Ispod radara: Babilonska

Pozdravljamo se s godinom uz deveto izdanje mjesečne rubrike koja promovira regionalne artiste (i fotografe) o kojima se ne priča dovoljno. Nakon što smo obišli većinu susjednih zemalja, vraćamo se u Zagreb gdje živi i radi Nina Maštruko. Osim što je dugogodišnja voditeljica programa na Radio Studentu i DJ-ica u kolektivu Subtilno koji slavi brze ritmove, Babilonska stoji iza festivala kojeg slobodno možemo nazvati epicentrom eksperimentalne glazbe u Hrvatskoj. Upoznajmo se!

E: Pozdrav Babilonska! Za početak se vratimo na tvoje DJ početke i odakle ideja za ovako snažnim imenom?

B: Pozdrav Ela! Mislim da sam u oba slučaja došla do toga neplanirano i neozbiljno, a onda se to s vremenom uozbiljilo. Prije 10 godina sam se učlanila u DJ (“Disco”) sekciju KSET-a. Počela sam tamo puštati na “svaštara” tulumima s bezvremenskim alt/treš hitovljem ili na koncertima, što me natjeralo da često istražujem žanrove i scene s kojima nisam nužno ranije imala doticaja. Navikla sam da postoji zadani format kojeg moram popuniti pa sam s vremenom to razvila u dosta unosnu vještinu. Tako sam prošla sve od rnb/hip hop klubića preko drag diva pop partija do korporativnih derneka i vjenčanja. Tek sam prije pet godina, kad sam počela dublje ulaziti u elektroniku, prvi put vidjela neko mjesto ili stil za sebe u kojem bih mogla ponuditi vlastiti izričaj i zvuk, gdje bi bilo bitno što ja želim čuti i što imam za reći. Tad sam počela razvijati to nešto o čemu mi tu danas pričamo. A što se tiče imena, ono je nastalo jednako spontano. U srednjoj školi sam imala malo žensko pleme i ironično smo se nazivale Kurve Babilonske, to je bila neka naša interna zafrkancija. To ime mi je predstavljalo naše malo sestrinstvo i naš mali tinejdžerski “fuck you” prema svijetu. Tako da je taj naziv samo spontano izašao kad sam s 18 trebala dati neko ime svojoj DJ personi i s vremenom je samo tako ostalo. Sada to vidim i iz perspektive te teške biblijske simbolike demonuše zemaljskih užitaka i izjednačavanja svega ženskog i senzualnog s kušnjom ultimativnog zla. Sada mi je smiješno koliko značenja ta riječ sadrži, a za mene je nastala tako neozbiljno i iz čiste zafrkancije.

E: Za tebe sa sigurnošću mogu reći da se ne zamaraš žanrovima, ali svejedno me zanima kako bi opisala svoj zvuk?

B: Definitivno jedna hibridna hrpa, rijetko jedinstven BPM, uvijek se od nekud do nekud putuje. Prevladava perkusivnost, uvijek teški bas, raznoliki etno prizvuci i malo drame. Za mene je to muzika koja je ponekad blesava, ali i jako ozbiljna u tom naumu. Volim intenzitet i topljenje face, ali sve izbalansirano s milim momentima da se može stvoriti prostor za variranje dinamike. Elektronika za bivše metalce.

E: Kad su u pitanju nastupi i muzika, besramno pokrivaš sve - ono opskurno i ono masovno. Kako je došlo do toga?

