Kako je pad Berlinskog zida formirao gradsku techno scenu

Prošlo je više od 30 godina otkako je pala brutalna pregrada koja je dijelila grad Berlin, istočnu i zapadnu Njemačku, istočnu i zapadnu Europu. Berlinski zid stajao je gotovo 30 godina, a unatoč lažnim proročanstvima lidera DDR-a kako će stajati još tisuću godina, pao je nedugo nakon te izjave. Nakon pada uslijedilo je ujedinjenje, prvo Berlinaca, a potom i cijele Njemačke. Dio te političko-kulturološke revolucije bilo je i rađanje nove subkulture koja je dom potražila u napuštenim zgradama bivše državne uprave. Svoja svjedočanstva iz tog perioda s nama su podijelili neki tadašnji (i sadašnji) akteri njemačke scene: DJ Hell, Fetisch, Ellen Allien, Thierry Noir, Dr Motte i Mark Reeder...

DJ Hell (nekadašnji rezident DJ Tresora i E-Werka te bivši djelatnik Hard Wax Recordsa):

Tijekom 80-ih vjerovali smo u tzv. generaciju bez budućnosti. Berlin je, u to vrijeme, bio destinacija za razne outsajdere, pankere i sve one s drukčijim pogledima na svijet. Njemački punk i new wave, odnosno neue welle bili su izrazito popularni u tim krugovima, a karakteristična je bila, sve češće, pojava tekstova na njemačkom jeziku. Već je tad Berlin funkcionirao kao svijet za sebe.

Nalazio sam se u Bavarskoj, kad je zid pao. Od tog je događaja sve krenulo. Na ulicama su bile na tisuće mladih koji su slavili slobodu. U početku je techno pokret bio politički glas te mladeži i nešto čime se izražavalo protivljenje sistemu. Klubovi su poslovali ilegalno. Svaka je rupa mogla postati klub, ako je imala razglas i nekoga tko će puštati glazbu. Prvi ozbiljniji koncept, a ujedno i suradnja s producentima preko oceana dogodio se u Tresoru, kad su, na redovnoj bazi, gostovali DJ-i iz Detroita i Chicaga. Posebna spona razvila se između Berlina i Detroita.

Mladi iz istočnog i zapadnog dijela grada, zajednički su stvorili taj novi centar techno glazbe kojem danas svjedočimo. Na neki način, party koji je počeo '89. traje do današnjih dana...

Fetisch (član elektroničkog dua Terranova):

Rođen sam u Berlinu i živio sam u tom gradu sve do 1988., kad sam preselio u London, gdje sam se i nalazio kad je srušen Berlinski zid. Prije toga sam se uglavnom družio s pankerima i slušao punk glazbu. Iako berlinska scena nije, u tom periodu, dala neka svjetski poznata imena, na njoj je djelovalo puno zanimljivih bendova.

To se sve radikalno promijenilo nakon pada zida. Ubrzo su po noćnim klubovima, na techno glazbu skakali mladi sa zapada i istoka. Nije bilo nikakve razlike među njima, kao da zid dotad nije dijelio grad skoro tri desetljeća. Val imigranata iz svih krajeva svijeta, u Berlinu je zaživio upravo zbog te nove scene u gradu.

Ellen Allien (nekadašnja rezident DJ-ica u Tresoru i E-Werku):

Kad je zid pao, odmah sam s društvom otišla istraživati Istočni Berlin. Bio je toliko drukčiji. U Tresoru sam počela svirati tek '96. I danas tvrdim kako je upravo taj klub i glazba koja je stizala iz SAD-a ishodište čitave priče. I, naravno, euforija zajedništva istoka i zapada. Postavlja se pitanje, kako bi današnja glazbena scena izgledala da Njemačka nije bila podijeljana na taj način. Možda se techno ne bi ni dogodio. Politička situacija je izazvala tu energiju.

