Kronike plesnog podija: Evolucija plesne glazbe

Nova 2023. donosi i novi format Kronika plesnog podija - serijal Evolucija plesne glazbe, u kojem ću se baviti izumima, ljudima i događajima, po meni bitnima za razvoj plesne glazbe kroz povijest. I pritom ne mislim nužno i isključivo na povijest elektroničke glazbe. Pored potpuno novih priča, bit će i novih tejkova nekih priča koje sam, već nekad, negdje, spomenuo kroz prijašnje Kronike. I da, veliko hvala svima vama koji, u svojim životima, odvajate dragocjeno vrijeme, kako biste pročitali nešto s mojim potpisom...

Priče iz Evolucije plesne glazbe, uglavnom neće imati kronološki slijed, ali za početak, ipak idemo u daleku prošlost - nekih 5 do 6 tisuća godina prije Krista. To je, naime, period kad nastaje instrument, na kojem, danas, temeljimo čitavu plesnu glazbu. Čak štoviše, riječ je o okosnici bilo koje vrste glazbe koja se smatrala (ili se smatra) ritmičnom. Tom karakteristikom, glazbu su oplemenili bubnjevi, perkusije, odnosno udaraljke...

Kratka povijest udaraljki (prvi dio)

Duhovni zov...

Ako uzmemo u obzir da je, osim vlastitog glasa, udaranje nečim o nešto bio prvi način da prethistorijski čovjek proizvede nekakav zvuk, primitivne udaraljke mogu biti stare i 2 milijuna godina, odnosno počecima organiziranog lova. Udaranje štapovima, kamenjem ili kostima, tad je moglo biti korisno kao komunikacijsko sredstvo u prirodi. Ipak, najstarije idiofone udaraljke od životinjskih kostiju stare su oko 70 tisuća godina. Prvi bubanj koji liči na bubanj, pronađen je u Kini, izrađen od krokodilske kože, prije cca 5 tisuća godina. Pretpostavlja se da se koristio u ritualnim obredima. Izrada bubnjeva, raznih veličina, pratila je razvoj civilizacija u Mezopotamiji, Kini, Indiji i Egiptu, a upravo su rituali, stoljećima, bili njihova osnovna namjena. U Mezopotamiji se bubnjalo božicama Ishtar, Asherah, Ashtoreth, Astarte. Dokaz tome je i prvi likovni prikaz sviranja udaraljki iz grada Ura, 2380.g.pr.Kr. Riječ je o prizoru rituala, uklesanog u kamen, na kojem Lipushiau, vrhovna svećenica hrama Ekishnugala, svira nešto nalik tamburinu. Da je ženama bilo namijenjeno ritualno sviranje udaraljki potvrđuju i kasniji nalazi u Egiptu, a među njima je i poznata Hatnoferina grobnica iz 1400. g.pr.Kr., u kojoj je pronađen i bubanj. Udaraljkašice se spominju i grčkoj mitologiji te u Starom Zavjetu, a u Rimu je postojao i kult Cibele - božice koja ''udarcima u tamburin diktira ritam života''.

U boj, u boj...

No, ako su žene dominirale u ritualnim izvedbama, muškarci su, u davna vremena, bubnjali u druge svrhe. Razne vojne formacije pripremale su se i odlazile u boj, uz ritam bubnja, od prvih pomorskih bitaka u Sredozemlju, do Napoleonskih ratova. Iako su po ratnim brodovima, iz kojih su odzvanjali udarci bubnja, vjerojatno najpoznatiji Vikinzi, puno prije njih, na svojim su brodovima, bubnjali Feničani, još u 8.st.pr.Kr. Debi bubnja na bojnom polju je malo teže odrediti, ali sigurno je da se pojavljuje u bitkama drevnih naroda, diljem Azije i Afrike. Europljani se s bubnjem, u vojnoj formaciji, susreću u borbama protiv Arapa, tijekom arapske invazije Pirenejskog poluotoka. Nekoliko stoljeća kasnije, bubanj se pojavljuje u zloglasnim, križarskim pohodima europskih vitezova protiv tih istih Arapa. Nema nikakve dvojbe oko morbidne svrhe svih ratnih bubnjeva koji su, stoljećima, udarali ritam najbrutalnijih ratova, no ne može se zanemariti ni utjecaj kojeg je vojna primjena, kroz povijest, ostavila na razvoj udaraljki. Od unaprijeđenja i materijala u izradi, do standardiziranja tehnike sviranja i prvih notnih zapisa. Za vojne je potrebe, u srednjevjekovnoj Europi, nastala i inovacija koja je, manje-više, i danas standardna. Riječ je o bubnju manjih dimenzija i laganom za nošenje koji se svirao drvenim palicama - doboš. Prve partiture za sviranje doboša pojavljuju se u Francuskoj, u 16.st., dok u 18.st., doboš postaje standardni instrument u klasičnom orkestru...

