James Blake: “Ljude sada uopće ne zanimate ako ste tajanstveni”

James Blake vibrira do jedinstvene zvučne frekvencije. To je počelo još prije deset godina kada je izbacio “Air & Lack Thereof”, i do danas je konstanta njegove glazbene karijere, bilo da djeluje kao samostalni umjetnik ili s nekim od svojih čestih suradnika, poput Mount Kimbiea (s kojim radi i danas, objavili su početkom godine vjerojatno najbolji singl u karijeri, “I Keep Calling”), neke od svjetskih superzvijezda koja je došla po malo Blakeove magije. Nabrojimo samo neke - Beyoncé, Jay-Z, André 3000, Rosalía, Travis Scott...
Puno je razloga zašto je baš sad savršeno vrijeme za razgovaranje s Jamesom o životu, svemiru i svekolikom prostoru između. Njegov nedavniEP “Covers” sadrži uzvišene klavirske verzije pjesama Billie Eilish i Roberte Flack - ako ste voljeli “Limit To Your Love”, pripremite se za dodavanje ovih novih pjesama na istu omiljenu, 'late night' playlistu. Duboka balada duše je ono što Jamesu ide najbolje i nije potrebna fakultetska diploma da bi shvatio da mu je prostor koji mu pružaju Los Angeles i djevojka koju očito obožava, izuzetno pomogao. Kad razgovaramo, krajem ove godine, on je apsolutna antiteza izmučenom umjetniku kakvim ga se možda pogrešno doživljavalo godinama. I on sam je ublažio malo tu svoju mistiku, primjerice, sada nije neobično vidjeti Jamesa kako pokazuje novu frizuru na Instagramu. (Hoće li njegov pas uskoro imati svoj Insta profil? Svijet zaslužuje tu informaciju!)

No, unatoč tom otvaranju prema javnosti, Jamesova mistika i dalje je prisutna. Nešto od nje, kao kod Buriala, ugrađeno je u glazbu zbog koje drhtite kao nikad prije. Važan je taj osjećaj. U Jamesovom slučaju, on je istodobno sasvim moderan a ujedno i klasičan, spoj elektroničke duše i transcendentalnog klavira koji je sam po sebi ugrađen u njegov klasičan odgoj. Tijekom dvodnevnog showa u londonskom Village Undergroundu 2016. godine svjedočio sam onome što mogu opisati samo kao najbolji live show koji sam vidio cijelo jedno desetljeće. Tamo nije bilo niti jedne osobe koja te noći nije osjetila tiho poštovanje prema glazbi Jamesa i njegovog benda. Ali još je ugodnije izvijestiti da se James, unatoč svemu ovome, ne doživljava preozbiljno. A nije li to najbolji stav?
Pokazuje se kao fantastično društvo dok razgovaramo preko Zooma, dok se vozika LA-om. Brbljav je i otvoren, a naš razgovor traje sat vremena tijekom kojih vrlo rado priča i o plesnoj glazbi i klupskoj kulturi. Korijeni sežu duboko, a poštovanje je obostrano.

RM: Prvo pitanje! Znam da si veliki obožavatelj Outkasta ... što bi rekao, koji je od njih John Lennon, a koji Paul McCartney?

JB: Znaš, smiješno je, sjećam se razgovora na istu temu s jednim artistom s kojim sam radio. Inače dosta radimo zajedno i razgovarali smo o tome tko bi od nas bio Paul Simon, a koji Art Garfunkel. I rekao sam, vjerojatno bih bio Simon! Rezultiralo je time da smo se nekako prijateljski posvađali oko toga tko je Paul Simon samo zato što smo obojica željeli biti ti koji kontroliraju glazbu! Ali, zapravo ne znam ... I premda ne mogu birati, André 3000 nekako ispunjava oboje, zar ne? Ovo je kao neko trik pitanje!

RM: Evo onda lakše pitanje: kako je bilo raditi s Andréom prvi put?

