Kako je glazba postala besplatna

Za naslov ove priče citirao sam povjesničara glazbe Stephena Witta i njegovu knjigu iz 2015. godine koja se detaljno bavi specifičnim fenomenom u glazbenoj industriji, prisutnim od početka novog milenija, a kojem svakodnevno svjedočimo te u njemu aktivno i/ili pasivno sudjelujemo i danas.

Erlangen, gradić u Bavarskoj, unatoč svojoj bogatoj povijesti, vjerojatno je danas najpoznatiji kao rodno mjesto Lothara Matthausa, jednog od ponajboljih njemačkih nogometaša svih vremena. No, Erlang je i sjedište poznatog sveučilišta Friedrich Alexander koje je već više od 200 godina u samom vrhu najznačajnijih europskih znanstvenih ustanova. Njegov osnivač Friedrich, grof od Brandenburga, izravni je predak glavnog lika ove priče, stanovitog profesora i inženjera Karlheinza Brandenburga. Brandenburg – matematičar, fizičar, istraživač i stručnjak u svom području djelovanja, od 1989. je i vlasnik doktorata iz elektrotehnike, odnosno digitalnog audio kodiranja i tehnika perceptivnog mjerenja. Njegov je mentor bio Dieter Seitzer, pomalo ekscentrični stručnjak za psihoakustiku, za kojeg vrijedi ona da je bio ''ispred njegovog vremena''. Temelj Brandenburgovog istraživačkog rada na ovom polju bio je Seitzerov pilot projekt ''Digital Jukebox.'' Riječ je o svojevrsnoj preteči današnjeg popularnog streaminga glazbe kojeg je 1980. Seitzer htio realizirati putem fiksne telefonske linije. Njemački ured za patente projekt je tad odbio kao ''neizvediv i tehnički nemoguć'', ali 15-ak godina kasnije, Brandenburg , kao voditelj odjela za audio i multimediju pri prestižnom Freinhofer Institutu, ideju svog mentora učinio je vrlo mogućom i izvedivom. Naime, 14.srpnja 1995., Brandenburg i njegovi kolege predstavili su konačnu verziju digitalno kodiranog audio formata poznatog kao MP3. Od trenutka predstavljanja MP3-ce do kraja 90-ih, odigrao se čitav niz događaja zbog kojih je ovaj format postao sinonim za piratsku glazbu, a Brandenburg i ostali znanstvenici našli su se na tapetu kao negativci koji su umalo upropastili glazbenu industriju…

(Karlheinz Brandenburg)

Da bi putovanje MP3-ce od inovacije do demonizacije bilo jasnije, potrebno ga je sagledati u okviru druge tehnologije koja se razvijala gotovo paralelno. U drugoj polovici 90-ih, internet je polako, ali sigurno ulazio u domove i urede diljem planeta. Krajem '95. internetom se koristilo svega 0,4% svjetskog stanovništva, a 5 godina kasnije taj je broj porastao na 6%. Posljednji podatak, iz lipnja ove godine, kaže kako gotovo 60% stanovnika na planetu koristi internet, ali za priču o MP3-ci najbitniji je upravo ovaj porast od '95. do '00. Prof.Brandenburg i ostali developeri s Freinhofer Instituta među prvima su prepoznali eksponencijalni rast interneta i priliku koja im se pruža za plasman svog inovativng audio formata. Osim toga, bili su svjesni kako će internet prvo otkriti ''napredniji'' korisnici računala i da će ipak trebati proći još neko vrijeme dok se s mrežom upoznaju ''obični'' korisnici. Samim time, Brandenburg je ukazivao i na opasnosti od zloupotrebe i pojave piratskog sadržaja, međutim događaje koji su uslijedili nije mogao predvidjeti nitko pa niti jedna takva ekipa super-znanstvenika. Kao prvo, brzina kojom se MP3 nametnuo kao standardni digitalni audio format premašila je sve projekcije; kao drugo, oklijevanje i neodlučnost glazbene industrije da implementira MP3 u standardnu prodajnu ponudu i postigne konsenzus oko njegove cijene i plasmana; kao treće, progresivna hakerska aktivnost na programiranju piratskih servera. Dok je Brandenburg pregovarao s raznim predstavnicima glazbene industrije i RIAA-om (američkom udrugom za zaštitu glazbenih prava), jedna tvrtka iz Miamija odlučila je prezueti inicijativu. Ivan Parron i Ricardo Decubus pokrenuli su 1998. prvu nezavisnu online glazbenu trgovinu Ritmoteca koja je imala dobre predispozicije da pokrene lavinu sličnih trgovina s distribucijom MP3 glazbe – pojedinačni ugovori s velikim kućama kao što su Sony, Warner ili Universal te prihvatljiva cijena od 0.99$ po pjesmi činili su se kao dobar temelj za daljnju legalnu distribuciju, no tijekom prve dvije godine poslovanja Ritmotece, glazbena industrija još nije bila na čistu oko MP3 formata, novih trgovina nije bilo, a u međuvremenu je broj piratskih kanala s besplatnim downloadima MP3-ca bio u stalnom porastu. Konačni udarac Ritmoteci, ali i onima koji su namjeravali pokrenuti slične poslove, zadali su Shawn Fanning i Sean Parker s Napsterom, prvom globalno popularnom platformom za besplatno dijeljenje glazbe (tzv. peer-to-peer servisom).

