Orbital: “Neugodno nam je što nas zovu legendama, ali bolje i to nego da nas zovu 'drkadžijama'”

Usred lockdowna 2020. Paul Hartnoll sjedio je u svom domu u Brightonu i slušao ploče. Unatoč tome što je proveo više od tri desetljeća prije pandemije stvarajući glazbu kao polovica Orbitala - zajedno sa svojim bratom Philom - Paul je otkrivao da njegove produkcije imaju novu kvalitetu - bile su različite i nepovezane. “Bilo ih je posvuda”, kaže. “Ne na loš način, ali pandemija me natjerala da se smirim.”

Dok je bio u lockdownu, Paula su privlačili zvukovi “kalifornijskog ravea iz 90-ih” - posebno West Coast breakovi, poput Hardkissa koji je prvi put predstavljen San Franciscu prije više od tri desetljeća. “To je mekša vrsta zvuka [za britansku rave glazbu]”, kaže. “Koliko je toga otišlo u album? Ne znam, ali pandemija me natjerala da poželim da muzika bude ugodna – poput tog kalifornijskog ugođaja, a dio toga za mene su bili eterični vokali.”

Sada, gotovo tri godine kasnije, nakon novih lockdowna i postupnog ponovnog privikavanja društva na socijalni i ljudski kontakt, Orbital su upravo objavili svoj 10. studijski album 'Optical Delusion'. Pandemija je tema albuma, sa singlom'Ringa Ringa (The Pandemic Folk Song)' možda najboljim primjerom njezina utjecaja, a Paulova privlačnost prema lebdećim vokalima je očita. Uz vokale The Mediaeval Babes, reinterpretira dječju pjesmicu 'Ring a Ring o' Roses', za koju se vjeruje da potječe iz doba Velike kuge iz 17. stoljeća. Druge suradnje s, primjerice, Annom B. Savage na 'Home' i Penelope Isles na 'Are You Alive' također su pune sanjivosti.

Ali pandemija nipošto nije jedina na albumu. 'Optical Delusion' obilježava i prvi put da su braća radila gotovo isključivo odvojeno, pri čemu je Phil prvi put objavio pjesme koje je sam napravio. Njemu je pandemija jedva bila na pameti. “Razmišljao sam više o hedonističkom [savezniku]”, kaže Phil. “Tri pjesme na albumu koje sam napravio uopće nisu imale ideje o pandemiji.” A kakav je stormer broj 10, u rasponu od onozemaljske 'The New Abnormal' do konfrontirajuće 'Dirty Rat ft. Sleaford Mods', čak i glitchy hiperpop 'You Are the Frequency'. Obožavatelji se također slažu s tim, pa je album zauzeo šesto mjesto na ljestvici – prvi put u gotovo četvrt stoljeća da su se Phil i Paul našli među prvih 10, od njihovog LP-a 'The Middle of Nowhere' iz 1999. godine.

Paul i Phil zovu iz svog studija u Brightonu, sa sintisajzerima, ritam mašinama i svakojakim analognim hardverom koji pokriva svaki rub i kut sobe. Braća upravo rade na svom kultnom live setu za nadolazeću turneju diljem Ujedinjenog Kraljevstva u ožujku i travnju, koja će ih voditi od Glasgowa do Bristola. Našli smo se s Philom i Paulom kako bismo porazgovarali o suradnji sa Stephenom Hawkingom, o Glastonburyju i o tome što ih uzbuđuje u glazbi nakon toliko dugo vremena u industriji.

m: Kako je tekao proces nastanka albuma, s obzirom da ste snimali odvojeno?

Phil: Pa, Paul je pisao stvari u svojoj kući, a ja sam pisao u svojoj!

Paul: Nismo slali stvari međusobno. Pokušali smo, ali nije išlo.

