Plazmatick: “Navijam za hrvatski zvuk, da ovaj prostor iznjedri svoj stil, svoj titraj i vibraciju”

Nakon što smo predstavili novi album Plazmaticka, “Hrđava vremena”, donosimo vam i intervju s ovim svestranim autorom, producentom, dizajnerom i književnikom. Marko Mihalinec aka Plazmatick jedan je od začetnika VJ scene u Hrvatskoj a bio je aktivan kroz zagrebački EGOBOO.bits, etiketu, digitalnu platformu te produkcijski kolektiv koji se bavio razvojem besplatnog softvera, produkcijom zvuka i teorijom medija, za koje je objavio tri albuma. Posljednjih je godina stvarao glazbu za film, kazalište i televiziju ali se nastavio baviti i produkcijom elektroničke glazbe što je i rezultiralo spomenutim albumom. U intervjuu za Mixmag Adriju prisjetio se kako je sve počelo...

m: Krenimo od početka, odakle uopće ime Plazmatick? 


P: Bio sam (a i još sam) veliki obožavatelj nekad grafita, danas ulične umjetnosti pa sam nešto i sam crtao. Trebao mi je tag, jer je šaranje sprejem (bilo) kažnjivo. Na satu biologije smo učili o krvi kao tekućini života i plazmi kao najbitnijem u krvi. Riječ plazma je iz grčkog, a znači stvaranje. I tako je u mom trinaestogodišnjem mozgu nastao Plazmatick. Tri godine kasnije sam napravio prvi modul u Fast Trackeru, odnosno prvu stvar, nazvao sam je Space Invaders, jer koristi zvukove iz istoimene igre. Potpisao sam je kao Plazmatick. To je bilo 1996. godine. Planirao sam pri izdavanju ovog aktualnog albuma “Hrđava vremena” promijeniti ime, jer vuće podrijetlo iz pubertetske filozofije, ali kad sam tu ideju predstavio Modulu, legendi street-arta, uvjerio me da bi to bila greška.

Markova prva Plasma skica iz koje je nastao Plazmatick

m: Kad si se počeo baviti aktivizmom? Na koje si prepreke nailazio, kakav je uopće bio mindset u post-ratnim vremenima nezavisne kulture.

P: Odrastao sam u Zaprešiću, tvrde godine rata, izlazio sam u kafić i dva okolna kluba. Bila je to era cro-dancea. Rano sam počeo izlaziti pa sam u povremenim izletima po zagrebačkim događanjima posjetio i Under City Rave. Slučajno sam završio tamo jer su mi ga opisali kao umjetnički događaj, a to je bio party. I to kakav party! I ta ekipa, energija i peglanje tutnji kroz tunele... Ušao je taj virus u mene, potpuno. Povezao sam se sa skejterima, crtačima, FRP ekipom... sami smo organizirali prvi zaprešićki party kod Majkija (pionira zaprešićke skejt i street-art scene) u garaži. Stereo zvučnike, subac, pojačalo i deckove sam nažicao od Suzich-Q, prve DJ-ice u kvartu, ona je bila i glavni selektor. Bilo nas je tridesetak, dočekali smo zoru, razišli se u miru. I to je prvi događaj koji sam uspješno organizirao. Potom sam se okrenuo Zagrebu i tamošnjoj sceni, upoznao Lunara, počeo studirati. Studirao sam uz plaćanje pa sam našao posao na Radio Zaprešiću. Tamo je bila odlična ekipa mladih, Miro Modul između ostalih, i tu smo počeli stvarati ideje za promjenom.
 Oformio sam udrugu NAN, multimedijski orijentiranu skupinu mladih, većinom s radija, da malo probudimo spavaonicu u koju nam se Zaprešić pretvorio. Realizirali smo pedesetak događanja i suradnji. Taj aktivistički duh me doveo do Nevena Ušumovića, djelatnika lokalne knjižnice, jedan od najdražih ljudi koji su mi došli u život. S njim u suradnji smo Zaprešić ne samo stavili na mape kulturnih i relevantnih sadržaja, nego i transformirali uspavanu knjižnicu. Oformili smo Odjel za mlade koji je bio svojevrsni hub lokalne kulture i epicentar događanja za mlade s preko 10.000 sadržajnih jedinica (ploče, multimedijalni CD-ovi, filmovi, stripovi, magazini) i dva PC-a s pristupom internetu. Organizirali smo Borbe robota uz takav interes da smo napunili košarkašku dvoranu, bio je to prvi takav događaj u regiji. Uspio sam organizirati i najbolji elektronički događaj ikad u Zaprešiću - gostovanje HC Boxera u Knjižnici; nedavno sam ga sreo, kaže da se još sjeća tog nastupa.
 Nakon NAN-a, otvaranja obrta i magisterija, aktivizam sam prenio u online sferu - u gradnju internetskih mikrozajednica. Jedna od takvih je platforma za promociju i distribuciju (kratkih) filmova, a druga je Adam Curtis Documentary kanal na YouTubeu. I sad kad gledam unatrag, to je jedini način da se nešto stvarno promijeni. Bez obzira na općenito stanje društva, okruži se kvalitetnim ljudima i radi. Dokaži realizacijom i u praksi da se može i bolje i drugačije.

