Ivona Kovačević: 'Muzika je uvijek bila moj najglasniji i najvjerniji saveznik'

Iza Ivone Kovačević duga je karijera u glazbi - radila je u izdavačkoj kući, brinula se o karijerama/izdanjima izvođača kao što su Hladno pivo, Bolesna braća, bila je menadžer, booker... a posljednjih je godinu dana direktorica radija Yammat FM na čijem je pokretanju i radila zajedno s pokojnim Alenom Balenom. Na Yammatu se svaki petak vrti i Mojo Sound System, najslušanija emisija o elektroničkoj glazbi koju Ivona uređuje i vodi a koja će se tijekom lipnja svaki petak emitirati uživo s Gornjeg grada, kao pop up event MOJO & BROKENSHIPS LIVE NA GORNJEM GRADU. S Ivonom smo pričali o Mojo Sound Systemu, radiju, glazbi ali i stanju na našoj elektroničkoj sceni.

m: Krenut ćemo s tvojom emisijom Mojo Sound System koja se emitira na Yammat FM-u svaki petak u 15.05. Kako si došla na ideju pokretanja te emisije, koji koncept ti je bio u glavi?

IK: Na Yammatu se otpočetka ručno bira glazba. Ovo napominjem samo zato što sam primjetila da dosta ljudi i danas proziva voditelje drugih radio postaja da stalno vrte jedno te iste pjesme uvjereni u to da ih oni sami biraju, no međutim, to nije slučaj. Obično imaju jednog glazbenog urednika koji napuni bazu sa 500 – 1000 pjesama, a kompjuter vrti po zadanom ključu. Baza se tu i tamo obnovi, neke stvari ubace, druge izbace, no više manje slušate jedno te iste pjesme. Pristup spram radija već je godinama takav, formatiran, i to je umnogočemu narušilo kvalitetu i ubilo radio, iako se oni kojima je to poslovni model, naravno, neće složiti sa mnom, i svoja će radijska dostignuća argumentirati zaradom kao da je zarada jedini parameter uspjeha. Mnoge nekvalitetne stvari su se uspjele prodati, no ne bih to nazvala uspjehom. Radio je daleko više od samo podilaženja ukusu mase i excel tablica. Barem bi trebao biti. U radijskim sam počecima radila nekoliko redovnih programskih termina tjedno.

Kako sam u tim termina sve više vrtila elektroničku glazbu, organski se rodila ideja da imam svoju emisiju koja će biti posvećena samo tom glazbenom pravcu. I tako se rodio MOJO SOUND SYSTEM.

m: Zanimljiv je odabir termina emisije; zašto baš u 15.05? Je li to službeni početak vikenda?

IK: Iako je emisija posvećena prvenstveno klupskoj glazbi, smatrala sam da moramo izaći iz poznatih okvira i onoga ‘što se podrazumijeva’, a to je, u ovom slučaju, nametalo neki kasniji termin i noćnu atmosferu. Mogli smo i tako, no u tom slučaju bi se to opet zadržalo u krugu slušatelja koji su ionako skloni toj vrsti umjetnosti, a ovako je slušanost dobacila puno dalje od očekivanog i pridobila ljude koji ne samo da prije elektroničku glazbu nisu slušali, već im je bila i odbojna. Danas imamo petak na Yammatu koji je već neko dulje vrijeme najslušaniji dan u tjednu.

m: Je li te iznenadila popularnost emisije? Javljaju li se često ljudi s komentarima, pohvalama? Koliko svojim sugestijama utječu na tvoju uređivačku politiku?

IK: Na neki me način još uvijek iznenađuje, jer sam ipak izolirana od publike pa nisam svjesna koliko ljudi doista sluša emisiju, iako postoje brojke streaminga i naknadnih preslušavanja na Mixcloudu, no slušanost u autima na FM-u i DAB+-u još uvijek nije mjerljiva, stoga je točan broj nemoguće znati. Osim toga, čak i kad imate streaming brojke, one pokazuju IP adrese iza kojih može biti jedna, a može biti i 30 ili 100 osoba u nekoj tvrtki. Kad vrtite u klubu odmah imate i brojčani i emotivni feedback publike. Na radiju ste osamljeni, sve je puno eteričnije, iako postoje društvene mreže, i ljudi se javljaju, no ni to nije realni pokazatelj. Iskustvo je pokazalo da se većina najzagriženijih fanova u pravilu najmanje ili nikada ne javlja. A imate jednostavno ljude koju su tome skloniji i otvoreniji, i one druge koji nisu aktivni na društvenim mrežama i ne mili im se ni na koji način javljati se. Ravnjanje prema najglasnijima nije realan pokazatelj slušanosti i uzimati njih kao parameter je zamka.

m: Kako bi nekom, tko nikad nije slušao emisiju, predstavila Mojo Sound System?

