Everything But The Girl: ''Odlučili smo istražiti nama nepoznate sfere elektroničke glazbe''

Gotovo četvrt stoljeća nakon njihovog albuma ''Temperamental'' iz 1999., a nakon jednog, spontanog, kućnog muziciranja i improviziranja tijekom pandemije, Ben Watt i Tracey Thorn odlučili su ponovno udahnuti život svom najpoznatijem zajedničkom projektu, Everything But The Girl. Čak štoviše, snimili su novi album, ''Fuse'' kojeg je Watt objavio na svojoj etiketi Buzzin' Fly, 21.travnja. Iako melankolični Traceyin glas neodoljivo podsjeća na EBTG s kraja 90-ih, album je zapravo vrlo progresivan i zvuči prilično drukčije od njihovog starog materijala. Osim toga, EBTG je, od njihovih početaka 1982., karakterizira fuzija raznih žanrova, što nam otkriva i naziv novog albuma. EBTG, u svom su bogatom opusu, uspješno spajali i razdvajali akustičnu glazbu, jazz i acid jazz, latinoameričku glazbu, downtempo, house, jungle, drum'n'bass, trip-hop itd. O tome, što je i kako ponovno pokrenulo Everything But The Girl, popričali smo s Benom i Tracey...

MM: Prije svega, čestitke na novom albumu koji je zainteresirao publiku diljem svijeta. Kako se vama čine dosadašnje reakcije?

Thorn: Genijalno! Doduše, mi nikad nismo uzimali publiku zdravo za gotovo, ali stvari su se poprilično promijenile od našeg posljednjeg albuma, stoga je nemoguće očekivati ikakvu reakciju u današnjem svijetu prepunom talentiranih autora i toliko kvalitetne glazbe koja izlazi svakodnevno. K tome, nismo se baš previše ni potrudili oko promocije. Naša informacija o novom albumu svela se na samo jedan tweet...

MM: Što vam je poslužilo kao nadahnuće za ''Fuse''?

Watt: Iskreno, nismo nikad razmišljali na taj način. Jednostavno, upijamo sve oko sebe i sve nas potiče na kreativnost. Primjerice, osim glazbe koju ciljano slušam, čujem i glazbu koja dolazi iz automobila, s TV-a, Netflixovih serija, zabava itd. Kad sve to nekako ''zakuha'', počinje kreativni proces. Pritom je najvažnije slobodno izražavanje, bez previše, razmišljanja, opterećenja ili usporedbi s nečim što već postoji ili nekim prijašnjim djelima - to samo dovodi u sumnju čitav proces.

Thorn: Ja to vidim kao nešto podsvjesno. Kao da dovodiš svoju svijest i um u neko specifično stanje u kojem profunkcionira taj dio mozga. U protivnom stvari ne funkcioniraju, sve ostaje nekako površno, previše racionalno i shematizirano...

Watt: Nedavno smo otišli pogledati jednu izložbu Davida Hockneya u londonski Lightroom i sjećam se da sam izašao iz galerije i pomislio: ''Hej, osjećam se kao da bih danas mogao kreirati glazbu...'' Poanta je da nikad ne znaš što te može nadahnuti...

MM: Slušajući ''Fuse'', on doista zvuči kao EBTG, ali EBTG u 2023.godini. Neke stvari je teško žanrovski odrediti, a zanimljivo je i da niste pokleknuli pred trenutnim trendom revivala zvuka 90-ih?

Watt: Iz moje perspektive, oduvijek sam bježao od tih silnih žanrovskih kategorija? Tako da sam često rastavljao ritamske fraze na proste faktore i mijenjao pozicije i frekvencije hi-hata, snarea i kicka, kako bih dobio nešto novo. Nakon toga, na sličan način bih procesirao instrumente i na sve to bi došao Traceyin vokal... Nikad nismo funkcionirali na način da bi rekli ''idemo napraviti jungle pjesmu'', ali opet, uzeti neke elemente iz tog žanra i potom ih rasčlaniti na moj način, nešto je što meni, kao glazbeniku, predstavlja izazov. Svjestan sam i činjenice da smo, na novom albumu, na neki način, morali odati počast i našem nasljeđu iz 90-ih, ali i predstaviti EBTG kroz suvremeni zvuk. To je zahtijevalo i svojevrsno istraživanje nama nepoznatih sfera elektroničke glazbe...