m: Što bi rekao, koja ti je glavna inspiracija i linija vodilja od početaka do danas, koja uvjerenja, stavovi, bendovi/muzika koju si ili još uvijek slušaš...


P: Nebitne su mi ideologije, grupacije i plemena. Nikad nisam vjerovao da će mi se nešto pokloniti ili da će sustav brinuti za mene. Raduje me kad sam stvaram, ex nihilo. Složio sam okolinu kakvu volim, jake individualce oprečnih mišljenja, širine pogleda i interesa. Pazimo jedni na druge, navijamo i trudimo se ne potonuti u kolotečinu svakodnevice. S druge strane štiti nas direktna komunikacija bez dodataka, da smo svi čvrsto uzemljeni i da nitko previše ne odleti i da ga ego ne ponese. Glazba je jako bitna stavka, a kao i sve drugo - volim kad je iskrena, beskompromisna i svoja. Najviše volim elektroniku, rejver sam prve generacije s početka devedesetih, to me oblikovalo i postavilo mi kičmu. Sve je počelo s The Prodigyjem i “Out of Space” i TV emisijom TOP DJ MAG. Sredinom devedesetih me obuzeo bristolski zvuk (Portishead, Tricky, Massive Attack, Roni Size,....), elektronika je toliko dominirala eterom da je HC Boxer otvorio Porina. Onda je eksplodirala etiketa Warp sa Designer’s Republic dizajnom. Francuze baš gotivim kao naciju, njihov rivijera house i Ed Banger records su maksimalno utjecali na mene. Kasnije sam zaronio u klasiku (Arvo Part, Ligeti, Kronos Quartet), mikro scene, male etikete i nevidljivije izvođače. Tog je toliko da je besmisleno i nabrajati. Uvijek promjenjiva, fuzionirana, elektronika živi u većoj širini nego ikad. Svježa, inovativna, baš kao umjetna inteligencija koja sama stvara neke nove umjetne inteligencije. Meki snare s Rolanda mi radi jednako kao što je nekad nekome drugom to radio solo na bijelom Fender Stratocasteru. Danas volim Jona Hopkinsa, The Haxan Cloak, GoGo Penguin, Rival Consoles, Sophiju Loizou, Dwiga, rumunjsku minimal scenu,... a od domaćih skidam kapu Egolessu, Matrodi, Janu Kinčlu i svima ostalima koji rade, produciraju i ne daju se. Najviše navijam za hrvatski zvuk, da ovaj prostor iznjedri svoj stil, svoj titraj i vibraciju koja rezonira uz puls nacije.

m: Kako bi usporedio stanje na sceni danas i 90-ih, 2000-ih, recimo kroz svoj glazbeni razvoj?

P: Dvadesete sam godine života dao zagrebačkoj kulturnoj sceni i vjerovao sam da postoji nacionalni kulturni proizvod, ne kao razmjensko dobro, nego kao unikatni izvozni produkt. Sve što sam proizvodio (glazba i knjige) kao materijalno dobro u skromnim, ali realnim okvirima, dosezalo je okvire puno dalje od prostora Lijepe naše. Iako sam se, zbog privatnih razloga i turbulencija poptuno maknuo na desetak godina, ponovnom reaktivacijom prepoznajem da je potencijal i dalje tu, pozicija za plasman je bolja nego ikad. Na žalost, produkcija, entuzijazam i supstanca su istovremeno gotovo nepostojeći. Kalkuliranje je sastavni dio produkcije - koliko klikova trebam, kako pojačati vidljivost, što publika trenutno traži itd. Dodvoravanje publici daje rezultate jedino s robom široke potrošnje, a trebamo strategiju osvajanja stranih teritorija, a ne skupljanje mrvica s ionako premalim i prezasićenim domaćim terenom.
 Glazbeno sam u prvoj eri rejv epidemije bio fan i partijaner, u drugoj eri na prijelazu milenija sam s egoboobits.net objavljivao albume i organizirao partyje, sad se opet aktiviram u ovoj trećoj eri globalnog sela. Svaka epoha je imala vrhunce i padove, veći ili manji odaziv publike, ali najbitnije je da scena postoji i da je živa, progresivna i pod-žanrovski vrlo bogata. Nadam se više domaće autorske produkcije u post-pandemijskoj stvarnosti, pogotovo od strane mlađih, poletnih snaga.

