Zašto se Hrvatska srami svojih zvijezda elektroničke glazbe?

Kada netko od hrvatskih glazbenica ili glazbenika ostvari zapažen uspjeh izvan granica Hrvatske, najčešće mu se fotografija uz prigodan tekst pojavi u tiskanim medijima. Na televiziji se emitiraju prilozi o njegovom uspjehu ili razgovor s njim. Portali objavljuju o tome vijest i snimku sa YouTubea, a javnost o tom događaju priča u društvu. Uspjeh jednog glazbenika ili glazbenice koji svakako treba popratiti. Zasluženo! No, na žalost, mediji u Hrvatskoj prvo će dati prostor izvođaču ili autoru klasične glazbe. Potom na red dolazi mainstream (iako takvih gotovo i da nema), a potom možda i jazz. Autori, skladatelji, izvođači koji su ostvarili uspjeh kroz neki drugi glazbeni žanr gotovo i da ne postoje u hrvatskim medijima. Dakako, to se odnosi i na nemali broj vrlo uspješnih autora elektroničke glazbe.

Petar Dundov već je odavno postao značajno ime na globalnoj elektroničkoj sceni ali njegovo ime i prezime još uvijek poznaju samo strastveni obožavatelji elektroničke glazbe u Hrvatskoj. Eddy Ramich je 2006. godine od strane utjecajne japanske radio stanice J-Wave bio proglašen za Master Of Mastermix odnosno najboljim DJ-em na svijetu u konkurenciji s Gillesom Petersonom, no u Hrvatskoj je malom tko prenio tu vijest. Saša Rajković koji najčešće stvara glazbu pod umjetničkim imenom Zarkoff, češće stvara glazbu negdje širom Europe nego kod kuće pa su i koncerti izvan Hrvatske češći dok njegove čak dvije turneje po Brazilu sa grupom Florence Foster Fun Club nitko nije zabilježio niti popratio. Ognjen Zečević na globalnoj dub sceni poznat kao Egoless, godišnje održi oko stotinjak nastupa širom svijeta. Njegova izdanja objavljuju prestižne diskografske kuće specijalizirane za dub. Svejedno, Egoless je u Hrvatskoj gotovo anoniman. Blacksoulov projekt PEZNT iza kojega stoje Tom Pasanec i Dejan Marković svojim su house hitovima na Traxsourece i Beatport chartovima visoko plasirani, u klubovima širom svijeta traženi što svjedoči i nedavna australska turneja. Svejedno PEZNT znači nešto samo iskrenim ljubiteljima ali i poznavateljima hrvatske house scene. Danijel Majcen koji je objavio već par sytnh pop albuma kao Dani'el, prije par godina je ostvario izniman uspjeh na europskim alterchartovima svojim pjesmama zbog čega su mu ugovor odmah ponudili iz jedne ruske diskografske kuće. Broj prodanih primjeraka njegovih albuma prešao je već odavno 20.000 no mediji u Hrvatskoj ga zovu u goste samo zato jer za kućnog ljubimca ima prase. To što je ozbiljan i uspješan skladatelj i izvođač elektroničke glazbe, to nikoga ne zanima. Darko Juranović D'Knock zbog svoje je prošlosti, kao član grupe ET, čak i dobio zasluženo mjesto u medijima jer je i ostvario zapažen uspjeh izvan Hrvatske. No autori poput Damira Ludviga, Miljenka Rajakovića sa projektom TeHom, Ilije Rudmana, Andree Ljekaja, Tomeca & Grabbera, Lane Jastrevske kao Popsimonove, producenta Matka Šašeka Kooladea, Sunčice Barišić – Insolate, Filipa Motovunskog, DJ Jocka, grupe ABOP i mnogih drugih poznatih ili manje poznatih autora, producenata i izvođača elektroničke glazbe ostaju u debeloj sjeni. Zašto?

Tko se to zapravo srami uspjeha hrvatskih glazbenih zvijezda izvan granica Hrvatske? Tko su ti novinari, urednici, glazbeni urednici, radio voditelji koji hladno prelaze preko uspjeha svih tih ljudi? Zašto nije moguće čuti niti jednu pjesmu nikoga od svih navedenih uspješnih autora kao i svih ostalih nespomenutih, u hrvatskom eteru? Zašto je njihova glazba dobra i tražena širom svijeta, a nije kod kuće? Ne, nije problem u njima već u neukim, nekompetentnim urednicima i novinarima koji jednostavno ne vide dalje od mainstreama dok za sve ostale žanrove, pa tako i za elektroničku glazbu misle da je u pitanju manje važna pa samim time i manje vrijedna glazba za uopće je spomenuti, a kamo li emitirati u eteru. Nitko ne očekuje od svih njih da moraju biti pasionirani slušatelji elektroničke glazbe ali ako netko već ostvari doista važan i velik uspjeh izvan granica Hrvatske onda to zaslužuje svoje mjesto u javnom medijskom prostoru.

Međutim, postoji i druga strana ove bizarne priče. Koliko se zapravo sami autori brinu o svojoj vlastitoj promociji kod kuće i u hrvatskim medijima? Prosječan novinar će možda nagovoriti svog urednika da objavi nešto o nečijem uspjehu, ma koliko taj glazbenik uredniku ne znači ništa, ako mu iznese zanimljive i relevantne činjenice o uspjehu nekog hrvatskog autora elektroničke glazbe. Pri tom ništa manje važno nije ako se iznesu neke brojke vezane uz npr. broj downloada, streaminga, broj ljudi koji je pogledao spot na YouTubeu, broj održanih nastupa ili prisutne publike na nekom nastupu kao i priznanje od neke organizacije, ustanove ili udruge uz opis tko i što je dodijelio nekome iz Hrvatske. I recenzije objavljene u inozemnom tisku i te kako puno znače. To bi trebala biti osnova i abeceda komunikacije i PR-a ali je na žalost danas gotovo u potpunosti nestala. Kako god, i sami autori, producenti i izvođači elektroničke glazbe trebali bi i sami poraditi na svojoj promociji, te pronaći pravi put do medija i medijske vidljivosti u Hrvatskoj. Ako već mediji ne vide i ne znaju prepoznati nečiji realan uspjeh onda im to treba staviti na nos.