IK: Hm, možda najbolje upravo emisijom. Vjerojatno bih mu poslala link. Mislim da djela najbolje govore, a riječi treba ostaviti publici.

m: Planiraš li proširiti koncept Mojo Sound Systema, raditi neke redovne live showove, možda objaviti neke Mojo Sound System kompilacije, mikstejpove?

IK: Imali smo nekoliko takvih ‘izleta’ u sklopu radija. Prvi izlazak na cestu je bio u vrijeme Adventa na Europskom trgu taman prije nesretne godine lockdowna. Da se nije dogodila korona, sigurno bismo to i naredne godine ponovili jer je za sve na radiju to bilo predivno iskustvo. Prošle sam godine ispred Muzeja prekinutih veza i Brokenships bistroa iz našeg kombija emitirala emisiju u trajanju od 8 sati što je bilo još jedno nezaboravno iskustvo i to su, recimo, trenutci kad za radio publika postaje opipljiva i stvarna. Planiram stalno nešto, no to se dogodi uvijek spontano u skladu s trenutkom i mislim da je tako najbolje. Barem za MOJO.

m: Radiš i kao direktorica Yammat radija. Što bi, iz te pozicije, rekla, kakva je situacija s radijima danas u smislu aktualnosti, slušanosti, profitabilnosti?

IK: Radijski se posao promijenio što je posljedica vremena u kojem živimo, a čemu je pogodovao i razvoj interneta koji je sa sobom donio i neke druge navike, da ne ponavljam sada dobro poznate činjenice. Nekada je radio bio najbrži oblik informiranja, ljudi su s nestrpljenjem iščekivali svoju omiljenu informativnu emisiju, omiljenog DJ-a, priliku da čuju nešto čemu oni sami nemaju direktan pristup, a danas ste bombardirani s toliko sadržaja da ne stignete niti filtrirati sve informacije i možda bi baš u tome trebala biti trenutna najveća radijska vrijednost. Ne živimo zlatno radijsko doba, no kako se u prirodi sve ciklički ponavljanja, možda se opet vrati. Yammat FM tome svakako pridonosi i u svakom smislu iskače iz parametara trenutno zadanih većini radio postaja.
Ne zaboravimo da se uz radio pojavio i niz online podcastova iz cijelog svijeta i jednostavno je nemoguće sve to popratiti. U jednom trenutku suzite izbor na medij kojem vjerujete, koji vam daje ono što želite, i njih se držite, bez previše volje da dalje istražujete jer dan je kratak, vremena sve manje, a živci nikad tanji, stoga je izazov radija i ‘borba za slušatelja’ veća no ikada. Ako želimo kvalitetu kao neku konstantu, cijelo se tržište mora promjeniti. Od zakupa medija, tretiranje sadržaja, pristupa poslu, ljudima koji rade; u tom slučaju vam imperativ ne smije biti samo novac, niti brojke pod svaku cijenu. Takav je pristup i doveo do svijeta u kojem sada živimo gdje grcamo u gomili novaca i stvari, a umiremo nesretni, osamljeni i neostvareni.

m: Koliko sama slušaš radio?

IK: Slušam ga dosta, iako ne 24/7 – obzirom na sve obaveze, to je nemoguće, no kod mene je većinu vremena uvijek neki radio/podcast upaljen.

m: Kako je došlo do tvog angažmana na Yammatu? Jesi li odmah znala da će se iz ideje Alena Balena razviti ovo što Yammat danas jest? Koliko je teško bilo preuzeti dio (cijeli?) Alenovog posla nakon njegovog naglog odlaska?

IK: Alen me na početku zvao da mu pomognem oko prodaje i marketinga, no bez obzira na funkcije koje su se vremenom mijenjale, od prvoga dana smo zapravo bili na radiju po 11 sati dnevno, često još dodatnih 3 na telefonu i zajednički se bavili apsolutno svim aspektima radija. Stoga, kad je Alen, na žalost, puno prerano umro, svi su se prirodno okrenuli prema meni, iako sam imala dvojbe oko toga želim li stvarno preuzeti tu odgovornost na sebe. Jedan dio mene je htio imati taj privilegij da budem ‘samo umjetnica’. No, istovremeno sam bila svjesna što bi značilo da na tu funkciju dođe netko tko ne poznaje radio kao medij i tko se senzibilitetom ne uklapa u naš kolektiv koji je, ipak, svijet za sebe. Klasičan i hladan poslovni pristup mogao mu je i te kako naštetiti. Mi smo stvarno uložili jako puno energije, rada i znanja u taj radio. Potrebne su godine da nešto izgradite, a urušavanje se, uglavnom, dešava puno brže. Na kraju mi je drago da sam to preuzela na sebe. Mislim da bi mi bilo žao da je krenulo ‘krivim putem’ nakon svega što smo uložili. Život vam ponekad plasira ono od čega najviše bježite baš zato da se s time suočite. Emil je podržao prijedlog ekipe i nastavili smo dalje, iako nas je to sve skupa dosta emotivno pogodilo. Silviju Šeparović sam postavila kao glavnu i odgovornu urednicu; iznimna novinarka s puno godina iskustva, vrlo vrijedna i zdravih pogleda na život, osoba na koju se u svakom trenutku možeš osloniti i svakako najbolji izbor za tu funkciju. A tu su i ostali stalni voditelji/DJ s puno godina iskustva i novinari, kvalitetne informativne i glazbene emisije, ali i popriličan broj vanjskih suradnika što nas zapravo i čini radijem kakav danas jesmo. Puno toga proizvodimo. I drago mi je da je tako, jer to unosi potrebnu raznolikost.