Fotka iz prvog velikog intervjua 2000. godine u NOMAD-u (foto: Miro Čavar); nakon tog broja je baš krenulo s produkcijom i angažmanima, kaže Plazmatick

m: Kako si ušao u TV/filmski/soundtrack svijet? Da li i na koji način te je to obogatilo u daljnjem razvoju kao producenta vlastite glazbe?

P: Velimir Grgić, novinar T-portala je radio posljednji intervju sa mnom kao najavu nastupa u Ksetu 2003. godine. Intervju se pretvorio u peterosatnu kavu, spojili su nas Traci Lords i Komandos. Druženja smo pretvorili u filmske matineje i nastao je svemir Žutog titla - tri knjige, filmski portal, partnerstva s filmskim festivalima u regiji i scenaristički izleti. U tih desetak godina sam se nasmijao i zabavio za tri života. Najveći utjecaj je što sam upoznao filmsko-televizijski svijet iza kamera i razbio određene idealističke svjetonazore izgrađene na čistoj fanovskoj osnovi. 


m: A tvoja književna karijera?

P: “Žuti titl” je spomenik VHS-u i djetinjstvu u 80-ima. Ne nostalgični vapaj nego zločesti zabavnik koji je barem malo uzburkao uspavanu filmsku scenu u Hrvatskoj. Medijski smo iskakali iz paštete, a knjiga je postala bestseler nagrađen Kiklopom, domaćim knjiškim Oscarom. Iz tog su počeli angažmani na scenarijima i razvoju filmova i serija, a finale je bio naš zajednički eksperimentalni roman, zombi-komedija “Kriza” koja je pisana filmski i uz koju smo priložili i autorski soundtrack. Knjiga je dobila SFeraKonovu nagradu SFera za najbolji roman godine. Kad rezoniram to vrijeme, prvi dojam ili slika koja mi se pojavi je smijeh i zabava u ogromnim količinama. Radili smo jako puno jer smo obojica radoholičari, ali se pritom nismo zaboravili jako dobro zabavljati. 
Samostalno pišem ozbiljnije minijature, intimnije slike i zarone u samog sebe. Nešto kao i glazba, ali to je samo za moje oči.

m: Pričajmo malo o aktualnom albumu. “Hrđava vremena” su originalno nastala (i spremljena u digitalnu ladicu) 2013.g. Otkud želja za njihovim (ipak) službenim izdavanjem sedam godina poslije?

P: Dvadeset godina glazbene karijere sam htio proslaviti “čvrstim” izdanjem, fizičkim primjerkom. Prva ideja je bila “Najbolje od” pa iz arhive u kojoj imam preko 300 stvari probrati kapitalce i skupiti na jedno mjesto. Iznenadilo me koliko “Hrđava vremena” dobro stare. Većinom, moje albumske stvari su ogledalo vremena i trendova, a kako sam radikalno anti-nostalgičan, po mom oštrom sudu rijetke dobro podnose starenje. Ne manje bitno, taj album je nastao u jako lošem periodu mog života.

m: Koliko ti je važna vizualna estetika, je li presudna u tvome radu? Koliko si analitičan, precizan, detaljan, bilo da se radi o projektu za klijenta ili o tvom osobnom?

P: Vrhunac snage elektronike se dogodio autorskim kolaboracijama krajem devedesetih kad su spotovi bili standard glazbene promocije pa su snažni redatelji (Walter Stern, Thomas Akerlund, Chris Cunningham) surađivali s potentnim producentima. U tom prostoru nastaju klasici audio-vizualne produkcije, a elektronika postaje bitan segment ne samo pop-kulturne ili sup-kulturne svakodnevice, nego kulturnog života općenito. Određeni izvođači su zvukom i nastupom bolje odgovarali muzejskim prostorima nego klubovima. Zato sam u kratkom periodu nastupanja inzistirao na prigušenom svijetlu na mene, a naglasak stavljao na velikom ekranu s projekcijama iza. Tamo nisam prikazivao generične fraktale, nego segmente domaće moderne književnosti i (ulične) umjetnosti. Početkom novog milenija sam bio eksperimentator, nastupao uživo s bendom i pozicionirao se točno na sredini između žive svirke i partyja. I to je odlično i potrebno iskustvo, ali danas me gotovo uopće ne zanima fuzija živog i sintetičkog. Taj prostor audio-vizualnog sam detaljno istražio sa Suburban Orchestra kad (mi) je bio relevantan. 
Vizualna estetika je presudna u predstavljanju, ali i konzumaciji sadržaja i svakako bi je trebalo uključiti u likovni odgoj obrazovnog sustava. Jednako kao i programski jezik. Ako je obavezan strani jezik, to mora postati i jedan programski jezik. Svijet oko nas je upravljan big data algoritmima i bitno je razumjeti kako takvi algoritmi nastaju. Čim prije, tim bolje.

