Breakout: PJ Morton
Kako je nesuđeni prodavač tenisica snimio pravo remek djelo doznajte u novom nastavku Kanceljakove kolumne
Objavivši 2017. godine album koji je kritika istog trena, jednoglasno proglasila remek djelom, a potom snimivši i akustičnu, unplugged verziju istog albuma koja je pridobila još veće hvalospjeve “stručne javnosti”, PJ Morton je mislio prekinuti karijeru i početi prodavati tenisice.
Bilo mu je dosta hvalospjeva raznoraznih znalaca kao i života u getu talentiranih a neuspješnih umjetnika. Svi su ga tapšali ali je popularnost izostala.
Da je to napravio, mi ne bismo danas imali prilike slušati možda njegov najzaokruženiji album “Paul”. Album koji teče iz jedne u drugu pjesmu, poput starih remek djela Steviea Wondera. Album koji, zajedno s drugim stvarima iz svog bogatog opusa, trenutno predstavlja na samostalnoj turneji.
No, kad se vratimo do njegovih nedavnih frustracija, pitanje je izbora referentne točke. S kim ili čim se sam uspoređivao. PJ Mortonovi solo albumi nisu nikako prolazili nezapaženo. Glazbenici su se trgali za suradnju s tim talentiranim multiinstrumentalistom i pjevačem. No, možda njegovo najveće opterećenje bilo iskustvo rada i sviranja kao član megauspješne pop grupe Maroon 5.
Maroon 5 puni stadione s nekoliko desetaka tisuća ljudi a, istovremeno, kad je PJ Morton nastupao kao samostalni izvođač u klubovima uspijevao ih je popuniti s tek nekoliko stotina fanova.
I onda je došla ova, 2019. godina. Nakon što je 2018. dobio dvije Grammy nominacije za, doista, remek djelo album “Gumbo”, ove godine je dobio tri nominacije za istoimeno unplugged izdanje ali je ovaj put nagradu i osvojio. Stručna javnost, glasači napokon su ga nagradili i digli na tron. I to za akustičnu live verziju vanvremenske pjesme grupe Bee Gees – “How Deep Is Your Love”.
A onda je s grupom Maroon 5 nastupio i na najgledanijem godišnjem TV prijenosu uživo – u poluvremenu Super Bowla. Jest da je taj nastup izazvao kontroverze, ali je njegov doprinos nagrađen dodatnom pažnjom i prepoznavanjem kod nemjerljivo šire publike nego li je to bilo do sada.
“Sav taj uspjeh, popularnost koju sam dožio kao član grupe Maroon 5 me zbunjivala i našao sam se u dilemi da li uopće dalje uporno ganjati vlastitu karijeru. Davao sam sve od sebe a ljudi me nisu primjećivali. Bio sam u zamci da i kao solist moram postići uspjeh poput banda. Zaboravio sam da su me vlastita glazba, kao i moje glazbene sposobnosti zapravo dovele do toga da sviram u grupi. Bio sam zbunjen. U jednom trenu sam se morao zaustaviti i postaviti sebi temeljno pitanje – Tko je PJ i što PJ želi reći?”.
U pronalaženju odgovora, Grammy nominacije, pa na koncu i osvajanje same nagrade nahranile su mu taštinu i dodale gorivo za ustrajanje u pričanju vlastite glazbene priče.
PJ Morton rođen je 1981. u New Orleansu. Njegov otac, biskup i osnivač Full Gospel Baptist Fellowshipa, Paul S. Morton, od najranijeg ga je djetinjstva uveo u glazbu. Otac je, naime, i sam gospel pjevač što je sasvim redovna pojava u baptističkim crkvama. New Orleans, kao jedinstveni glazbeni ekosustav, samo je doprinio glazbenom razvoju. No, PJ Morton nije svu svoju vjeru polagao samo u glazbu. 2003. je diplomirao na Morehouse koledžu, specijaliziravši marketing.