Phil: Većinu vremena bismo skoro završili svaki svoju pjesmu a onda bi se tek međusobno dogovarali. Napisao sam 'You Are the Frequency', 'Moon Princess (ft. Coppé)' i 'What a Surprise (ft. The Little Pest)'. 'You Are the Frequency' govori o tome da vas ta frekvencija apsorbira. 'What a Surprise' je zapravo bila igra oko ideje koju sam imao, gdje se pojavljuje i pojavljuje vokal The Little Pest. Stihovi su trebali biti: “What a surprise, I’ve been radicalised, started when I was baptised” - ali je on zaboravio otpjevati dio “when I was baptised”. 'Moon Princess' je bila suradnja s Japankom po imenu Coppé, koja ima diskografsku kuću Mango + Sweetrice. Ona je nevjerojatna pijanistica i pjevačica, nastupa kao meduza iz svemira - volim je. Pustio sam joj tu pjesmu i svidjela joj se i pretvorila ju je u 'Moon Princess', prilično sam noćni tip pa mi se to svidjelo. Bile su to tri pjesme na ovom albumu koje sam napravio i u biti uopće nisu o pandemiji. Paul i ja smo surađivali na pjesmi sa Sleaford Mods. Ja sam napravio dio na početku, onda je Jason [Williamson, pjevač Sleaford Mods] pjevao preko toga, a onda je Paul završio. Bilo je zanimljivo jer je Orbital obično malo sugestivniji, ali Jason se vratio s nekoliko briljantnih stihova, koji su nekako odgovarali našem punkerskom podrijetlu – i izašao je na dan kada je Liz Truss neljubazno napustila ured.

m: Imali ste nekoliko pauza, što vas tjera da se vraćate Orbitalu?

Paul: Zato što je zabavno. Tko ne voli voziti kamion sa svjetlima i sintisajzerima diljem zemlje i svirati na sav glas? Zašto ne bi? Uglavnom ove pjesme [na studijskom albumu], ono što čujete je njihova kompozicija i kakva je sada, ali onda ih povedete na put i testirate i onda one razviju vlastiti život. Pjesme kao što je 'Chime' - za mene nikada nije umrla jer iako je izašla na 12-inčnom, sada je ne sviramo tako. Izvodimo je već 30-ak godina i stalno se razvija i mijenja. Moglo bi ostati isto, ali ponekad će se resetirati i vratiti na izvorno stanje, a vi ga ponovno otkrijete - i to je lijepo.

Phil: Nema pratećih traka ili nečeg sličnog, tako da sa strukturom pjesama nismo ničim ograničeni. Kad želite bas bubanj, Paul pritisne gumb bas bubnja, to je jednostavno.

m: Koliko se toga improvizira na licu mjesta?

Paul: Aranžman je improviziran. Sve su sekvence spremne za isječke, ali ne postoji [postavljena] duljina pjesme, tako da se može razvući. Upravo sam se jutros igrao s 'Ringa Ringa' i stvarno je lijepo rastaviti sve bubnjeve - imam četiri sloja bubnjeva, ali je lijepo i svirati samo dva. Zvuči drugačije – gotovo kao disco beat – što vas tjera da svirate stvari na vrhu drugačije. Ne sviram klavijature uživo zbog prirode ponavljajućih, sinkroniziranih techno zvukova - sve je u sekvencama i MIDI-jima, a zvukove gradite u hodu.

m: Jeste li ikada bili potpuno neusklađeni?

Paul: Bilo je nekoliko puta u prošlosti kada bih pomislio: “Spustit ću to do bubnjeva”, točno u isto vrijeme kada Phil odluči utišati bubnjeve, a onda nastane tišina. Zatim imate svoj mentalni sat u glavi i mislite: “Mislim da mogu vratiti bas... sada”. Općenito govoreći, to nam je na kraju i zabavno - znate da ćete pogriješiti, ali to je poanta, od toga pravite avanturu. Gledate u publiku i mislite: “Što da vam sad učinim? Kako vam mogu pustiti ovu novu pjesmu? Oh, čini se da ovo ne funkcionira, kako onda mogu učiniti da funkcionira?”