JB: Bilo mi je to jedno od najdražih glazbenih iskustava. S Andréom sam se, rekao bih, jako lako povezao. Odrastao sam slušajući njegovu glazbu i mislim da sam zato osjećao kao da glazbeno govorimo isti jezik. Već sam bio njegov učenik prije nego što sam ga upoznao. A to je značilo da mi je bilo jako prirodno biti s njim u studiju. To su situacije o kojima sanjate, a onda kad se to stvarno dogodi, shvatite 'Čovječe, evo me s tom osobom!' A postoji cijela razina stvarnosti u odnosu na ono što zapravo ne očekujete. S Andréom se to događalo na najbolji mogući način pa mi je cijelo iskustvo bilo predivno. A, znate, ne ide uvijek tako kad upoznate svoje junake; može biti i vrlo razočaravajuće.

RM: Znači, još uvijek ste prijatelji?

JB: Da, da, apsolutno.

RM: Jesi li slušao neke određene albume tijekom lockdowna? Ili si samo radio na svojoj glazbi?

JB: Tijekom lockdowna? Zapravo nisam preslušao niti jedan album! Ono što sam otkrio tijekom lockdowna, a vrlo je čudno, jest da mi raspon pažnje nije bio jako velik, s obzirom na to koliko vremena sam morao biti doma. Zapravo, nedostajalo mi je fokusa, nisam bio previše usredotočen na stvari poput glazbe, a što se tiče uživanja u glazbi, bilo mi je relativno teško uživati.
Ne znam zašto nisam puno ni radio glazbu. Obično slušam glazbu i tražim inspiraciju. Kad konstruiram album, često slušam druge albume samo da bih se na neki način ponovno uključio u taj proces stvaranja nečega što teče. Jer se zapravo ne osjećam kao profesionalni tvorac albuma. Iako sam ih objavljivao više puta, ponekad se osjećam kao da mi je svaki put kao prvi. A, znate, svaki album je drugačiji.

RM: Tvoji Village Underground showovi iz 2016. bili su izvrsni, ali kad ti govoriš o njima, nazivaš ih svojim 'velikim testom'. Zašto?

JB: Jer mi je bilo teško riješiti zvuk na pozornici. Za mene, Bena i Roba, koji imamo iskustva u plesnoj i klupskoj glazbi, DJ-iranje i sviranje uživo pokazalo se kao dvije sasvim drukčije stvari, posebno kad govorimo o monitoringu potrebnom za live nastup. Dakle, kada pokušavate pjevati i slušati 4-4 'kick drum', kada pokušavate ostati u ritmu iako zvuk kasni... jer kad DJ-irate ipak je sve jednostavnije. Village Underground zvuči nevjerojatno za publiku, ali na pozornici... znao sam pomisliti “jebiga, ovo bi zapravo moglo biti puno teže od pukog izlaska i sviranja gitare!”. Ali, sjećam se i da je bilo jako zabavno.

RM: Prije tebe je na coveru Mixmaga Romy; oboje ste iz generacije Camden ‘09. Gdje je, dovraga, prošlo zadnjih 10 godina?!

JB: Razmišljao sam o tome. Odjednom imam 32 godine, toliko se toga dogodilo. Smiješno je. Sjećam se da bih bio u pubovima u Camdenu i SBTRKT bi DJ-irao, a Romy, Jamie i Ollie [iz The xx] šetali bi uokolo. Tad sam baš potpisao za Universal, a oni za XL, viđali smo se u prolazu. Radio sam s Mount Kimbiem; tek smo počeli zajedno nastupati. Bilo je to stvarno čarobno vrijeme. Tada također nismo toliko puno snimali, dokumentirali. Već tad su postojale društvene mreže, ali ne ovako kao sad. Išli smo u klubove, imali smo mobitel uz sebe ali nismo se baš snimali. Bilo je puno više socijalnih kontakata a i puno više alkohola! Ne znam. Nisam siguran mogu li uopće analizirati ove stvari...

RM: Tvoja se karijera u početku temeljila na tvojoj tajanstvenosti - jesu li se stvari promijenile?

JB: Mislim da ljude sada ne zanimate ako ste tajanstveni. Od 2006. do 2010. postojala su jedno ili dva mjesta za izlazak, ili što god već bilo, i scena koja nije izgledala tako podijeljeno. A internet je to nekako demokratizirao. Mnogo je dobrih stvari došlo s tim. Ali ako ste osjetljiva osoba, svijet društvenih mreža može biti nadmoćan, posebno za umjetnika. Jer smo nekako psihološki povezani s stvarima koje je puno lakše znanstveno popraviti.