B: Mislim da se to nastavlja na priču o tome otkud ja u DJ-anju. Iako sam oduvijek voljela mračnu, nasilniju mjuzu i teške riffove, ljubav prema opskurnom sam možda djelomice njegovala kao inat prema tome što sam se stalno na gažama morala prilagođavati tuđem ukusu, nekom masovnom senzibilitetu. To me vjerojatno i dublje gurnulo u eksperimentalu i radikalniju mjuzu. Prije toga svega me se kroz “alternativnu kulturu” dugo odgajalo da pop i komercijalnu muziku gledam s određenim animozitetom. Međutim, kroz rezidenciju na Das Kvlt partijima sam otkrila moć u pop glazbi. To su bili partiji s drag nastupima, orijentirani na LGBT zajednicu i kroz to sam osvijestila emancipatornu moć te glazbe koja je toliko masovna da može biti što god ti želiš. Unatoč tome, to nikad nije bilo ono što je meni sviralo doma, nisam bila upućena što je popularno već sam za sve takve gaže morala istraživati što je to što ljudi trenutno vole i slušaju na radiju. “Opskurno” je ono što me zapravo dira, ono što zavuče svoju ruku duboko u prsni koš i stisne svom snagom. Ono od čega radim kisele grimase. To škaklja nešto što za mene masovna glazba nikad neće moći.

E: Koliko ti nedostaju nastupi, pogotovo ovi komercijalni koji ti donose zaradu?

B: Mislim da mi ove “nekomercijalne” gaže fale jednako koliko mi fale i posjeti takvim gažama u ulozi posjetitelja tj. osobe na flooru. Fali mi to pulsiranje s ljudima na nekoj razini, bez obzira s koje strane pulta. Međutim ono što mi nimalo ne fali su te komercijalne gaže, dapače, ova godina je na mnogo načina bila blagoslov jer mi je dala priliku da napokon odahnem od tog načina života, od tog “klijentskog” pristupa gažama. To mi je samo osvijestilo koliko sam već bila umorna od toga, da mi to jednostavno nije bilo više toliko ugodno ili prihvatljivo kao nekad. Sumnjam da ću se ikad vratiti u nekadašnju učestalost komercijalnih gaža i drago mi je da je tako.

E: Organiziraš ZEZ, festival koji promovira drugačiji zvuk. Kako je ta uloga pripala baš tebi?

B: Nasljednica sam ZEZ-a, Zavoda za eksperimentalni zvuk, koji je prvo bio koncertni program eksperimentalne glazbe u KSET-u, a dvije godine kasnije sam pokrenula ZEZ Festival. ZEZ je pokrenuo Ante Zvonimir Stamać 2013., a ja ulazim u priču 2015. Kada je odlazio iz KSET-a jer je nastavljao sa životom, s obzirom da je riječ o studentskom klubu, tražio je nekog da to preuzme. Dugo me nagovarao jer sam na prvu odbila – bila sam se prepala tolike odgovornosti, činilo mi se kao nešto čemu nisam dorasla. Nakon godinu dana me uspio uvjeriti pa sam s puno treme i nesigurnosti preuzela, ali s vremenom postala sve sigurnija i do danas se to pretvorilo u jednu od najvažnijih i najdražih stvari koje sam u životu radila.

E: Priznajem da ti organizacija odlično leži, a kad smo kod festivala, kako je prošao ovogodišnji ZEZ? Kako su ljudi reagirali na streaming panele i kapacitetom ograničene evente?

B: Vrlo smo zadovoljni kako je prošlo, zbog situacije smo otkazali sve strane izvođače i fokusirali se na domaću scenu što je opet stvorilo neki svoj topli ugođaj. Zbog toga je, unatoč svim dodatnim mjerama koje smo morali provoditi, ovo vjerojatno bilo i najjednostavnije izdanje za organizirati. Ljudima je trebalo malo da se naviknu na pravila, ali jednom kad jesu je sve išlo jako glatko. Eto, nismo postali žarište, a kroz streaming smo ponudili dio sadržaja i onima koji nam se nisu mogli pridružiti uživo. Vrlo važno unatoč otegotnim okolnostima naći način za održavati programe kako god bilo moguće, pogotovo ovakve programe kojih je ionako jako malo. Mislim da su takva hibridna izdanja nužna za naredni period i lijepo je vidjeti ljude da nalaze kreativna rješenja.

E: Vidiš li pozitivan pomak što se tiče broja posjetitelja? Jesi li zadovoljna gdje to sve ide i kakvim se tempom širi vaša baza fanova?