Phil: Idemo na mnoge elektroničke live nastupe, i nekad se dogode da na nastupu pjesma zvuči isto kao na CD-u. Kao super, sviđa mi se ova pjesma, ali zvuči točno kao da su pokušali ponoviti studijsku verziju. Želim da zvuči malo drugačije i iako ljudi ponekad ne znaju što radimo na bini, mislim da to osjećaju i znaju da je stvarno grubo i spremno i živo.

m: Zvuči kao analogni stav iz 90-ih.

Phil: Da, pa to je upravo to. Ništa se nije promijenilo, osim sekvencera.

Paul: Umjesto da koristim Alesis MMT-8 sekvencer, sada koristim iPad sa svojim prilagođenim gumbima na njemu i guram ih unutra i van umjesto da pritišćem tipke. Metodologija je ista, pa je lijepo - ne moram razmišljati o računalima.

m: Koji su najupečatljiviji trenuci s nastupa?

Paul: Glastonbury '94 svakako, jer je to bio najveći koncert koji smo ikada imali. I moram reći da je Glastonbury '95 također bio prilično šokantan - svirati pred tolikom publikom ne događa se često. Puno sviramo na festivalskim pozornicama s kapacitetom od 5 do 10 tisuća ljudi, ali na Glastonburyju ih je bilo 40 tisuća na prvom, a onda oko 95 tisuća na drugom, bilo je preludo. Neću reći da su svi čekali da se pojavi Pulp a možda su svi bili tamo jer su upravo gledali Björk! Na Glastonburyju tada zapravo niste imali plesnu glazbu, pa je bilo sjajno što se sve to mogli prenijeti na glavne pozornice.

Phil: '94 je bila vrhunac u smislu da iako su imali ljude poput The Orba i izvođače koji su bili pomalo elektronički, to nije bilo poput nas. A onda je Michael Eavis shvatio činjenicu da dvoje ljudi koji okreću i pritišću gumbe zapravo mogu funkcionirati, a reakcija publike je bila “wow” - ima nešto ovdje. Sada je sve veliko plesno polje, no u to vrijeme je bilo sve pionirsko - Michael Eavis je sam rekao da je to bio “vrhunac” u njihovom prebacivanju na elektroničku glazbu. Također, u to vrijeme puno indie djece nije imalo priliku za plesnu glazbu, a bilo je mnogo anti-dance glazbe. Budući da smo mi semplirali gitare, činilo se da smo u to vrijeme pomalo crossover bend i da uvodimo indie djecu u plesnu glazbu.
Drugi veliki nastup je ceremonija otvaranja Paraolimpijskih igara sa Stephenom Hawkingom. Poslao nam je svoj govor, mi smo ga vokodirali i u biti ga natjerali da pjeva. Bio je tako jebeno briljantan - natjerali smo ga da nosi naočale s bakljama, a morao je skinuti svoje i nije mogao vidjeti ništa. Napravio sam edit sa Steveom Macom i poslao ga Stephenu, a sljedeći dan sam dobio e-poruku od njega i rekao je: “Sviđa mi se, trebali bismo ga objaviti.” Nažalost, nije stigao vidjeti izdanje, ali izašlo je na kompilacijskom albumu '30-Something'.

Paul: Navodno ga je gledalo oko 10 milijuna ljudi, što je suludo.

Phil: Kad je izašao, rekao sam mu: “Kladim se da nisi mislio da imaš tako dobar pjevački glas, zar ne?” Ali njegov smisao za humor bio je nevjerojatan, on je bio nevjerojatan.

m: Pripremate li iznenađenja za svoju turneju u smislu načina na koji ćete predstaviti svoj live set?

Paul: Pa, to je vrlo drugačiji live set od onih koje smo radili. Još uvijek imamo stare omiljene pjesme - gledamo ih i uvijek raspravljamo možemo li izbaciti određene stare klasike, a obično to ne činimo. Oni nam ne dosade jer ih promijeniš kad ti dosade.

Phil: 'Satan' je imao svakakve maske - ipak bi to učinio, zar ne?