Osim Tresora, bitnu uligu imali su i klubovi poput Planeta i E-Werka, kao i radijska postaja Kiss FM. Jedna od klučnih radijskih selektorica tih je godina bila Monika Dietl koja je uvelike utjecala na oblikovanje glazbenog ukusa čitave generacija pa tako i mog...

Thierry Noir (prvi umjetnik koji je slikao po Berlinskom zidu):

Prvi put sam iz Francuske u Berlin stigao 1982. Svi ljudi koje sam upoznao bili su umjetnici i, kako bih se dokazao u tom društvu, počeo sam sa slikarijama na zapadnoj strani Berlinskog zida. Pokazalo se to kao dobra ideja, jer mi je promijenila život. Tadašnji street-art u Berlinu bio je usko vezan uz punk i new wave. Pankerice su imale štakore za ljubimce koji bi im sjedili na ramenu, a kako bi mijenjale svoje boje kosa, mijenjale bi i boju štakorove dlake.

Nakon pada zida, otkrili smo kako i na istočnoj strani ima kreativaca. Nije trebalo dugo da se spojimo s istočnom grupom. Bio sam vrlo sretan kad se to dogodilo. A ruševine zida postali su umjetnički projekti koji i danas stoje.

Dr.Motte (osnivač Love Paradea):

Rođen sam u Zapadnom Berlinu i odrastao sam u mračnom okruženju DDR-a, iako ga nisam bio svjestan kao dijete. Zapravo, izgledalo je vrlo ugodno živjeti u gradu, u kojem ima toliko prostora, a ne baš previše stanovnika. U to vrijeme zid je bio naša svakodnevica i svjevrsni gradski simbol. Upravo je takva bizarna sredina privlačila osobenjake iz cijelog svijeta: slikare, pisce, glazbenike i sl.

U vrijeme prvog Love Paradea, hodao sam s djevojkom iz SAD-a, Danielle de Picciotto i ideja je bila da upriličimo dnevni festival/karneval kakav se tradicionalno organizira u mnogim američkim gradovima, ali u kombinaciji s modernom glazbom. No, s obzirom na političku situaciju '89., naš je događaj od ulične zabave postao ezoterična plesna demonstracija. Uz ecstasy kao gorivo, dogodilo se nešto nikad prije viđeno.

Mark Reeder (osnivač etikete MFS i autor dokumentarca ''Lust & Sound''):

Prvi put sam u Berlinu bio 1978., u potrazi za pločama. Posjetio sam tom prilikom i Istočni Berlin koji me fascinirao. Otkrio sam tamošnju wannabe punk-rock scenu koja je bila doslovno ilegalna. Vlasti su branile mladima da budu pankeri - gledale su na punk kao na znak propasti kapitalizma i nisu htjela da se njihova mladež povodi za tim.

Zapadni Berlin je bio avangardan, vrvio je kreativcima i raznoraznim frikovima. Već je tad postojala brojna gay zajednica i klubovi u koje su zalazili transvestiti. Ideja dvojnog grada paralelno je razvijala umjetničku scenu s obje strane zida. Kad su me dečki iz Joy Divisiona imenovali za svog prodajnog predstavnika u Berlinu, upoznao sam Gudrun Gut (Einstürzende Neubauten) koja je radila u jednom record shopu i postao menadžer njenog benda Malaria. Kasnije sam radio i kao tonac za Die Toten Hosen koje sam, prije pada zida, prošvercao u Istočni Berlin, na jedan ilegalni koncert.

Kad je zid pao, bio sam u studiju u Istočnom Berlinu i snimao album za bend Die Vision. Zapravo mogu reći kako sam bio prvi inozemni producent koji je producirao neki album u Istočnom Berlinu. No, kad smo izašli iz studija, 9.studenog, bio je to sasvim drugi grad od onog dan prije. Vladao je osjećaj oslobođenja. Grad je doslovno prodisao, a potom i proplesao. Konačni proces njemačke reunifikacije počeo je na plesnom podiju...