Kratka povijest piratske radio subkulture u UK-u I.

Vrlo često se, u biografijama (uglavnom britanskih) DJ-a starije generacije, odnosno onih koji su za DJ pultom debitirali krajem 80-ih i početkom 90-ih godina, pojavljuju priče vezane uz piratske radio postaje. Uglavnom su to crtice s početaka tih DJ karijera, ali ostavljaju dojam kako su imali vrlo važnu ulogu za razvoj DJ kulture u UK-u, a posljedično i na europskom kontinentu. Iako je, još tijekom 70-ih i početkom 80-ih, došlo do pravog booma piratskih radio postaja diljem Europe (uključujući i bivšu Jugu), nigdje nisu generirale takvu subkulturu, na način na koji se to dogodilo u UK-u. Za evoluciju elektroničke glazbe, clubbinga i DJ kulture, posebno je zanimljivo razdoblje piratske radio scene, od '85./'86. do prve polovice 90-ih. Britanci su, u svom stilu i ovaj dio svoje povijesti uredno dokumentirali na stranicama kao što su amfm.org.uk ili thepiratearchive.net pa ćemo se, za početak, ipak, vratiti još koju dekadu unatrag...

Termin 'piratski radio' dolazi od prvih divljih radijskih postaja koje su, doista, ilegalno emitirale radijski program s brodova, ploveći međunarodnim vodama. Asocijacija na pirate/gusare je više nego očita. Prvi takav piratski radio brod bio je danski Radio Mercur koji je s emitiranjem krenuo 1958., a dvije godine kasnije mu se priključio nizozemski brod Radio Veronica. No, što je uopće nagnalo ove grupe građana da se upuste u ove aktivnosti? Među njima je bilo zaljubljenika u glazbu, radioamatera, tech-frikova, ali i društvenih aktivista i boraca za slobodu govora koji su bili protiv državne kontrole medija, kakva je tad još bila na snazi i u državama zapadne Europe. Ova forma bunta zahvatila je i UK, početkom 60-ih, kad s plovidbom započinje najpoznatiji britanski brod/piratski Radio Caroline koji je emitirao iz međunarodnih voda, sve do 1990., promijenivši pritom čak pet brodova. Do kraja 60-ih, u UK-u je djelovalo 10-ak piratskih postaja koje je, dnevno slušalo do 15 milijuna ljudi. Prvu generaciju piratskih radio DJ-a tvorila su (kasnije poznata) imena kao što su John Peel, Tony Blackburn, Kenny Everett, Johnnie Walker ili Tony Prince. Kako bi doskočio piratskoj sceni, BBC 1967. pokreće Radio 1 i zapošljava dio ove ekipe, nakon što je britanski parlament usvojio zakon prema kojem je bilo kakav rad na piratskim postajama postao kazneno djelo. To se posebno odnosilo upravo na brodske postaje, a britanski organi reda su bili vrlo rigorozni, gotovo pa izjednačavajući ovu djelatnost s terorizmom, posebno nakon pojave militantnih grupacija u nekim drugim europskim državama.

No, unatoč svemu, tijekom 70-ih, počinje rasti broj ''kopnenih'' piratskih postaja u UK-u. Improvizirani studiji smještaju se u stambenim zgradama - višekatnicama novijeg datuma izgradnje, u Londonu, Manchesteru, Liverpoolu, Birminghamu, Bristolu i svim većim urbanim središtima. Shodno tome, počinje rasti i njihova uloga u razvoju novih glazbenih pravaca, što označava početak formiranja prave piratske subkulture, tijekom narednih 10-ak godina. Na području grada Londona, među prvima su bili Radio Apollo, Radio Codswallop, Radio Avenger, Radio Telstar i Radio Jackie koji su emitirali svoj mozaični svega nekoliko sati tjedno, uglavnom vikendom. Prvi londonski, piratski radio, za kojeg možemo reći da je bio ozbiljnije orijentiran prema glazbi, bio je Radio Invicta, poznat i kao ''Soul over London'' - prvi soul radio u Londonu. Pokrenuli su ga Peter St Crispian i Tony Johns, 1970., emitirajući preko starog radio-taxi VHF prijemnika, iz Johnsove sobe koji je imao impresivnu kolekciju soul ploča. Ubrzo im se priključio Roger Tate, tehničar koji im je napravio FM prijemnik pa je program krenuo na 92.4, svake nedjelje, od 12h do 15h. Radio Invicta emitirao je do 1984., a osim soula se, kasnije puštao i funk te jazz fusion, a među DJ-ima su bili Gilles Peterson, Pete Tong, Froggy, Steve Walsh, Chris Hill, Andy Jackson, Steve Devonne i dr. Izvan Londona, prva glazbena postaja sličnog formata bila je Radio Kaleidoscope, smještena u mjestu Southend-on-sea, u Essexu. Emitirala je od 1970. do 1976.

Koncept piratskih postaja usmjerenih na promociju određene vrste glazbe, u Londonu postaje konkretniji, početkom 80-ih, kad se počinje razvijati i soundsystem kultura pa tako postaje poput DBC-a (Dread Broadcasting Corporation) i LWR-a (London Weekend Radio) postaju glavni mediji za promociju, sve popularnije soundsystem kulture. Pušta se reggae, dub, soca i calypso glazba te fuzije s discom i funkom, a kasnije i hip hop, breakbeat i house. I DBC i LWR pratit će glazbene trendove sve do kraja dekade, kad su ugašene, a upravo će njihov model promoviranja nove glazbe, DJ gostovanja i najave glazbenih događaja, preuzeti kasnije postaje usmjerene na elektroničku glazbu i DJ kulturu. DBC je vodio DJ Lepke i njegova sestra, Ranking Miss P, kasnije poznata voditeljica na BBC-u, a popularne emisije su uređivali Joe Strummer i Neneh Cherry. U radu LWR-a sudjelovala su mnoga, kasnije poznata radijska i glazbena imena, kao npr. Maxi Jazz iz Faithlessa, Mr C, Tim Westwood, Joe Douglas, Derek B, Camilla, Angie Lamar ili Jazzy M koji je uređivao The Jacking Zone, prvu radijsku emisiju posvećenu gouse glazbi. Osim već spomenutog Radija Invicta, na području Londona, u prvoj polovici 80-ih, djeluje još nekoliko postaja, fokusiranih na soul, funk, disco i hip-hop, kao npr. Horizon, JFM, Skyline, Solar Radio i Sovereign. Od '77. do '83., djelovao je i Thameside koji je ušao u povijest kao prvi piratski radio koji je uživo prenosio party, 1979. iz londonskog Hyde Parka. Sredinom 80-ih nastaju neke od najpoznatijih glazbenih piratskih postaja u Londonu i diljem UK-a, od kojih će neke odigrati važnu ulogu u ranoj fazi nastajanja elektroničke scene (nastavit će se...)