala tek otprilike kad je s 27 godina postao član grupe Milesa Davisa. U međuvremenu su ti klincu napravili i dva izvanredna albuma najvećoj divi soul glazbe – Arethi Franklin, a Miller je istovjetnu suradnju imao i sa saksofonistom Davidom Sanbornom s kojim se više potvrđivao na području instrumentalnog rhythm & bluesa (David Sanborn je sam kategorički odbijao da se njihova glazba svrstava u jazz.)

"Jednog dana zazvonio je telefon, javila se mama i pozvala me da se javim jer me zove Miles Davis. Bio sam uvjeren da se netko iz banda Luthera Vandrossa šali na moj račun. Nisam se htio javiti. Telefon je zvonio još jednom i tad sam na nagovor majke ipak dignuo slušalicu. To je bio stvarno Miles." Drugi tjedan je već bio na probi, a za 15 dana je imao svoj prvi nastup u Torontu.

"Dvorana je bila krcata. Mi smo izašli i počeli jammati. U jednom trenutku sam vidio da su se na dnu dvorane otvorila ulazna vrata i da je ušetao gospodin u bijelom odijelu s bijelim šeširom. To je bio moj otac u svom najsvečanijem izdanju. Uzeo je slobodna dva dana i iz Brooklyna došao u Toronto da me vidi. Da se uvjeri da se njegova žrtva pretvorila u nešto dobro".

Ovu priču je na koncertu u New Orleansu ispričao sa suzama u očima prije nego su odsvirali kompoziciju "Preacher's Kid" koja se našla na nekoliko Millerovih albuma u različitim verzijama, a posvećena je upravo pokojnom ocu.

Danas je Miller i dalje jedan od najtraženijih basista na sceni. Gostuje i dalje na brojnim projektima, ali je zanimljivo da u svoje bandove redovno uzima mlade talentirane glazbenike. Da im snagom svoje reputacije, iskustvom ugrađuje renome i gradi karijeru.

Na sličan način kako se i njemu otvorio svemir nakon što je primljen u band Milesa Davisa. Veliki ljudi nemaju straha od mladih talenata. Naprotiv. Glazba i fanovi su uvijek na dobitku.