Italo disco - kult trash kulture ili nukleus suvremene plesne glazbe

Kad je, početkom 80-ih godina, talijanska klupska scena slavila svoje najuspješnije dane, dotadašnji nepresušni izvori plesne glazbe iz SAD-a našli su se u svojevrsnom vremenskom jazu između disca koji je bio u silaznoj putanji i nadolazećih trendova iz Chicaga i Detroita koji su bili još u povojima. Talijanski DJ-i i producenti tu su neizvjesnost odlučili prekinuti i pokrenuti vlastitu inačicu disco glazbe koju danas poznajemo kao italo disco.

O usponu talijanskih klubova 80-ih godina već smo pisali u priči o razvoju klupske scene u Europi. Na istočnoj i zapadnoj obali Apeninskog poluotoka, u Rimu, Milanu i još nekim gradovima, deseci tisuća mladih plesalo je svakog vikenda, no istovremeno je produkcija plesne glazbe ušla u fazu koja se Talijanima nije nimalo dopala. Činilo se kako je američki disco kojeg su DJ-i i publika preferirali bio na izdisaju, a ulje na vatri bio je i loš tečaj talijanske lire u odnosu na dolar, zbog kojeg je uvoz robe iz SAD-a drastično pao. Takav negativni trend odrazio se i na uvoz ploča, a s obzirom na manjak hitova, stupanj rizika za uvoznike američke disco glazbe bio je sve veći. U iščekivanju nekog novog vala, pojavila se glazba koja se upravo tako i zvala - new wave.

(Giorgio Moroder)

Za razliku od Engleske, Njemačke ili Francuske, gdje je žario i palio, new wave u Italiji nije stekao toliku masovnu popularnost, a pogotovo ne njegove mračnije i elektroidnije verzije. S druge strane, glazbeni "čušpajz" kojeg su tih godina puštali DJ-i na Ibizi bilo je teško reinterpretirati, budući da nije bila rijeć o žanru, već o specifičnom ekspresionizmu skupine DJ-a. Međutim, iz jedne i druge struje mogla su se razabrati neka glazbena djela koja su naišla na dobar odaziv i na talijanskim plesnim podijima. Bendovi kao što su Blondie, B 52's ili Human League i dalje su prenosili emociju disca, ali kroz modernu produkciju karakterističnu za new wave. Problem je bio što takve glazbe nije bilo dovoljno. Taj deficit uskoro će se promijeniti kreativna snaga i inovativnost jednog glazbenika. Giorgio Moroder je već polovicom 70-ih kreirao svoj prepoznatljivi sintetizirani zvuk, tzv. munich sound i hit album s Donnom Summer, ali njegov album iz '77. "From here to eternity" i danas se smatra svetim gralom italo disca koji je potaknuo druge da se okuraže i počnu eksperimentirati s inovativnim glazbalima kao što su Roland Juno 60/106, Yamaha DX7, ARP Odyssey ili Roland TR 808.

Na samom startu 80-ih talijanski disco nije imao službeni naziv, a prva izdanja promovirana su kao spaghetti dance. Uz vokalne dionice otpjevane na lošem engleskom, lo-fi produkciju i neobične video spotove, spaghetti dance u startu je etiketiran kao trash, što je djelomično opstalo do danas. Popularna glazbena TV emisija Discoring predstavljala ga je kao rock elettronico, sve dok mu '83. imidž nije odlučio popraviti Bernhard Mikluski, vlasnik kultne njemačke izdavačke kuće ZYX Music, objavivši prvu best of kompilaciju talijanske disco glazbe. U prodajne i promotivne svrhe osmislio je naziv italo disco, a godišnje kompilacije nastavio objavljivati sve do '91., čime je ZYX Music bila jedna od rijetkih ne-talijanskih izdavačkih kuća s italo discom u opusu. Nakon '83. italo disco se podijelio na dvije glavne struje - jedna s ambicijom da zvuči kao pop, a druga počinje srljati u avangardu i, iz današnje perspektive, zvuči kao proto-techno. Logično da je pop struja bila kud i kamo uspješnija, ali nekoliko ovih avangardnih italo disco singlova čuli su se čak do Detroita i Chicaga. Nakon što je prije 15-ak godina alter-italo sound doživio revival na DJ sceni, kultni status stekli su singlovi poput:

Alexander Robotnick - "Problemes d 'amour"
Charlie - "Spacer woman"
Kano - "It's a war"
Lectric Workers - "Robot is systematic"
My Mine - "Hypnotic tango"