B: Nije stvar zadovoljstva zato što nemam više neka naročita očekivanja. Nekad me to znalo frustrirati, ono, dovedemo neko od najvećih svjetskih imena avangardne glazbe, a u prostoriji je 30 ljudi. Ali sam onda pričala s puno tih glazbenika i saznala da količina interesa nije nužno puno drukčija u ostatku svijeta, rečeno mi je da i u New Yorku neki koncert u četvrtak neće imati preko 30 ljudi na toj glazbi, pa sam počela razmišljati puno relativnije o tome. Mislim da svaka osoba koju uspijemo privući znači puno, srećom je to vrsta glazbe koja se ni ne oslanja na prihode od ulaznica. Tako da kome god uspijemo pružiti to iskustvo i otvoriti mu horizonte ili zadovoljiti mu postojeće rubne ukuse, mene to usrećuje. ZEZ je s godinama razvio svoju publiku i grije mi srce vidjeti poznata lica kako vjerno posjećuju koncerte, onda provjereno znam da smo na dobrom putu.

E: Kako misliš ne oslanjate se na prihode od ulaznica? Znači li to da vas grad novčano supporta?

B: Da, ali može to i bolje. ZEZ i programi poput našeg se često većinski oslanjaju na financiranje iz natječaja i zato naše mogućnosti ovise o tim ciframa. Da dobijemo stvarno onoliko koliko i zatražimo mogli bi čudesa, ali to nije samo krivica onih koji financiranje dodjeljuju. Drago mi je da nas se prepoznaje kao važan dio zagrebačke kulturne ponude iz godine u godinu, ali znam da cifre koje stručni žiri dodijeli pojedinom programu često budu naknadno umanjene mimo njihove volje. To jednostavno tako ide kod nas i vjerojatno se neće skoro promijeniti. S druge strane, mi bismo svjesni toga mogli možda iskopati još natječaja, pronaći još neke načine da se dodatno financiramo, ali kao skupina volontera studenata koji uz to još često imaju i poslove, drago mi je da uspijemo obaviti i ovoliko. Potpuno profesionalno financirati tako ambiciozan program je ipak full-time job i s vremenom sam se naučila pomiriti i s “dovoljno dobrim” iznosima. Srećom nam i KSET tu drži leđa pa na kraju nekako uspijemo spojiti kraj s krajem.

E: O kakvim se čudesima radi? Slobodno nam reci svoj ZEZ dream team lineup!

B: O tome bi se dalo jako dugo razmišljati, ali sad ću ispucati što mi prvo padne na pamet. Moor Mother (u bilo kojem obliku, solo, Zonal, 700 Bliss, Irreversible Entanglements...), Yatta, St. Abdullah, Lyra Pramuk, Felicia Atkinson, Oranssi Pazuzu, Merzbow, Keiji Haino, Sunn O))), Lingua Ignota, Midori Takada, Saicobab, Sun Ra Arkestra, Matana Roberts s kvintetom, Land of Kush, clipping., Zebra Katz, busdriver, Zoë Mc Pherson, praktički svi s labela Nyege Nyege Tapes/Hakuna Kulala... Možda bi malo za raju tu ubacila The Comet is Coming i Meridian Brothers. I za kraj, kad već fantaziramo o nemogućim stvarima, iz mrtvih bih digla Alice Coltrane, Muslimgauze i Bowiea da odsvira Blackstar. Fali mi tu još masu bendova, ali ću se zaustaviti.

E: Prije ove pandemija situacije, gostovala si na hrpi domaćih festivala kao što su Graffiti Na Gradele, Illectricity, Seasplash, Pandemonium, Ferragosto, Velvet, itd. Kako se pripremaš za takve “velike” nastupe i gdje još nisi, a želiš gostovati?

