Kronike plesnog podija: Evolucija plesne glazbe

Poznato je kako je jedno od glavnih (ako ne i glavno) obilježja elektroničke glazbe, njen stalni razvoj - evolucija u eksponencijalnom rastu koju možemo pratiti kroz nove tehnologije, kreativne fuzije koje generiraju nove žanrove, inovacije u izvedbi i interpretaciji itd. Uostalom, za techno se, u Detroitu, prvobitno koristio naziv progressive, odnosno progresivna ili napredna glazba... No, osim navednih karakteristika, elektronička glazba koja, u svojoj suštini, uglavnom, ima tendenciju biti plesna i zabavna, razvija se i kroz stalne oscilacije u tempu. A gibanje tempa, u elektroničkog glazbi, gotovo je fluidno - akcelerira, stagnira, pulsira i vibrira u raznim stupnjevima interpunkcije, uz česte i neočekivane promjene smjera. Tempo, kao temelj plesne elektroničke glazbe, glavni je faktor diktiranja trendova u određenom žanru, u nekom vremenskom intervalu. Na koji se način to odigravalo, posljednjih 30-ak godina, pokušat ću izanalizirati, iako, ovaj put, postoji realna šansa da će neki segmenti moje analize biti promašeni...

Važnost označavanja tempa prvo su prepoznali kompozitori klasične glazbe krajem 17.st. i, s vremenom, definirali 50ak termina koje su upisivali na zaglavljima svojih partitura. Originalne oznake iz 18.st. bile su na talijanskom jeziku, a išle su od najsporijeg Larghissimo (do 24 bpm-a), do najbržeg Prestissimo (više od 200 bpm-a). Kasnije su uvedeni i dodatni izrazi koji su pobliže opisivali određeni tempo, kao npr. Ma non troppo (ne previše), često uz oznake Allegro ili Adagio, a potom i oznake na francuskom i njemačkom jeziku. Iako se upotreba ovakvih oznaka za tempo nastavila i u 19. i 20.st. (u jazzu su se koristile engleske oznake kao laid back ili steady rock), revoluciju u mjerenju i označavanju tempa pokrenuo je stanoviti njemački inovator Johann Maelzel, izumitelj prvog mehaničkog metronoma iz 1815. Maelzel je svoj uređaj proizvodio i prodavao pod punim nazivom ''Metronom - uređaj za unaprijeđenje glazbene izvedbe'', a jedan od prvih korisnika metronoma bio je čuveni Ludwig van Beethoven. Metronom je doista bio uređaj koji je unaprijedio sviranje, a posljednja, digitalna generacija, našla je svoj put i do DJ industrije - u formi BPM countera s digitalnim prikazom. Od sredine 90-ih BPM counter postaje standardni dio Pioneerovih DJM-500 i DJM-300 miksera, a potom i CDJ linije, ali i ostalih brendova DJ opreme. Iako ti prvi BPM counteri nisu bili najprecizniji, bili su značjna inovacija na DJ tržištu koji su DJ-ima olakšavali prepoznavanje tempa i miksanje...

Baš kao i metronom, BPM counter je za DJ-e bio, primarno, uređaj za unaprijeđenje glazbene izvedbe, ali i više od toga. Naime, u prvoj polovici 90-ih, kad je elektronička glazba bila u svom prvom pohodu osvajanja svijeta, došlo je do prve diferencijacije glazbenih trendova prema tempu, odnosno DJ stilova s tendencijama prema bržem ili sporijem tempu. Možda su s tim bili upoznati i inženjeri iz Pioneera, jer BMP counteri su mnogim DJ-ima, na početku njihovih karijera, pomogli da definiraju svoje stilove - bar prema željenom tempu. A ako govorimo u houseu i technu, od kraja 80-ih pa sve do početka novog milenija, trendovi su bili poprilično jasni - tempo se uglavnom ubrzavao. Primjerice, prve acid house ploče na Trax Recordsu ili D.J. Internationalu, rijetko su prelazile 120 BPM-a, dok je, početkom 00-ih, standardni tempo Chicago i NYC housea bio oko 125/127 BMP-a. Istovremeno, tzv. britanski progressive house koji je koketirao sa, standardno bržim tranceom, išao je uredno preko 130 pa čak i do 135 BPM-a, što se već smatralo techno brzinom. S druge strane i originalni Detroit techno bio je, u početku, znatno sporiji, a do ranih 00-ih je doživio i žešće ubrzanje od housea, od cca 125 BPM-a, došlo se do urednih 138/140 BPM-a koje su brojile ploče najpoznatijih techno producenata tog perioda, poput Carole, Parisia, Liebinga, Beyera i sl. Za trend ubrzavanja elektroničke glazbe 90-ih, veže se i nastanak nekih ekstremno brzih pravaca. Nizozemski hardcore, poznatiji kao gabber, speedcore i drugi, srodni derivati karakterizirao je tempo od 190 do 200+ BPM-a. I dok ovi žanrovi, danas, egzistiraju isključivo kao mikro scene u raznim krajevima svijeta, s vremenom su nastali i neki drugi glazbeni pravci koji su dostizali ove brzine. Danas ih svodimo pod zajednički nazivnik bass glazbe, ali kriju specifične oscilacije u tempu. Od breakbeat hardcorea, darkcorea ili junglea do drum'n'bassa ili dubstepa, tempo se mijenjao, potpuno neovisno o house i techno trendovima, u rasponu od 140 do 180 BPM-a i to, za razliku od tadašnjeg housea i techna, ne uvijek prema bržem...

Nepravocrtne promjene u tempu, od polovice prve dekade novog milenija, zahvatile su i house i techno, ponajprije zbog sve popularnijih fuzija ta dva pravca. Doduše, tech house, deep tech, minimal i ostali nus-produkti, u prosjeku su, tek neznatno usporili house tempo. House je tako ostao, manje-više, usidern na 125 BPM-a, odakle regularno odlazi nekoliko beatova u minus ili u plus. Techno se pak, do početka 2010-ih, prvo spustio, gotovo do razine house tempa (s izuzetkom tzv. tech-stepa) i, potom na sličan način, nastavio obitavati u dijapazonu od 125 do 130 BPM-a. S obzirom da je, posljednjih godina, među DJ-ima mlađe generacije, prisutan i svojevrsni novi val hard techna, ne možemo isključiti ni mogućnost nove akceleracije, na nekadašnjih 140+. Dok je, s jedne strane, tempo usporen, istovremeno smo svjedočili i njegovom ubrzanju i to u produkciji komercijalne elektroničke glazbe, etiketirane kao EDM ili electro-house. EDM je trend koji je, ne tako davno, punio stadione, no u međuvremenu se i taj balon ispuhao, a većina njegovih nositelja promijenila je glazbeni stil - sporijeg tempa, dakako...

Posljednju priču iz serije Evolucija plesne glazbe, pročitajte OVDJE...