Jellybean Benitez: "Moja svakodnevica bili su izlasci u The Loft, Paradise Garage, The Gallery..."

Rijetka je prilika čuti iz prve ruke o razvoju dance glazbe i clubbing kulture u New Yorku, mjestu gdje je puno toga započelo za ovu umjetnost. Jellybean Benitez, kultni njujorški DJ i producent, bio je dio te zanačajne povijesne priče. The Loft, The Gallery, Paradise Garage...klubovi su u kojima je proveo svoje adolescentske noći, a zatim odlučio i sam postati DJ. Nije bio ni svjestan da je dio glazbene povijesti, što će i sam priznati.

Ubrzo se našao u ulozi iznimno traženog DJ-a u New Yorku, koji je radio 5-6 noći u tjednu, stvorio kultnu rezidenciju u klubu Funhouse, postao prvi DJ s radijskim mix-showom, kreirao svoje editirane verzije pjesama, usavršio umjetnost remixiranja, kao i producirao prvi Madonnin hit-singl "Holiday"...

Prilikom boravka na Defected Croatia festivalu ovog kolovoza u Tisnom, imali smo iznimnu mogućnost sjesti s Jellybeanom i popričati s njim o njegovom viđenju današnje scene, odnosu DJ-iranja i napretka tehnologije, kao i saznati kako je to bilo biti dio ove scene u New Yorku, kasnih 70-ih i 80-ih.

Pročitajte u nastavku što nam je otkrio Jellybean Benitez.

m: Započnimo s tvojim viđenjem današnje elektroničke glazbe i clubbing kulture?

JB: Priznat ću, neko vrijeme sam bio razočaran, ali sada mijenjam mišljenje o svemu, jer se i sama scena po tko zna koji put preokrenula i usmjerila ka kvaliteti.

m: A kako gledaš na promjene koje tehnologija donosi kulturi DJ-iranja? Trenutno se događaju dosta značajne promjene i u tom pogledu, gdje streaming ne samo da mijenja način slušanja glazbe, već omogućava i stream glazbe direktno kroz kontrolere…

JB: Tehnologija se uvijek mijenjala i mijenjat će se. DJ sam već više od 45 godina, i puno toga sam prošao i u tom pogledu. Počeo sam DJ-irati kada nije bilo mogućnosti kontrole pitcha, nije bio dostupan cueing sistem, kao niti opcije da staviš sve u sync…(smijeh).

Smatram da je današnji odnos DJ-iranja i tehnologije fenomenalan! Sve više DJ-eva koristi laptope i to je okej, ali meni recimo ne odgovara. Ne koristim Serato, Traktor ili rekordbox softvere, i dalje preferiram miksati po sluhu, biti prisutan u potpunosti, bez da me ometa ekran laptopa...i to je način koji je meni najugodniji i kako nastupam već godinama.

U mojim počecima nije bilo posvećenih medija, magazina, a kamoli interneta - nitko nije znao što je DJ-iranje (smijeh). Kad sam spomenuo da će se moj set vrtiti na radiju, pitali su me “kako ćeš s tim glasom biti na radiju?” (smijeh) i onda sam im objašnjavao da ću samo puštati glazbu, što je svima bilo neobično. Potpuno drugačija vremena!

No unatoč tome, smatram da je odlično to što tehnologija donosi DJ-iranju. Čitava kultura se promaknula na globalnu razinu i vjerujem da će biti još mnogo promjena kroz godine koje slijede.

m: S obzirom na sve rečeno - smatraš li da je danas lakše ili teže imati kvalitetnu DJ karijeru?

JB: Ha, za razliku od mojih početaka, kada je bilo jako puno odličnih klubova, a manjak DJ-eva, danas je situacija drugačija - ima mnošto DJ-eva, a manjak je dostupnih klubova za nastupe. No smatram da će se talent uvijek istaknuti iznad konkurencije. Naravno, danas ima i drugih sastojaka u DJ karijeri, osim talenta - tu su marketing, društvene mreže, networking, pronalaženje managera, booking agenta.. Stoga je danas jako važno da oko sebe okupite pravi tim, ali vaš talent će uvijek biti najjači sastojak te priče.