Mislim da tajnovitost može biti prednost u smislu zaštite vlastitog mentalnog zdravlja. Ali vidio sam primjere ljudi koji jednostavno pokušavaju održavati stvari misterioznima, jer znaju da to u osnovi stvara iluziju da postoji nešto dobro što oni štite. Uzmimo za primjer Buriala, po meni je njegova glazba toliko divna da mislim da bi, bez obzira je li tajanstven ili ne, anoniman ili ne, postigao velik uspjeh. Ali to je njegov izbor, pa koji god bili razlozi za njegovu anonimnost.
Također, mislim da na početku karijere nisam toliko davao intervjue, jer sam bio prilično zabrinut i nervozan. A to se u biti izjednačava s tajanstvenošću, jer ako ljudi ne znaju za vas i ne čuju za glazbu kroz usmenu predaju, ne znaju što volite i ostalo... Ali zapravo, u svom sam stvarnom životu otkrio da mi tajnovitost nije pomogla. Osjećao sam se neshvaćenim! Razumijem sa stajališta potrošača, ali uopće ne rezoniram s tim.
Možete li i dalje biti tajanstveni? Sada? Mislim da možete, vjerojatno i lakše jer, znate, u glazbi je toliko preokreta. Ali u konačnici, ako želite zaraditi za život kao glazbenik, puno je teže to učiniti. Ako ste sada anonimni, nešto od toga su one gerilske taktike, poput skrivanja imena na flyeru, to je super. Ali opet, zapravo ne vidim zašto biste se time htjeli ograničiti.

RM: Pročitao sam još jednu tvoju sjajnu izjavu - rekao si da čim nisi na sceni non stop, postaješ jako svjestan svih koji te poprijeko gledaju. Možeš li objasniti što si time htio reći?

JB: Postoji to kao neko drugarstvo, to što si dio scene: kao neki aspekt zajednice. I, u određenom periodu svog života možda jednostavno odlučiš - OK, vrijeme je za neke nove prijatelje; ili, dogode se neke životne okolnosti zbog kojih više nisi dio te zajednice. Nadam se da ljudi oko vas to razumiju. Ja recimo nisam, imao sam tu fazu kad sam razmišljao da je ta zajednica bitna. Mislim da je to faza kroz koju prolazi puno ljudi i mislim da su to ljudi koji te poprijeko gledaju ako radiš nešto drugačije. Sada, kad sam prošao puno ciklusa plesne glazbe, tijekom 10 godina, vidio sam mnoge artiste koji su iz undergrounda otišli u mainstream i došao sam do zaključka da će ljudi raditi ono što žele raditi. Ponekad na njih utječe scena, a onda je napuste i ta se vrata zatvore, i znate, to jednostavno nije toliko bitno! Važno je da je plesna glazba zabavna. I puna ljubavi, zajedništva i podrške jednih prema drugima i prema onom što radimo.

RM: Ti i Mount Kimbie ste i dalie dobri.

JB: Da, i dalje većinu vremena radim s Domom. Nešto u njegovom procesu rada je potpuno fascinantno. Mislim da ga uopće ne razumijem i to mi je sjajno. Ne želite osjećati kao da ste vidjeli sve što netko ima za ponuditi. Najbolji odnosi u mom životu su tamo gdje postoji velika dostupnost, ali gdje i postoji onih nedodirljivih 15 posto, kad jednostavno ne znam što će se dogoditi. Njega ne razumijem u potpunosti, nekako je nepredvidiv i ne mogu shvatiti u čemu je njegova čarolija. Isto osjećam i prema svojoj djevojci, znaš, kao da postoje određeni ljudi u životu za koje nikad nećete shvatiti zašto su tako sjajni.

RM: I za kraj, znaš li možda, je li Jane Fonda čula “Barefoot in The Park”?

JB: Volio bih upoznati Jane Fonda i reći joj da sam napisao pjesmu inspiriranu filmom u kojem je glumila! Film govori o osobi koju se potiče da se otvori i opusti, a ja sam očito rezonirao s tim. Volio bih je upoznati i pustiti joj tu pjesmu.

Poslušajte Jamesov EP “Covers”.