(Shawn Fanning i Sean Parker, osnivači Napstera)

Napster je, u svega dvije godine (1999.-2001.), nevjerojatnom brzinom osvojio svijet i ukazao na, dotad potcijenjenu, moć interneta kao alata za distribuciju glazbe, ali i MP3 formata. Napster je, nesumnjivo, nanio ogromnu štetu, u razmjerima koji se osjećaju još i danas – i to ne samo zbog enormne količine ''podijeljene'' glazbe, nego i zbog toga što je poslužio kao model za brojne druge servise kao što su Soulseek, Audiogalaxy ili Kazaa koje su, na sličan način, nastavile funkcionirati nakon njegovog gašenja. No, s druge strane, imajući u vidu beskrajne pregovore oko implementiranja MP3-ce u glazbenu industriju i očitu ograničenost pa čak i nedoraslost ljudi koji su u tome sudjelovali, Napster i ostali followeri toj su istoj industriji, dugoročno napravili uslugu, nabivši im na nos globalni tsunami piratstva kakav dotad nisu vidjeli i koji je tražio hitno rješenje. Tijekom 80-ih i 90-ih godina, piratstvo je egzistiralo u vidu presnimavanja kazeta, odnosno prženja CD-a, a čak i ako se uzme u obzir da su takvi fizički primjerci ilegalno nasnimljene glazbe bili dostupni na lokalnim crnim tržištima, nanesena je šteta mjerljiva u promilima u odnosu na onu koja je prijetila ilegalnom distribucijom na internetu – odjednom su, na bilo kojem kraju svijeta, za besplatni download postale dostupne čitave diskografije glazbenika; stara, nova ili limited edition izdanja svih glazbenih žanrova. Kratkoročne posljedice bile su katastrofalne – generalni pad prodaje nosača zvuka, zatvaranje glazbenih trgovina, propast malih izdavača i sl. Ni svijet elektroničke glazbe nije ostao imun na ovaj novi način konzumiranja i kolekcioniranja glazbe, čak štoviše, sve se poklopilo s pojavom prvih CD i MP3 playera namijenjenih DJ-ima koji su, tako, u relativno kratkom periodu, postali stjegonoše piratstva s ogromnim fonotekama ilegalno nabavljene glazbe, a u jednom se trenutku pod znakom upitnika našla i opstojnost daljnje proizvodnje vinila.

Napster se, opterećen brojnim tužbama, od kojih je medijski najeksponiranija bila ona Metallice i Dr. Drea, ugasio u srpnju 2001. i izgubio 25 milijuna korisnika. Ugašena je i većina sličnih servisa, sljedbenika Napstera, ali kao dugoročno rješenje ni to nije bilo dovoljno, jer su se stalno pojavljivali novi načini da se aktivnosti nastave. Trajno rješenje bilo je, u suštini, ono koje su od početka predlagali prof.Brandenburg i ostali učenjaci – ponuditi MP3 glazbu u legalnoj formi na način da krajnji korisnici odustanu od potrebe surfanja internetom u potrazi za nekim novim Napsterom te istovremeno nastaviti borbu protiv pirata te maksimalno zakomplicirati djelovanje svima onima koji budu ustrajani u ilegalnoj distribuciji. Istrijebiti piratsvo na internetu u potpunosti i danas je nemoguća misija, ali ovaj plan je ipak donio konkretne rezultate. Za uspjeh su bila potrebna dva faktora – user friendly sučelje i pristupačne cijene glazbenih djela…

(Steve Jobs predstavlja iTunes Music Store 2003.)

Prvi streaming servisi, danas zaboravljeni PressPlay i MusicNet, pojavili su se nakon gašenja Napstera. Koncept je bio polovično prihvaćen – u ponudi su bile mjesečne pretplate koje su, doduše, bile povoljne, ali uz limitiran broj slušanja, što peer-to-peer korisnicima nikako nije sjelo. Primjerice, MusicNet je za 10$ mjesečno nudio streaming 100 glazbenih djela – riječ je o periodu prije smartphonea, ipoda i tableta – dakle, usluga se mogla koristiti samo preko računala. Ovaj model koji će postati okosnica modernih servisa kao što su Spotify i Deezer, pokopao je Steve Jobs 2003. s iTunes Music Store, na kojem je ponudio 200.000 glazbenih djela po cijeni od 0.99$ po downloadu – gotovo istu uslugu kakvu je nudila Ritmoteca 5 godina ranije. Po sličnom principu je, 2004. u Denveru, nastao i Beatport koji je i danas najpoznatiji distributer elektroničke glazbe u digitalnom formatu. No, razvoj smartphone tehnologije kojoj je uvelike kumovao i sam Jobs, demantirao ga je u segmentu streaming pretplata. Četiri godine nakon njegove smrti, u lipnju 2015., lansiran je Apple Music s mjesečnim paketima već od 4.99$. Možda se Steve Jobs u tom trenutku okrenuo u grobu, ali Appleov servis je, baš poput ostalih, zadovoljio faktor pristupačnosti svačijem džepu, a putem mobilnih aplikacija postao i as user friendly as it gets...

Na kraju još jedna zanimljivost vezana uz prof.Karlheinza Brandenburga, čijim je posredstvom, ni kriva ni dužna, američka kantauitorica Susanne Vega prozvana MP3 kraljicom. Naime, Brandenburg je uštimavao MP3 kodiranje na njenom velikom hitu ''Tom's Diner'' i navodno ga preslušao više tisuća puta. Nekoliko godina kasnije ju je i upoznao na jednom koncertu i prvi put čuo pjesmu uživo...

(Naslovna fotografija: Odjel za audio i multimediju Freihofer)