m: Iza tebe je duga karijera u glazbi, radila si u izdavačkoj kući, brinula si se o karijerama/izdanjima izvođača kao što su Hladno pivo, Bolesna braća, bila si menadžer, booker... Možeš li nam ispričati svoj glazbeni put koji te doveo do današnje pozicije? Koliko je naporan bio taj put i što te držalo, inspiriralo?

IK: Razne su me stvari u životu zanimale i motivirale, no muzika je uvijek bila moj najglasniji i najvjerniji saveznik, uvijek u prvom planu. Kao mala sam uz radio tonula u san, a starci su me često zabrinuto grdili da se primim nečeg konkretnog jer se od muzike ne živi, no ja sam tjerala svoje i kao vrlo mlada došla na Stojedinicu. Tadašnja energija, vrijeme, ljudi i atmosfera su neponovljivi. Paralelno sam se zaposlila u BMG-u koji se kasnije udružio sa Sonyjem, licencu je nakon moje prve godine u firmi dobio Boštjan Menart. Njegovim dolaskom počelo se ulagati u domaće izvođače i malo pomalo velik je broj urbanih izvođača bio dio Menarta.

Osim tog diskografskog dijela, polako se nametnuo se i booking i management, a onda i strani koncerti. Radila sam puno, po 15 sati dnevno. Kad pogledam unatrag i sama se pitam otkud mi toliko snage, no iza toga je bila ogromna strast, ljubav spram tog posla, ali i mladost.

m: Radiš i kao DJ-ica, na partyjima, eventima. Kako bi opisala svoje setove? Što za tebe znači dobar DJ?

IK: Na površnoj razini, naravno, da te zabavi, ali ne pričamo sada o tome. Za mene je dobar DJ onaj koji te umota u osjećaj i na svjetlo dana izvuče skrivene dijelove tebe za koje ni sam nisi znao da postoje. Netko tko ti otkriva ono nespoznato na razinama koje ne možeš verbalizirati, ali ih možeš osjetiti. Najbolji te DJ/producent/glazbenik na taj način obogaćuje, ponekad i transformira. Glazba to može. Možda najbolje od svih vrsta umjetnosti. U konačnici najdublje spoznaje su iskustvene, a ne one mentalne, i baš se zato teško pretaču u riječi.

m: Reci nam nešto o svom glazbenom ukusu, kakva glazba te formirala, koja te inspirira. Koliko ti, općenito, glazba znači u životu?

IK: Znači mi život; s ‘onu stranu’ je uvijek netko tko diše poput mene, čuje me što mislim i osjećam, spreman je razumjeti i pružiti mi utjehu, a istovremeno komunicira s onim neopipljivim, najbitnijim dijelom nas kojeg često uguši svakodnevica i prevelika buka svijeta izvana. Izlazila sam u Jabuku, po noći vrtila elektroniku, po danu gitare, s Ilkom radila emisiju world music glazbe, managerirala hip hopere, a onda je stigao trip hop u kojeg sam se zaljubila, i više manje pročešljala sam sve moguće žanrove, osim heavy metala. To me stvarno zaobišlo u širokom luku.

m: I, za kraj, reci nam nešto o tvom viđenju elektroničke scene kod nas? Koji su joj potencijali, mane, je li aktivna ili pasivna, koliko se razvija ili stagnira, koliko pratimo trendove, stvaramo li svoje...?

IK: Mislim da je Yammat odigrao veliku ulogu u tome da ponovo probudi tu scenu kod nas, iako scena je možda prejaka riječ. Postoje pojedinci koji se trude i nešto rade, no prave scene i dalje nema, a tome je pridonjelo i pomanjkanje radija i klubova koji bi njegovali tu kulturu. Nadam se da će se izroditi nova generacija koja će zapravo biti scena. Na svima nama je da ih odgajamo. Ovo je svakako dobar početak.