B: Za „velike” nastupe se pripremam isto kao i za “male” – previše! Imam tu tendenciju preanalizirati kontekst u kojeg dolazim, tko je publika festivala/eventa, zašto su me zvali, što očekuju od mene, tko je prije, a tko poslije mene itd. Još uvijek me uhodi ta navika s komercijalnih gaža. Često mi se zbog toga dogodi da umjesto slaganja seta kojeg želim, složim set za kojeg umišljam da “drugi” žele i onda još zbog treme krenem minuciozno slagati redoslijed traka i definirati svaki pojedini prijelaz. To mi se znalo događati gotovo svaki put i zato za malo koju takvu gažu do sad mogu reći da sam potpuno zadovoljna. Ili se previše prilagodim ili u inat puknem nešto svoje, a skroz fulam kontekst. S vremenom sam shvatila da sam puno zadovoljnija kad neke stvari prepustim sreći i osjećaju momenta, ali i dalje volim imati dosta jasno razrađen kostur setova, otkud želim početi i gdje želim završiti. Mislim da se još uvijek tražim, i to mi je u redu, svakom gažom sam korak bliža nečem svojem. Zbog toga mi je velika želja nastupiti u Ljubljani i Beogradu gdje sam upoznala neke od predivnih ljudi, organizatora i DJ-a koji su već posjetili ovu rubriku. Te publike su već čule svašta pa bih si puno teže postavljala imaginarna ograničenja. Uz to, u Hrvatskoj bi jako rado nastupila na Outlooku ili Dimensionsu, koji su bili važan dio mog muzičkog odgoja, a mislim da bi se i super proveselila za pultom Goulash Disca.

E: Na lineupu si često “jedna od dečkiju”. Jesi li ikada osjetila da su te bukirali isključivo da popune tkz. žensku kvotu?

B: Da, istina, često sam “jedna od dečkiju”, na više načina. Donekle je oduvijek tako i u mom životu mimo DJ-anja. Gravitiram toj nekoj žešćoj glazbi i iz nekog razloga je nešto manje žena na toj strani spektra, onoj koja bi se stereotipno smatralo muževnijom. Međutim, uvijek sam u sebi imala tu dualnost i ona je za mene prirodno u balansu. E sad, činjenica je da nas je u omjeru domaćih DJ-a puno manje pa onda se taj omjer preslikava na svaku zasebnu scenu, i što je scena manja, manji je i broj žena na njoj (uz određene varijacije). Ljudima je nekad baš zato pojava žene za deckovima koja vrti tvrdu glazbu nekako egzotična, pogotovo kod nas, makar imamo dosta sjajnih predstavnica. Ipak, mislim da ta neka stereotipizacija i rodna karakterizacija muzike blijedi što dublje uđeš u alternativniju ili eksperimentalnu mjuzu. Zato me vjerojatno i privlači. Ukratko, da, nemalo puta su me bukirali jer sam žena i zbog toga zanimljivija za promovirati događaj, pogotovo u komercijalnom kontekstu. Međutim, mislim da za toga ima manje mjesta u undergroundu jer je više do toga što i kako puštaš, iako čak i tad to što sam žena ponekad posluži kao mala prednost pri selekciji. Iskreno, nije me to nikad povrijedilo. Mislim da na kraju priče dokažem koliko vrijedim i za što sam sposobna, ako ne drugima, onda barem sama sebi. Malo pozitivne diskriminacije dobro dođe, a nikad nisam osjetila da me se, u suprotnom smjeru, smatralo manje sposobnom jer sam žena. Vjerojatno postoji određena predrasuda oko baratanja opremom, možda kao paralela onome da su žene loši vozači, pa ako nešto zeznem netko pomisli – eto na, znao sam! A događa se i da se tonci na komercijalnom eventu šokiraju kad si sama spojim kabele na razglas i popalim sve, ono stvarno goli minimum im bude impresivan i to bude baš smiješno. Ali kažem, što dublje odemo u underground, ta predrasuda blijedi.

E: Slažem se. A što misliš o globalnom trendu, potencijalno o pravilu, da festival treba bukirati jednak broj žena i muškaraca?

