Arian Vuica: “Bitno mi je da glazba prenosi duh vremena u kojem živimo; danas je to trap, sutra će biti nešto drugo”

Nakon što je posthumno objavljen album repera Juicea Wrlda “Legends Never Die” tjednima bio na vrhu Billboardove top liste, postavši tako najuspješniji posthumno objavljeni album još od onih Notorious B.I.G.-a i Tupaca iz 1997., široj domaćoj javnosti bilo je malo poznato kako jednu od stvari na albumu, “Blood On My Jeans” potpisuju naši producenti Filip Gežin i Arian Vuica aka Strapazoot. Oni su bili zaduženi za glazbenu podlogu stvari nastale u studiju u zagrebačkom kvartu Borovje, mjestu gdje je, složit će se mnogi, nastala i hrvatska trap scena. Arian Vuica, u čijem podrumu se nalazi studio, tamo boravi većinu svog vremena i upravo u tom podrumu je producirao stvari za trap bendove kao što su Kuku$ Klan i High 5.

S obzirom da potječe iz glazbene, točnije umjetničke obitelji, ne čudi što se Arian od malih nogu zanimao za umjetnost no ideja o bavljenu glazbom rodila se u srednjoj školi. Na njega je, kaže, puno utjecao kolega producent David Vurdelja - Baby Dooks koji mu je bio mentor a u intervjuu za Mixmag govori i o tome zašto se vratio u Zagreb, kako funkcionira suradnja s kolegom Filipom Gežinom te otkriva da je pokrenuo vlastiti label Legacy.

m: Krenimo od početka, odakle ti u produkcijskim vodama? Točnije, što te to toliko privuklo produkciji da si odlučio to i studirati?

AV: Pa otkad znam za sebe, znao sam da ću se baviti nekom umjetnošću. Dok sam bio u osnovnoj školi, mislio sam da će to biti neka likovna umjetnost i zbog toga sam pohađao Školu primijenjene umjetnosti. Ipak, negdje u drugom srednje shvatio sam da me ipak glazba najviše zanima pošto sam njome bio potpuno opsjednut otkad znam za sebe. Prvo kao fan, a u jednom sam trenutku shvatio da i ja to mogu i samo sam krenuo za tim.

m: Studirao si u Londonu. Kako je došlo do toga? Kako izgleda studij, što bi rekao da si tamo najbolje naučio?

AV: Da, proveo sam dvije godine u Londonu, a do tog je došlo zato jer sam želio studirati audio inžinjering negdje gdje su studiji opremljen najboljom i najskupljom opremom, jer sam tada mislio da je to jako bitno. Na kraju se ispostavilo da i nije toliko… ali, o tom potom. Bilo je pet studija sveukupno u zgradi, ako se dobro sjećam, i svaki je bio drugačijeg tipa - od klasičnog protools riga do potpuno analognog sistema sa neave ili ssl (bile su dvije sobe, jedna sa jednim druga sa drugim) pultom i, mislim, 48 track tape recorderom. I sve između toga. Dakle, neki hibridni setupovi. Ono što sam naučio u Londonu je to da su to sve gluposti - od toga gdje se nalaziš na planeti do toga kakvu opremu imaš. Ono što je bitno je da imaš san i da uložiš svoje vrijeme da bi ga ostvario. Nitko te ne može ništa naučiti, sve moraš sam shvatiti i početi primjenjivati - na svoj život ili rad - a da bi to postigao prvo moraš znati da ne znaš ništa. Neznanje samo po sebi nije nešto, nego je samo nedostatak nečeg što može biti, ako je to tvoja volja.

m: Kako to da si se odlučio vratiti u Zagreb? Potvrđuje li to stav da je u današnjem svijetu zapravo svejedno odakle radiš?

AV: Pa vratio sam se jer mi je tu ugodno za živjeti, volim tu biti više nego bilo gdje drugdje. Hrvatska, kao i sam Zagreb, su u principu puni prilika zato što nema zasićenosti i sve što misliš da fali, možeš izrealizirati ako se posvetiš tome, što znači da je automatski puno lakše. Možda je teže doći do para, ali to je druga priča. Svi nešto seru - tu je bolje, tam je bolje… To je sve u glavi… Dobro je tamo gdje napraviš da je dobro jer je dobro u tebi. Definitivno je danas lakše djelovati globalno, svejedno gdje da se nalaziš, ako imaš internet i znaš nekoliko jezika… a sva sreća, u takvoj sam situaciji.

m: Tvoj produkcijski interes vrti se oko hip hopa i trapa, zašto baš taj žanr? Da li i privatno slušaš hip hop/trap?

AV: Da, hip-hop slušam od malih nogu, među ostalim žanrovima, ali mislim da žanrovi danas nemaju neku važnu svrhu osim nekog održavanja tradicije. Kao što su se subkulture spojile u neku kohezivnu smjesu urbane kulture, imam osjećaj da se to događa i sa glazbom. Meni je iskreno bitno samo da se prenese duh vremena u kojem živimo i mislim da je to primarna svrha. Svaka pjesma koju sam volio u djetinjstvu je kao neka svojevrsna vremenska kapsula koji te odvede u to vrijeme života i mislim da tako treba ostati. Danas je to trap, sutra će bit nešto drugo. U svakom slučaju, ako Bog da, mi ćemo tu biti i raditi točno ono što trebamo u tom trenutku

m: Što misliš o domaćoj i regionalnoj trap sceni? Koliko ide u korak sa inozemnom?