Paul: Mnoga lica Sotone.

m: Kako se osjećaš kada sviraš DJ setove u usporedbi sa svojim live setovima?

Paul: Nisam to radio godinama, prošli smo kroz razdoblja u kojima smo to radili, ali trenutno nisam veliki fan, ali i te se stvari mijenjaju i razvijaju.

Phil: Volim to, ali nisam imao nijedan nastup od pandemije. U trenutnoj klimi, čini se kao i svi – svi promotori i festivali postaju potlačeni zbog financija.

m: Utječe li kriza troškova života na vas?

Phil: Pokušavamo zadržati niske cijene ulaznica, ali to je imalo posredni učinak na našu produkciju. Odabrali smo jeftinije karte i manje svjetala.

Paul: Ali naš momak za rasvjetu rekao je da želi ogoljeniji ugođaj za ovu turneju, jer je slušao set i rekao: “Osjećam da je ovo više rock 'n' roll tip seta,” stoga je predložio puno bijelih svjetala - poput Queena.

m: Čini se da trenutno postoji revival dance glazbe 90-ih, jeste li to primijetili?

Phil: Da, definitivno, moj najmlađi sin ima 23 godine i dobro je zaronio u to. Stalno mi pušta stvari koje su pomalo nalik ranoj elektronici, ali brže, i ja to volim i čini mi se stvarno poznatim. Čini se kao da se ništa ne mijenja, ali samo pluta s underground trendovima i sličnim stvarima.

m: Što mislite, zašto ljudi gledaju unazad da bi gledali unaprijed?

Paul: Mislim da ljudi uvijek to rade. U životu sam primijetio da se to događa mnogo puta, stvari kao što je punk koji se pokušava vratiti više rock 'n' roll zvuku, dvotonski pokušaj da se vrati starom ska zvuku. Postojala je moda zvuka kao '70-e, ljudi koji su pokušavali zvučati kao '80-e u posljednjih 10 godina, a sada smo prešli u '90-e.

Phil: Drago mi je - ovo je naše razdoblje. Zapravo ćemo ponovno objaviti na vinilu dio našeg starog kataloga. Warner Music, koji je posjedovao cijeli naš prethodni katalog, prodao je London Records – na kojem smo bili i gdje je Pete Tong radio – tvrtki Because Music, i oni imaju ideje za ponovno izdavanje cijelog kataloga. Stoga nama paše taj revival 90-ih.

m: Naziv Orbital je referenca na rave kulturu 90-ih oko M25, imate li neku posebno omiljenu anegdotu ili party iz ranih dana rejva?

Paul: Ne da se sjećam. Ali bili su stvarno dobri. Općenito, osjećaj je bio stvarno nov, svjež i okrepljujući. Ako želite ići u noćni klub, to bi bilo mjesto gdje bi se ljudi poslije tukli i slične stvari, a slušali biste usranu glazbu cijelu noć. Bio bi stvarno sretan da čuješ The Cure ili Talking Headse. Onda je odjednom plesna glazba postala hit, i događala se na raznim mjestima, poput smiješnih skladišta, napuštenih zgrada, polja i sličnih stvari – i to je bila vrsta slobode. Neki su radili bolje od drugih – išao sam na neke partyje koji su bili sranje, ali išao sam i na mnoge koji su bili stvarno dobri.

Phil: Rekao bih da su najbolji bili u skladišnim skvotovima u King’s Crossu, koje sada ne biste ni prepoznali. Skvotirala ga je umjetnička tvrtka, čija djeca sada vode pozornicu Arcadia na Glastonburyju. Prešli biste preko mosta od užadi i tamo bi bila velika žalosna vrba napravljena od metalnih krhotina, bilo je poput sirovog punk rocka - poput Mad Maxa.

Paul: Bilo je potpuno poput Mad Maxa, vozili bi se uokolo, u vozilima koja su izgledala kao da nose nuklearne rakete. Visjeli bi im sa stražnje strane i udarali u bačve za ulje i takve stvari.