Danas je drugačije i u pogledu trajanja samih setova - nekada je bio standard imati set od 6-7 sati, od početka do kraja...ako bi išli u undergound klubove, ti setovi bi bili i po 12-14 sati! I tako 5-6 noći u tjednu! Danas je to rijetkost, standard je sat i pol do dva - dođeš u klub, atmosfera je već zagrijana, nema tog izazova da sam stvaraš tu priču od početka do kraja... Razlika je i u tome da smo u moje vrijeme morali naučiti programirati set, to je bilo obavezno - sami smo morali graditi ton, atmosferu, energiju...došli bi u prazan klub, svirali zaštitarima i konobarima, a završili s prepunim florom - i tu smo morali naučiti kako pričati tu priču kroz čitavu noć. Danas me prijatelji često zezaju da više vremena provodim na putu, nego što puštam glazbu, pa se često šalimo da sam danas zapravo plaćen da putujem svijetom (smijeh). Priznajem da mi je bilo dosta zbunjujuće kada su me krenuli zvati na gigove na kojima sam trebao puštati 2 sata i to je to. (smijeh). Jednostavno, stvari su drugačije, sve se promijenilo - od načina funkcioniranja klubova, festivala, očekivanja publike, pa tako i duljine setova…

m: Budući da je ovo neponovljiva prilika priupitati osobu koja je doživjela razvoj DJ scene u New Yorku, ispričaj nam o tome - prve misli o tom razdoblju, iskustva, doživljaji...?

JB: Imao sam velike sreće što su se moji roditelji odlučili preseliti u New York i što sam tamo odrastao. Imao sam priliku uživo gledati i slušati neka od legendarnih DJ imena s kojima je sve krenulo, koja su me zatim i inspirirala da se i sam počnem baviti time, kao što su David Mancuso u The Loftu, Nicky Siano u The Galleryju, Larry Levan u Paradise Garage… to su bila vremena kada smo imali priliku doživjeti nastupe svih velikih DJ-eva iz New Yorka u vrhuncu njihove karijere, u svim tim danas kultnim klubovima. Nama je to tada bila svakodnevica, nismo bili svjesni tog značaja, jer nas je to okruživalo svaku večer.

A svaka ta večer je uistinu bila magična, ima tu stotine priča i anegdota. Na primjer, David Mancuso je puštao glazbu na način da mu je bilo bitno kroz večer stvoriti čarobnu atmosferu odabirom pjesama, ali nije miksao - pustio bi pjesmu, od početka do kraja, zatim bi ljudi pljeskali, a onda bi on pustio drugu pjesmu. Atmosfera partyja bi se gradila, ljudi bi počeli pljeskati u ritmu, pjesma bi završila, 5-10 sekundi bi ljudi i dalje pljeskali, i tek onda bi išla sljedeća stvar.

Zatim, bio je tu i Francis Grasso, koji je glazbu puštao u klubu Sanctuary, i on je bio prvi DJ koji je pjesme umiksao u beatu - u njegovim setovima po prvi put niste mogli zamijetiti tu naglu promjenu tempa, i to je tada bilo revolucionarno. Nicky Siano je bio prvi DJ kojeg su se mediji uhvatili, i o kojem su počeli naširoko pričati i pisati. Ja sam recimo bio prvi DJ u New Yorku koji je imao svoj radio-show, odnosno mix-show, subotom uvečer….

Puno toga je bilo u potpunosti novo, i tada su se počeli graditi temelji za vještinu DJ-iranja. Sjećam se da smo imali dostupne samo 7" vinile, prvi dio pjesme na jednoj strani, drugi dio na drugoj i usred pjesme moraš preokrenuti vinil (smijeh). Zatim su se pojavili 12" vinili, pa extended verzije, pa remixevi...sve su to bile nove ideje tog vremena. Tada nitko od nas nije mislio da smo dio neke povijesti - to nam je bila svakodnevica, ako nismo puštali glazbu, išli bismo u klubove slušati druge DJ-eve, učiti jedni od drugih, a svi smo se mogli upoznati u prodavaonicama ploča, razmjenjivati glazbu i iskustva…

m: I sam kažeš kako tada nitko nije bio svjestan da stvara dio povijesti, a danas ti je to sasvim jasno. Kakav osjećaj ti je biti DJ danas, u ovim nešto drugačijim vremenima?