B: Mislim da to kod nas još ne postoji, barem ne na nekoj eksplicitnoj razini. Na globalnoj razini i trenutnim trendovima postoje eksperimenti s takvim zakonima pri slaganju lineupa i po meni je to često promašena spika. Drago mi je da se osvješćuje disbalans i da ljudi traže način za ispraviti ga, ali još uvijek smo u fazi gdje je to češće prazni pokušaj virtue signallinga ili ublažavanja lošeg PR-a. Problem je što takvih pristupi ne adresiraju izvor problema nego pokušavaju kozmetički sanirati posljedice vrlo duboko ukorijenjenih problema glazbene scene. Na ZEZ-u nastojim podjednako zastupiti izvođače i izvođačice, ali nikad na štetu jednog ili drugog, što bi rigidna kvota mogla učiniti. Kako lineup zamislim, a kako on na kraju izgleda često ne ovisi o meni, nego o tisuću faktora organizacije i raspoloživosti izvođača/ica. Za mene se zastupljenost često i prirodno dogodi jer jednostavno slušam i pratim mnogo žena jer se poistovjećujem s njihovim “glasovima”. Vjerojatno bi zato veća zastupljenost žena i marginaliziranih identiteta među bookerima najutjecajnijih festivala i evenata također prirodno dovela do pravednijeg balansa, ali mislim da smo na dobrom putu prema tome.

E: Nakon dužeg vremena, odlučila si snimiti mix - i to ne jedan, već seriju od tri komada. Kako je došlo do toga i što možemo očekivati kad stisnemo play?

B: Ovaj intervju mi je poslužio kao izlika da napokon dovršim mix kojeg planiram već gotovo dvije godine. S obzirom da uvijek radim mixeve za nekog, za nešto, promo vamo, channel tamo, uvijek nekako i prilagodim njegov sadržaj tom kontekstu. Jedini mix za kojeg mogu reći da nisam prilagođavala format je bio VOLTA Podcast. Zato sam htjela napraviti zreliju varijantu toga, za sebe od sebe. Ovaj mix je najintimnija stvar koju sam do sad snimila jer tematizira moje osobne demone i rast kojem težim. Atmosfera, lyricsi, struktura, pa čak i imena nekih traka ilustriraju mutna, siva mentalna stanja i burne emocionalne cikluse. Pokušala sam sebi trakama nacrtati mapu kako bi mi svaki idući put bilo lakše naći put van iz njih.

E: Preporuka čitateljima - poslušajte mix dok je friški. Za kraj našeg razgovora, a i godine, podijeli svoje 2021 planove. Na čemu želiš poraditi kao osoba i kao artist?

B: Mislim da se smjernice o tome kako biti bolja osoba nadovezuju na to kako biti bolji artist. Pomalo sam idealist i vjerujem da je jedna od poanta života provesti ga rastući, nalazeći sebe i otkrivati iskrenije načine za povezati se s drugim ljudima, bilo onima kraj tebe ili onima koje ni ne poznaješ. Ipak smo potekli iz plemenskih zajednica i na to se često raveovi svode. Ritam koji nas gura u kolektivni trans je nešto primordijalno, nešto što sa nas na par sati skida sva ta stoljeća civilizacije kojom smo se pažljivo ogradili od esencije življenja. U tom momentu jednostavno smo živi, bez jučer i sutra. To je po meni jedna od ključnih stvari koje čine dobre glazbenike ili DJ-e, kao i “dobre” ljude. Stvaranje vječnog trenutka s ljudima u prostoriji, da se podsjetimo da smo ipak svi u istoj kaši, na istom kamenčiću koji piči kroz beskonačan svemir. Naravno, naša svakodnevica je puno kompliciranija od toga jer to je priroda civilizacije, ali momenti koje dijelimo kroz umjetnosti bi nas trebali podsjećati da ne bi trebali sebe shvaćati toliko ozbiljno – pogotovo ne svoje predrasude, netrpeljivosti i mržnje. Tako da, to je to na čemu želim raditi ne samo u 2021. nego i ostatak svog života – pustiti iluziju kontrole, graditi svijest o nasumičnosti svemira i naći u njoj humor i mir. Mislim da iz tog mjesta potječu razumijevanje i ljubav koji su nam potrebni da bi se borili za pravdu, ravnopravnost i mir u ovom tragikomičnom svijetu.

E: Točno to. Nina, hvala ti na ovom iskrenom razgovoru! Hvala i talentiranom Svenu na seriji fotografija za naš portal. Ekipa, sve najbolje želim!