Kad je pametno otići s afterpartyja?

"Ne, hvala", kažete, pristojno odbijajući jeftini cider koji je frend nabavio iz jedinog kioska koji radi od 0-24, "držat ću se pive." Afterparty je tek počeo, nedavno ste izašli iz kluba i napokon pronašli adresu koju vam je dao vaš frend. I dalje ste koliko toliko bistri i sposobni logički odlučivati... jedva.

Neodređen broj sati kasnije (izgubili ste ideju a i sposobnost računanja po tom pitanju) i preispitujete svoj stav o cideru dok zurite u ponor praznog hladnjaka. Taj industrijski poljoprivredni otpad sada zvuči kao OK ideja, jer ponor počinje zuriti u vas. Ili je to možda zabluda nastala podnošenjem lažno-intelektualnog prepucavanja studenta umjetnosti s vaše lijeve strane koji je upravo započeo 45-minutni monolog o Friedrichu Nietzscheu (“Njegovo prepuštanje incestu bilo je daleko radikalnije od bilo koje njegove passé filozofije, izruguje se) samo nekoliko sekundi nakon što uopće predstavio ekipi. “Ovo je zabavno. Zabavljam se. Uživam u ovome”, kažete si slabašno, dok se vaše unutarnje ja ne slaže baš.

Ako vam ovo ne zvuči iole poznato, onda OK, samo naprijed. Ali osjetiti kada se treba predati i otići doma u svoj krevet može biti problem za mnoge od nas koji partijaju iz noći u noć, iz dana u dan, upadajući u mračne situacije kontrolirane silom moćne kombinacije pogrešno postavljenog FOMO-a i 'mutne' glave.

Tulumarenje i afterparty uglavnom je zabavno. Dobra mjuza, dobra spika - što može biti bolje? Ali, u jednom trenu dođe do one specifične točke kad više nije zabavno i taj trenutak treba shvatiti kao razlog za odlazak prema doma; tako ćete spasiti svoje tijelo i um iskušenjem probijanja do popodneva u stanju sjebanosti i samoprijezira.

Tajming često varira. Ponekad vas lupi nedugo nakon što uđete u taksi 10 minuta od vaših ulaznih vrata i krenete na drugi kraj grada, kad odjednom obećanje tek stečenog poznanika o “jebenom partyju u podrumu” počinje zvučati neuvjerljivo a taksi klizi po gradskim predgrađima. Ponekad vas lupi čim uđete na najavljeni “jebeni party u podrumu” i kad skužite da je tamo sedam frajera na popperima koji, kao, plešu na neki miks iz 2004. A ponekad spoznaja dođe još i kasnije, ali u svakom slučaju nedovoljno rano da se izmaknete iz takvih situacija.

Ako odete doma puno prije nego nastupi ta faza, možete učiniti čuda za sebe. Zabavite se, ali provjerite je li vam zapravo dobro. Ne uništavajte svoju nedjelju i svoje zdravlje za afterparty koji se pretvara u nešto više od scene koja prethodi zagrobnom životu, s tobože beživotnim tijelima razasutim po svim uglovima.

Priznajmo, Netflix i šalica u krevetu, nekad su bolji od mokrog tepiha natopljenog pivom, dok oko sebe čujete samo bezvoljne pokušaje razgovora svedenog uglavnaom na “Ha?”. Partijati tri dana zaredom ima smisla ako ste na Ibizi ili ako je ljeto i na hrvatskim ste festivalima, kupate se u vitaminu D i namakate u bazenu vile. Ali ako je zima, u Londonu ili Leedsu, Manchesteru ili Glasgowu, ulazak u ponedjeljak sjebane glave i dolazak u normalu tek sredinom srijede popodne, radi nekoliko dodatnih sati u sobi u kojoj je toliko dima da razina smoga u pekinškoj zimi ima okus poput zraka u amazonskoj prašumi... nema smisla.

Pa, kad dođete do točke kada piće s otrovnošću većom od prosječne epruvete laboratorija za kemiju počinje biti ukusno; kada nemate energije za prosvjed protiv loše mjuze koju vrti neki lik koji je upao na party a što bi ranije rezultiralo barem naguravanjem; kad vam treba pola litre kapi za nos da vam očisti sinuse; kad morate navlačiti zavjese da slučajno ne uđe tračak dnevne svjetlosti u sobu; ukratko, kada bacite pogled na sat i pomislite - hm, mogao bih i doma - da, znate da je potencijal za bilo kakvu zabavu istekao i da je vrijeme da napustite afterparty.