Jedan od Plazmatickovih angažmana za kampanje, glazba je njegovo autorsko djelo

m: Niti dva mjeseca od izdavanja povratničkog albuma, već si spreman za nove pobjede!
“Maziš mi se / #Cuddlycuddly” ime je tvog novog uratka koji se očekuje do kraja godine za etiketu PDV. Koliko si dugo radio na njemu? Tko tu koga i zašto mazi?

P: To je moj najplesniji album, njega su inspirirale žene u mom životu. Od svega što radim, najveće turbulencije i katarze sam prolazio kroz ljubavne odnose. U protekle četiri godine sam napravio tridesetak skica od kojih je petnaestak doživilo aranžiranje, a kiruški posloženih 12 stvari je masterirano, opet u Oregonu kod gospodina Moorea. Meni su to najkonkretniji i najkompletniji komadi (elektronske) glazbe koju sam napravio i vjerujem da će “Maziš mi se” stariti kao i vino. Zbog trajanja je idealno digitalno izdanje ili kako Kiša metaka veli, folder, ali mi je drago da smo pripremili i vinilno izdanje s nešto drugačijim aranžmanima, manjim opsegom trajanja i drugačijim masteringom. Recimo filmski - “Maziš mi se” vinil je theatrical cut, a folder je director’s uncut verzija.


m: Kako bi okarakterizirao cjelokupni zvučni zapis “Maziš mi se”, odnosno u koju bi se 'ladicu' strpao da moraš?

P: Osnova je ljubav, uzajamnost i nadopunjavanje. Reakcije su ples, pokret, interakcija. Anti-pasivna terapija. Progres, bez obzira na oštećenje, puknuće ili prekid. Takav je i omot za koji je zaslužna Goga Pavlek. Sukus boja, osjećaja, misli, sjećanja, želja i ambicija. Rafinirani talog svega onog što proizvodi desna polutka mozga. Kako je to sve brutalno komplicirano, odabrao sam čistu elektroniku s do sad najmanje živih instrumenata. Žanrovski je opet to šaren susret stilova s utjecajima Atlante, Durbana, Lyona i Berlina.

m: Misliš li da postoji domaća/regionalna publika (po vlastitom iskustvu) koja prati recentne trendove u koje bi se moglo staviti tebe pod zajednički (glazbeni) nazivnik? Da li ta ista publika, po tvom mišljenju, ima kulturu podržavanja autorske elektroničke glazbe i njenih kreatora?


P: Publiku se ne potcjenjuje, nego izaziva. Publiku se ne traži, nego publika traži izvođača. Volio bih 1000, maksimalno 1500 ljudi koji rezoniraju s glazbom koju radim i koja prihvaća izazov novog i drugačijeg. Izbora u glazbi i (pop-kulturnim) sadržajima ima više nego ikad u povijesti. Autorski je suicid u ovom kaosu dodvoravati se trendu ili trčati za publikom jer je proizvod trenutan i lako zaboravan. Moja prednost je što imam poziciju beskompromisnog autora i izdavača koji me potpuno podržava.


m: Smatraš li 'Maziš mi se' svojim (trenutnim) kreativnim vrhuncem?


P: Apsolutno da. Količina energije koju sam spremio u tih 12 stvari je dovoljna za sporo starenje i stvaranje mnogobrojnih uspomena.

m: Koji su ti planovi za budućnost? Kakvo ti je stanje uma/svijesti u doba pandemije? Predviđanje propasti ili kolektivni duhovno-mentalni prijelaz ljudskog duha u nešto novo i pozitivno?


P: Dobar sam, miran, nemam sebičnih planova, nek se ovo sranje smiri da napravimo nacionalni sistematski, analiziramo štetu, stvorimo ideju za dalje, sabijemo redove i postavimo neku novu svakodnevicu. Neki novi normalni život. Bit će gadno, mordorska jesen, manja potrošnja, slabija kupovna moć... Samo da ne zavlada sveopća apatija, malodušje i tmina, nego pogled naprijed, neki realni cilj prema boljem. Malo na kog se možeš osloniti u sustavu koji je tako tektonski uzdrman, zato sam traži, kopaj, rudari i napravi si prostor u kojem ćeš si složiti barem malo bolji život.