JB: I dalje obožavam puštati glazbu, jako volim interakciju s publikom, volim tu povezanost kada publika i ja kao DJ postanemo jedno, kada se razmjenjuje energija. No priznajem, nisam veliki obožavatelj današnjeg fotografiranja i snimanja videa mobitelom, ljudi tada previše izađu iz tog magičnog momenta na danceflooru. Recimo, zbog toga u New Yorku imam serijal partyja “Feel the Spirit”, na kojem mobiteli nisu dozvoljeni. Jednostavno, ljudi na taj party dolaze plesati, uživati, oznojiti se, ostaviti srce na podiju - i ono također bitno, nisu okrenuti prema meni, već su izgubljeni u glazbi zajedno sa mnom!

Dok sam bio klinac koji je izlazio u The Loft i The Gallery, bio sam prije svega plesač, tako da jako volim tu energiju dancefloora, s obje strane. Onda sam se uvjerio da na neki način i ja mogu biti DJ, i nazivao sam se DJ-em, iako me nitko drugi nije tako doživljavao (smijeh). Isto je bilo s produkcijom glazbe - pomislio sam, ma mogu ja posložiti bolje stvari od ovih koje trenutno puštam, nazvao se producentom, krenuo u to, a neko vrijeme nisam imao pojma što radim (smijeh). Ali eto, poklopilo se da je jedna od prvih stvari koje sam producirao bila za tada nepoznatu mladu glazbenicu, imena Madonna, a bila je to pjesma “Holiday”.

m: Kad već spominjemo taj moment u tvojoj karijeri, dotaknimo se tvog razvoja kao producenta. I sam kažeš, u početku nisi imao pojma što radiš, no što se događalo u tom razdoblju - da li si imao mentore u produkciji, učio sam i pokušavao otkriti što se događa iza svega toga...Kako je tekao taj proces za tebe?

JB: Zapravo je sve krenulo s prvom radijskom postajom u New Yorku, posvećenoj disco glazbi. Glazbeni urednik te postaje je došao u klub kada sam puštao glazbu i doživio moment u kojem 5.000 ljudi pleše uz pjesme koje vrtim. Upoznali smo se i rekao mi je ‘želim da to preneseš na radio, subotom navečer!’. Prvo sam mu rekao da to nije moguće, jer subotama radim, a on je na to odgovorio: ‘Nema veze, bit će snimljeno unaprijed’. I tako se rodio prvi radijski mix-show, bez prekida i reklama, u formatu koji danas poznajemo...!

Budući da sam radio 5-6 noći u tjednu, počeo sam kreirati svoje edit-verzije pjesama - koje sam zatim puštao i u svom mix-showu. Počelo se događati da ljudi čuju te pjesme na radiju, pojure u shopove, kupe vinil s tom pjesmom i shvate - da to nije ta verzija koju čuli na radiju! (smijeh) Zatim su vraćali ploče i tražiti novac natrag, a diskografske kuće su zamijetile da im se ploče vraćaju, nazvale radijsku postaju i pitali ‘što to radite, puštate verzije koje nisu originalne, tužit ćemo vas’ (smijeh). A glazbeni urednik se tada postavio jako hrabro i odgovorio da ako im zabrane da puštaju “Jellybean” verzije pjesama, da neće puštati niti originalne verzije! I zapravo sam tako prvo postao remixer i naučio neke osnove produkcije.

No kada sam prvi put ušao u studio, bio sam zbunjen. Postepeno sam počeo stvarati glazbu, napravio nekoliko underground klupskih stvari - i zatim upoznao Madonnu, kojoj sam predstavio demo-snimku pjesme “Holiday” - svidjela joj se, svidjelo se i diskografskoj kući. Label mi je tada jasno rekao: "Ako ćeš kreirati tu pjesmu, znamo da će ići odmah na radio, jer si ti subotom u eteru, imaš svoj show!" (smijeh) i to je bilo to.

m: Zaključit ću razgovor pitanjem koje pjesme današnje produkcije rado vrtiš u svojim setovima?

JB: Jako volim “Joys” Roberta Suracea, zatim “Heaven” The Visiona...upravo sam dobio remix Michaela Graya, za pjesmu “I’m Every Woman”, i djeluje mi da će to biti velika stvar za njega... To bi bile moje trenutne top-stvari koje redovito puštam.

m: Hvala ti puno na ovoj prilici za razgovorom!

JB: Hvala tebi i vašem mediju! Pozdrav svima!