Thorn: Svakako smo hjetli izbjeći da album obilježi nostalgičnost. Iako smo svjesni da uvijek postoji doza nostalgije. Naši su klinci danas 20-godišnjaci, izlaze u klubove i znali su nam reći: ''Čuli smo jednu vašu stvar u klubu...'' I stvarno je super da neke nove generacije otkrivaju našu glazbu, ali, s druge strane, vrlo je lako i ''zaglaviti'' u tome, stoga valja biti oprezan...

MM: Nedavno je objavljen i remiks singla ''Nothing Left to Lose'' kojeg potpisuje Four Tet. Kako je došlo do te suradnje?

Watt: Jednostavno - pitali smo ga! Mislim da je Kieran vrlo talentiran producent i vješt u tome da neki singl pretvori u plesni hit. Stoga, bio je logičan odabir. Jednostavno smo pomislili: ''Pošaljimo mu pjesmu da vidimo što će napraviti...''

MM: Čini se kako su plesni remiksevi bitan segment u priči EBTG-a?

Thorn: Pa da... Imali smo onaj jedan popularni remiks, ''Missing'', Todd Terry... On nam jer doista obilježio karijeru. I ponosni smo na njega, za razliku od nekih glazbenika koji nisu pretjerano ponosni na svoje hitove. Najsmješnije je što je Todd, svjedobno izjavio kako nije gotovo ništa promijenio - pjesma i produkcija je bila tu, on ju je samo učinio plesnom...

MM: Od vaših početaka, ranih 80-ih, snimili ste doista puno različitih albuma. Kako ste prihvatili elektroničku glazbu kao sastavni dio EBTG-a?

Thorn: Iako se nekima možda čini kako je elektronička glazba bila neki nagli zaokret u našoj karijeri, zapravo smo ju uključivali postepeno. To je nekako najviše uzelo maha na albumu ''Amplified Heart'' (na kojem je bila i originalna verzija singla ''Missing''). Od tad nam je, u glavi, stalno tinjala misao o tome kako bi naše pjesme zvučale u plesnom remiksu. Nakon albuma ''Amplified Heart'' je došla i suradnja s Massive Attackom...

Watt: Ali, zapravo, korijeni inkorporiranja elektroničke glazbe u naš zvuk, mogu se prepoznati i na albumu ''The Language of Life'' iz 1990., kad nam je remikseve radio kolektiv Bristol Baseline Productions. Posebno je bio zapažen njihov ''Clifton Remix'' za singl ''Take Me''...

MM: Kad biste mogli, što biste rekli Tracey i Benu iz 1984.?

Watt: Zapravo, ne bismo im mogli ništa reći...

Thorn: Istina, ne bismo primili ničiji savjet. Ali nismo ni mislili da će nam glazbene karijere toliko potrajati, tako da ni u to ne bismo tad, vjerojatno, povjerovali...

MM: Ben, što je s tvojom DJ karijerom?

Watt: Iskreno, prestao sam s DJ-ingom, tamo negdje 2012. ili 2013. U početku je bilo zanimljivo, ponajprije zbog toga što su mi nastupi EBTG-a pred velikim masama ljudi, krajem 90-ih, bili prilično naporni. Zbog tog sam krenuo puštati glazbu za 150-200 ljudi, nedjeljom u Lazy Dogu. S vremenom sam odustao zbog bolova u ušima...

MM: Planirate li kakvu promotivnu turneju povom izlaska albuma?

Thorn: Nisamo baš planirali s albumom oživjeti čitavu EBTG karijeru i odmah krenuti s bukinzima i nastupima na sve strane. Osim toga, turneja bi značila da bismo trebali izvoditi čitav naš katalog, što nam ne pada na pamet. Tako da promotivna turneja nije nešto o čemu smo razmišljali...

Watt: U tom pogledu sam oduvijek zavidio jazzerima, od kojih nitko nikad ne očekuje izvedbu starih hitova, kao što je to slučaj kod svih glazbenika koji gravitiraju prema nekom smjeru pop glazbe. Primjerice, od Milesa Davisa nitko ne očekuje da izvede ''Kind of Blue'', onako kako ju je snimio prije 40 godina...

Thorn: No, to ne znači da nećemo uopće nastupati...

MM: Što album ''Fuse'' predstavlja za vas osobno?

Thorn: Album je vrlo osoban. Predstavlja nam neko novo otkrivanje svega što nam je zajedničko i ponovno povezivanje kroz glazbu, s obzirom da smo par koji je dugo u vezi i da nas je glazba, prvo spojila, a potom i razdvojila. Osim toga, album je nastao tijekom vrlo teškog perioda u kojem se čovječanstvo našlo tijekom pandemije pase ideja povezivanja ne odnosi isključivo samo na nas, već i na čitav svijet...