Putevi glazbe...

Do danas, sva sila istraživača i povjesničara, još nije odgonetnula tko je, gdje i kad otkrio glazbu. Za razliku od likovnog i pismenog izražavanja, čiji se počeci mogu prilično točno datirati, trenutak kad je netko, po prvi put, nešto odsvirao, ostaje nepoznanica. Sigurno je jedino kako se, u svim drevnim civilizacijama, u jednom trenutku počinju pojavljivati prikazi, a potom i zapisi, o sviranju, pjevanju i plesanju. Kod Sumerana postoji zapis iz 2500. g.pr.Kr., u kojem se spominje sviranje i ples. A gdje je bilo plesa, sigurno je bilo i ritma, odsviranih na nekakvim perkusija. U srednjevjekovnoj Europi, razne vrste perkusija počinju se pojavljivati razvojem trgovinskih veza Sredozemlja s Azijom i Afrikom pa su, tzv. Putevi svile, ujedno bili i Putevi glazbe. Kasnije je tu bilo i drugih instrumenata, ponajprije puhačih, ali perkusije su, zasigurno, probile led, vjerojatno i zato što ih je bilo najjednostavnije naučiti svirati. Indijski poluotok je, u razvijenom srednjem vijeku, bio jedna od omiljenih destinacija europskih trgovaca, a Indijci su, već tad, imali višestoljetnu tradiciju izrade udaraljki od drveta i životinjske kože, kao npr. khol, dhol, nakkara, mridangam, chenda, urumi, pambai, udukku, tumbakanari ili pakhavaj, preteča, danas najpoznatije, table koja je, ipak nešto novijeg datuma. Iz istočnijih krajeva azijskog kontinenta (obale Kine i Burme te Indonezije), u Europu je, u 17.st., stigao još jedan poznati instrument koji je, s vremenom, postao popularniji kao dekorativni predmet. Gong se, u ovim krajevima, izrađivao od bronce, mesinga i raznih bakrenih legura i to u raznim veličinama, a prvi put se pojavljuje na slikarijama iz perioda kineske dinastije Han. Iz kineskog jugoistoka potječe i najstariji ksilofon, izrađen oko 2000 g.pr.Kr.

Brave New World...

Dok su azijske udaraljke osvajale europske glazbenike, kolekcionare i ljubitelje egzotičnih predmeta, čudnovat je put kojim su, do Europe, stigle perkusije afričkih naroda. Jednako stare (ako ne i starije) od azijskih, afričke perkusije su došle preko Novog svijeta i to čak tri stoljeća nakon njegovog otkrića. Naime, početak 17.st., danas pamtimo i kao početak robovlasničke kalvarije, u kojoj su europski doseljenici, prisilno dovodili i porobljavali Afrikance, na američkom kontinentu. Pritom nisu marili za njihova ljudska prava, ni kulturu, smatrajući ih nižim bićima. No ti milijuni ljudi odvedeni iz Afrike, tijekom perioda dužeg od 200 godina i njihovo nasljeđe, imali su ogroman utjecaj na formiranje modernog američkog društva. Jedan od segmenata društva na kojem su ostavili neizbrisiv trag, svakako je glazba, ali prije no što su nastali blues, jazz, soul, funk ili rap, odnosno rumba, samba, mambo ili salsa; prvi naraštaji afričkih robova, u novom su svijetu, izrađivali tradicionalna glazbala svojih plemena - u prvom redu perkusije. Među njima su poznati ngoma (danas poznat kao bongo) i makuta (conga/bembe) plemena Bantu iz centralne Afrike ili bougarabou, djembe i dundun plemena Jola i Yoruba iz zapadne Afrike. Kad su, krajem 19.st., u Srednjoj i Južnoj Americi, nastale prve fuzije domorodačkih i afričkih perkusija, u izvedbi, rasno i klasno asimiliranih potomaka nekadašnjih robova i asimiliranih potomaka nekadašnjih robovlasnika, ovi su instrumenti, u prvoj polovici 20.st., postali temeljem svih latinoameričkih plesova, a u drugoj polovici 20.st., jedan od osnovnih elemenata čitave plesne glazbe... (nastavit će se)