No, neovisno o tome kojoj struji pripadali, osobitost italo disco producenata bili su i amerikanizirani pseudonimi te neobični tekstovi pjesama na engleskom jeziku. U želji da ih se a priori ne trpa u spaghetti dance, pojavila su se imena kao Ryan Paris (Fabio Roscioli), P.Lion (Pietro Paolo Pelandi), Koto (Anfrando Maiola), Baltimora (Maurizio Bassi) ili Gazebo (Paolo Mazzolini). Unatoč tome, odavale su ih vokalne dionice koje su bile "nužno zlo" za ulazak na radijske playliste ili TV nastupe, a talijanski akcent teško se kamuflirao, čak i overloadom raznih efekata. Neki su, doduše, tome doskočili tako da su počeli surađivati s pjevačima s engleskog govornog područja. Npr. Maurizio Bassi (Baltimora) za svoj najveći hit "Tarzan boy" angažirao je Irca Jimmyja McShanea. Među zvijezdama je bilo vrlo malo talijanskih imena kao što su Righeira, Raggio Di Luna ili Sabrina, što je bio prilično bizaran trend, budući da velika većina glazbenih izdanja uopće nije bila namijenjena stranim glazbenim tržištima - italo disco se producirao, proizvodio, prodavao i puštao gotovo isključivo na području Italije, zapravo čak ne ni u čitavoj Italiji. Primjerice, južnije od Rima, italo disco nikad nije zaživio, nije bilo scene koja bi ga podržala, ni distribucije ploča pa ni radijskih postaja koje bi puštale takvu glazbu.

Epicentri italo disco industrije bili su Milano, Rimini, Modena, Brescia, Mantova i Bologna, dok je u Rimu glavni kanal bio Claudio Donato i njegov Goody Music Shop. Prije no što se potpuno transformirao u moderniju house verziju 90-ih, italo disco razvio je još nekoliko mikrožanrova poput spacesyntha ili afra (afro je prefiks koji se pojavljuje u više podvrsta plesne glazbe, a u ovom je slučaju riječ o miksu afra i itala). Instrumentalni, gotovo ambijentalni spacesynth ostao je na razini hira, ali afro-italo je zato bio iznimno popularan u klubovima Brescie, Perugie i Bologne. Planetarni hit perkusioniste Tonija Esposita "Kalimba de luna" najpoznatiji je primjer afro-itala. Tranzicija u produkciji plesne glazbe ostavila je traga i u Njemačkoj i SAD-u, gdje se pojavljuju neke slične, ali naprednije forme - komercijalni međužanrovi kao što su eurodisco i Hi-NRG te imena poput Modern Talkinga, Falca, Dead or Alive ili Erasure...

(Sabrina)

U prvoj polovici 90-ih, sound italo disca i njegovih nusprodukata gotovo je u potpunosti ispario, a čak je i najkomercijalnija dance glazba počela zvučati potpuno drukčije. Ipak, u jednoj državi, italo disco, doduše pod imenom eurobeat, opstao je u svojoj izvornoj formi do današnjih dana. U periodu kad je već u Europi bio na zalazu, počeo se puštati u noćnim klubovima najbogatijih tokijskih kvartova Aoyama i Azabu-jūban i izazvao oduševljenje posjetitelja koji nisu nikad čuli ništa slično. Spontana i kolektivna reakcija Japanaca bila je smišljanje sinkroniziranih plesnih pokreta. Ples koji su prozvali para-para postao je toliko popularan da je, s vremenom, evoluirao u sportsku disciplinu u Japanu, s regionalnim i državnim natjecanjima. Kako bi para-para ples opstao, Japancima je bilo neophodno da glazbena podloga ostane u izvornom obliku. Prilagođavanje svjetskim glazbenim trendovima, u ovom slučaju, nije bila opcija. Giancarlo Pasquini a.k.a. Dave Rodgers jedan je od glazbenika koji i danas producira eurobeat za para-para evente. Kad je, sredinom 90-ih, prvi put otišao u Tokio na jednu takvu priredbu izjavio je: "Kad vidite Japance kako sinkronizirano plešu na italo disco, shvatite da je to zapravo jedini način da se pleše na tu glazbu..."

Japanci su povezani s još jednim kuriozitetom iz svijeta italo disca. Riječ je o dva singla iz '83., "Love is love" i "Tokio fantasy", objavljenih pod japanskom etiketom Alfa Records, a potpisuje ih Alessandra Mussolini, unuka bivšeg talijanskog diktatora i današnja zastupnica u Europskom parlamentu (!!!).

O tome je li italo disco, kontroverzni i često diskreditirani glazbeni pravac, doista bio "karika koja nedostaje" u razvoju elektroničke glazbe ili propala ideja s etiketom "greatest shits" i danas se vode debate između fanova i hejtera. No dvije stvari valja priznati - bio je to prvi glazbeni pravac koji je na tržište izašao sa 100% sintetiziranim zvukom, a osim toga dokazao je da, uz modernu tehnologiju, glazbu mogu producirati i oni bez ikakvog formalnog glazbenog obrazovanja, što je vrlo česta karakteristika u produkciji elektroničke glazbe i danas...

(Naslovna fotografija: Alexander Robotnick)