Phil: Bilo je briljantno. Sada se ne biste izvukli s tim, ali bi cijelu noć išli po ovim velikim skladištima - u jednom kutu bi bili veliki smajliji, smoke i acid house - a u drugom kutu bi bio punk rock bend. Nisu to bili 'besplatni' rejvovi ali bili su jedni od najboljih. S besplatnim rejvovima uvijek je postojala ta igra mačke i miša, bilo je to prije mobitela. Također tu je bila i Margaret Thatcher i njen pakleni um, ona je plaćala pusti novac da vas policija prati i zatvori – riskirali biste da odete na polje i da se policija pojavi...

m: Je li vam se to ikada dogodilo?

Paul: Dogodilo mi se.

Phil: Na albumu '30-something' nalazi se briljantan glazbeni video za pjesmu 'Smiley', a sve je u vezi sa scenom kad je Paul pretučen.

Paul: Ima sample iz 1989. u kojem ja imam 20 i govorim u dokumentarcu ITV-a, 'World in Action' o tome kako me policija pretukla.

m: Oboje ste nosili one legendarne majice protiv poreza na Top of the Pops 1990. Što biste obukli da sada idete na to?

Paul: Odjebi Saville. Ne znam, sada biste morali obući nešto protiv Brexita ili protiv Torijevca, zar ne.

Phil: Stvar je u tome što prema njihovim protokolima ne smijete nositi ništa političko na BBC-ju.

m: Kako se osjećate kada vas ljudi opisuju kao ikone ili legendarne?

Paul: Posramljen.

Phil: Pa to je ljepše nego da te zovu drkadžijom kao inače.

Paul: Ne znam, uvijek pomislim "sigurno ne" ili "hvala".

Phil: Ako vjeruješ u to, moraš vjerovati i kad ljudi kažu da si govno. Kao kad je DJ Mag objavio: “Moja dvotjedna beba može miksati bolje od Phila Hartnolla.”

m: Što je to bilo?

Phil: Kad smo se prvi put razišli, imao sam dvoje djece i nisam imao neku plaću pa sam mislio zarađivati kao DJ. Očito, nisam bio DJ jer sam prvo bio producent, pa sam nabavio neke deckove i naučio kako beatmatchati. Bilo je to početkom 2000-ih, izlazilo je mnogo breakbeat stvari i to mi se svidjelo pa sam se uključio u to. Imao sam nekoliko gigova mjesečno, a Pete Tong mi je rekao: “Phil, zašto ne napraviš jedan od mikseva na Radiju 1?” I pomislio sam: “Da, ovo će biti dobro za moju DJ karijeru.” I tako sam stigao tamo i upravo sam htio krenuti kad mi je netko rekao: “Oj, hoćeš li nešto?” I ja kažem “Da!” misleći da je kokain, a kad ono jebeni ketamin. Nikad nisam ni znao za ketamin i nisam znao što sam ni tko sam, i takav sam pokušao DJ-irati... I onda je neki tip napisao DJ Magu: “Moja dvotjedna beba može miksati bolje od Phila Hartnolla.”

m: Što za vas oboje znači ‘Optical Delusion’ (‘Optička varka’)?

Paul: Još sam ovdje. Lijepo je i dalje raditi stvari, raditi ploče na koje si još uvijek ponosan. Ali ono što je za mene zanimljivo je što to znači sljedeće - testiranje nekih od ovih stvari na turneji i vidjeti što ostaje u setu, a što ne. Znam da neke od njih neće uspjeti – uvijek postoje pjesme s novog albuma za koje pomislite: "Ah, sljedeći put to neću puštati". Samo živite i udišite ove stvari i vidite što će se dogoditi.

Phil: Pretpostavljam da to dokazuje da mogu sam pisati pjesme. Inače ću se prije otići igrati sa svojim mačkama nego početi raditi sam. Volim stvarati pjesme s drugim ljudima, ali stvarno sam bio ohrabren odbacivanjem nekih od onih prepreka koje sam postavio ispred sebe.

'Optical Delusion' Orbitala nabavite OVDJE.