AV: Čak bih rekao da domaća scena u trenucima ide korak ili dva ispred inozemne scene (pogotovo ako pričamo o ljudima s kojima ja surađujem i s kojima sam u ekipi), a u najmanju ruku - idu korak uz korak. Mi imamo jedinstven pogled na to što se dešava vani jer to gledamo kroz neki svoj filter i sintetiziramo stvari na jednstven način kakav ne bi bio moguć da se nalazimo u Atlanti ili LA-u. Sve što misliš da ti je mana, možeš pretvoriti u nešto što te čini jedinstvenim.

m: Što bi rekao, koji su autori najviše utjecali na tvoju glazbeni izričaj a i na odluku da se uopće baviš glazbom?

AV: Pa svi koje sam ikada slušao utjecali su na moj glazbeni izričaj, od starih rock bendova kao Black Sabbath do grunge pokreta iz 90-ih, punka, glazbe sa Jamajke, od starog Rootsa pa do modernog dancehall zvuka i, na kraju, hip-hopa. Hip-hop sam slušao kao mali - bilo sa istoka, zapada ili juga Amerike, do raznih elektronskih žanrova kojih ima previše da bih nabrajao. Ono što me uvjerilo da to i ja mogu raditi su definitivno dva benda sa juga Amerike. Jedan je iz Houstona, točnije Port Arthura pored Hustona po imenu UGK, a drugi je bio Three 6 Mafia iz Memphisa. Zbog njih sam počeo raditi beatove sa 16 godina i krenuo u taj svijet.

m: Što je sljedeće nakon trapa? Koja su tvoja područja interesa u budućnosti?

AV: Hmm. Pa glazbeno će se priča sigurno razvijati. Ja trenutno ne mogu sa sigurnošću reći u kojem smjeru, ali cilj je nešto profitabilno. Mislim da mi je u mojim ranim 30-ima fokus napraviti ozbiljan posao od ovog što radimo i začepit gubicu svima koji pričaju da Hrvatska nema scenu ili slične notorne gluposti. Mi smo od početka bili pioniri i to nikad nije dobro, ali smo zato i uporniji i originalniji od svih ostalih i to će se na kraju pokazati kao dobitna kombinacija.

m: Radiš i na inozemnoj sceni kao i na domaćoj, postoji li razlika u načinu rada? Kako stupaš u kontakt sa stranim suradnicima? Oni nađu tebe ili se ti njima javljaš?

AV: U principu razlika je u tome što kad radim sa strancima nema previše interakcije osim na Facetimeu, ako nas Max zove (Maxlord, suradnik iz Three 6 Mafije, op.a.) ili netko od suradnika iz LA-a. Ipak, ja, za razliku od Filipa Gežina, nisam imao čast biti u studiju dok je, recimo, Juice snimao nešto na moj beat. Sa dečkima tu praktički živim skupa u Zagrebu hehehe… ili smo u studiju ili smo skupa vani. Mene nigdje nikad nitko nije sam pronašao a to se i inače ne događa često. Imam sreću da znam ljude poput Filipa koji su kroz godine stvorili mrežu ljudi i suradnika i na taj način dolazimo do prilika. Bitno je da imaš ljude s kojima možeš raditi posao i da imaš za ponuditi nešto što oni žele.

m: Koje bi suradnje izdvojio kao neke na koje si najviše ponosan?

AV: Iskreno, na sve sam najviše ponosan, a pogotovo na to što sam tvrdoglav i što nikada nisam sumnjao u to što radim, usprkos mnogim ljudima koji su mi govorili da je to sve uzalud. Ali, ako pričam o suradnjama, onda je to definitivno moje sudjelovanje na platinastom albumu Juice Wrlda “Legends Never Die”, odnosno pjesmi “Blood On My Jeans” koja sama trenutno broji zlatnu nakladu.

m: Puno radiš s Filipom Gežinom, kako se ste vas dvojica prepoznali? Kako izgleda vaš zajednički rad?

AV: Pa, za početak, Filip i ja smo imali istog mentora kao klinci - legendu zagrebačkog hip hopa Baby Dooksa. Ja sam par godina stariji od Filipa tako da smo se upoznali tek kasnije, ali smo radili sličnu glazbu i postali smo bliski prijatelji i van glazbe. Nekako je bilo prirodno da tu i tamo radimo neke stvari skupa. Jako ga poštujem jer je užasno pragmatičan i sposoban postavit sebe na mjesta gdje treba biti da bi postigao što želi i to me inspirira svaki dan. Kao što sam već rekao, naše suradnje su dosta spontane i nekako se prirodno dogodi ako smo u istom moodu dok smo skupa.

m: Možeš li nam reći koje produkcijske alate najčešće koristiš? Kako uopće izgleda tvoj dan u studiju - jesi li više noćni ili dnevni tip? Kad si najučinkovitiji?

AV: Ovih dana beatove radim iskljucivo u FL Studiu, većinom sa vst pluginovima uz neke analogne synthove, a kad snimamo koristimo ili Logic pro ili pro tools. Defintivno sam više noćni tip, ali to nije neko pravilo. U principu, idem u studio kad sam inspiriran, a ako nisam, radim nešto drugo.

m: Koji su ti planovi za budućnost? Koliko je i je li uopće na tvoj rad utjecala trenutna situacija s pandemijom koronavirusa?

AV: U budućnosti mi je fokus moj label Legacy i plasiranje novih nada na domaće tržište i, naravno, probijanje na inozemna tržišta autorski. Također bih volio plasirati svoje izvođače na domaće radio postaje i da se naša glazba profilira u to šta i jest, a to je moderna hrvatska pop glazba. A što se tiče koronavirusa, najviše je utjecalo na to da nema koncerata što je veći problem za izvođače nego za mene kao producenta direktno. Zato se snima punom parom i puno projekata je u pripremi.