2012. godine objavio je prvi vlastiti EP, “Following My First Mind” koji, moram priznati, nigdje nisam uspio nabaviti niti preslušati. Ali, ako se uroni u sva njegova tri slijedeća albuma - “Emotions” (2005.), “Walk Alone” (2010.) i “New Orleans” (2013.) – lako je razumjeti njegovu frustraciju.
Ovih dana sam, potaknut ljepotom i dubinom njegova zadnjeg albuma “Paul” ponovo krenuo u preslušavanje ranijih radova.
I nemalo sam ostao osupnut dubinom, znanjem, skladateljskim ali i interpretacijskim vještinama koje se nalaze na tim snimkama. Živimo u vremenu prekrcanom informacijama i često su naši doživljaji površni jer ne pridajemo dovoljno vremena i strpljenja da bi proniknuli u dubine koje neki umjetnici nude u svojim radovima. Raniji albumi PJ Mortona, su baš kao i nagrađeni “Gambo” te, posljednji, “Paul”, složeni, duboki, osmišljeni, iskreni i intimni. Baš poput najboljih albuma zlatnog perioda Steviea Wondera ili pokojnog Marvina Gayea. PJ Morton na svim svojim albumima daje sve. Za široku publiku, možda i previše.
(PJ i Raphael Saadiq)
“Jiborish” je ilustracija. Pjesma s njegova albuma “Emotions”. Prošla je nezapaženo. A eto, u mojim ušima uživa status remek djela. Izraz je zrelog autora i izvođača. Čovjek koji je možda najbolje savladao tehnike skladanja i aranžiranja Stevie Wondera.
Pjesma “Fly Away” s istog albuma, još je jedan argument koji ide u prilog toj tvrdnji:
Nije čudo da je bio frustriran.
Trbuhom za kruhom se preselio u Los Angeles i u profesionalnom, zanatskom aspektu, njegova je karijera otišla nekoliko stepenica iznad. Vrlo brzo je postao član super poznate pop grupe Maroon 5 i to tako da je prvo zamijenio dotadašnejg klavijaturistu Jessea Carmichaela, a kad je on definitivno napustio grupu, PJ je postao stalni član. Glazbeni direktor grupe, Adam Blackstone, tvrdi da ga je PJ Morton osvojio čim ga je čuo na audiciji, a da su ga njegovi solo radovi fascinirali, te ga je odmah pozvao da se priključi grupi.
I tu počinje paralelizam svijetova i života PJ Mortona.
Da bi to riješio, prvo se vratio živjeti u New Orleans 2016. godine. Danas tvrdi da više nikada neće otići živjeti u niti jedan drugi grad. Naime, uspjesi u samostalnoj karijeri su došli nakon povratka u svoj rodni grad.
Ipak, i dalje ostaje u grupi Maroon 5, ali i radi sve veće korake u samostalnoj karijeri.
Početkom ljeta mu je izašao novi album “Paul”.
“Paul je zapravo moje ime. A PJ je nadimak kojeg sam dobio od prvog dana da bi me kod kuće razlikovali od mog oca – Paul Seniora”, objasnio je.
I to je, do sada, možda njegov najintimniji album. U mojim ušima je na razini legendarnog “Songs in the Key of Life” Steviea Wondera. A to mi je najbolji album kojega sam ikada čuo u životu.
OK, možda pretjerujem. Vrijeme će pokazati. Ali svakim novim preslušavanjem, otkrivam neke nove finese, detalje utkane u kompozicije.
Zašto mislim da je PJ Morton na najbolji način ne samo savladao tehnike i složenost skladanja i interpretacije, pa i zvuka Stevie Wondera? Ova snimka s albuma “Paul” nudi odgovore. U njoj čujem ta ishodišta ali prepričana i unapređena na velemajstorski način:
Za daljnje čitanje preporučamo i prethodne kolumne Ozrena Kanceljaka:
Breakout: Bootsy Collins
Breakout: Earth, Wind & Fire
Breakout: Marcus Miller
