Kronike plesnog podija: Evolucija plesne glazbe

La Nouvelle-Orléans aka New Orleans

Prvi dio priče o udaraljkama kao temeljnom instrumentu plesne glazbe, zaključili smo ulaskom u 20.st. i utjecaju potomaka afričkih robova na njihov razvoj. Na prijelazu iz 19.st. u 20.st., posebnu ulogu ima grad New Orleans, u kojem dolazi do prvog spontanog organiziranja glazbenika, odnosno pojave koju danas nazivamo glazbenom scenom nekog grada. Formiraju se prvi glazbeni ansambli ili bendovi, pod utjecajem raznih stilova koji su se svirali na američkom jugoistoku. U početku su ih nazivali spasm bands, s tim da se izraz 'spasm', u slengu koristio za 'iznenadni napad adrenalina', dok danas 'spasm' znači 'grč'). Vulgarnija verzija izraza 'spasm', s aluzijom na seksualno uzbuđenje, bila je 'jasm', od koje se vjeruje da je nastao naziv 'jazz'. Ova je teorija i danas diskutabilna, no činjenica jest da je 'jazz', u svom imenu, prvi upotrijebio Razzy Dazzy Jazzy Band, još 1895., a nakon 1910. su svi bendovi u New Orleansu bili jazz bendovi. Nešto kasnije se pojavio i naziv Dixieland, prema izrazu Dixie koji je označavao bivši jug SAD-a. Ti prvi jazz bendovi imali su najmanje četiri, a rijetko više od šest članova. Najčešća postava uključivala je bubanj, kontrabas, trombon, trubu i/ili klarinet te bendžo i klavir, u kasnijim varijantama. No, dok su svi navedeni instrumenti, u to vrijeme, bili standardizirani, udaraljkaši su imali najviše problema u svojim nastupima. Naime, svirka je zahtijevala kombinaciju više udaraljki, odnosno bubnjarskih elemenata, čega još nije bilo u proizvodnji pa su bubnjari bili prepušteni raznim 'uradi sam' izvedbama. Najraniji kombinirani bubanj preuzet je iz tzv. pogrebnih orkestara New Orleansa koji su svirali u specifičnim pogrebnim povorkama (tradicija koja se i danas prakticira). Za tu je svrhu, bubnjar trebao biti pokretan poput svojih kolega svirača pa se kasa (bas bubanj) remenjem pričvrstila za prednji dio tijela. Na kasu su, bočno, bili pričvršćeni doboš i činele povezane s mehanizom za stopalo - preteče bubnjarske pedale. Ovakav sustav je bubnjaru pružao mogućnost da, u hodu, svira tri elementa. Na početku svojih karijera, na sličan su način svirali legendarni Warren 'Baby' Dodds, Edward 'Dee Dee' Chandler i James 'Zutty' Singelton. Ova je tehnika stvorila sinkopirani ritam, poznat kao ragtime - temeljna ritmična fraza prvog vala jazz bendova koji su improvizirali na ulicama i trgovima New Orleansa...

William F. Ludwig

S vremenom je pokretni bubnjarski set postao statični set s kasom, dobošom i činelom, a svirali su ga bubnjari jazz bendova koji su nastupali na opskurnoj sceni New Orleansa: bordelima i striptiz klubovima. No, bubnjarski set je postao standardan, tek nakon što su mladi timpanist iz Chicaga, William F. Ludwig i njegov brat Theobald, patentirali prvu modernu bubnjarsku pedalu. Iako se, oko 1900., već moglo kupiti nekoliko modela, pedala braće Ludwig iz 1909. s mehanizmom na oprugama bila je revolucionarna te, iz temelja, promijenila način sviranja i omogućila razvoj suvremenog seta bubnjeva. Ludwig je, u svojoj nakani da unaprijedi bubnjarski set, nakon 1.svj.rata, sve više vremena provodio u Louisiani, na obalama Mississippija, gdje je jazz scena procvjetala u okviru prvih boat partyja - parobrodova, na kojima se sviralo i plesalo svaku noć. Među najpopularnijim skupinama bio je ansambl Louisa Armstronga, u kojem je svirao i Baby Dodds, zasigurno najprogresivniji bubnjar na sceni. Dodds je prvi, u svoj set, dodao drugu činelu, kasnije poznatu kao ride, što je posebno zainteresiralo Ludwiga. Na temelju Doddsovog stila, Ludwig je konstruirao modernu hi-hat činelu s pedalom, poznatu i kao Charleston činelu.

Silent movie 2 bebop

Tijekom 1920-ih, bubnjevi dobivaju još dodatnih elemenata, a tome zasluge ne pripadaju nijednom legendarnom bubnjaru, već popularnoj industriji nijemog filma (!!!) To je period kad kino projekcije postaju glavni oblik zabave u svim američkim gradovima (i nekim europskim). Zvučni dio filma izvodio se u živo, a ovisno o veličini kino dvorane, izvodili su ga manji ili srednji ansambli pa čak i čitavi orkestri. No, najvažniji izvođači, svakako su bili bubnjari koji su bili ključni u dočaravanju komičnih, napetih, akcijskih ili strašnih scena. U tu su svrhu, setovi bubnjeva obogaćeni brojnim elementima, pretvarajući se u svojevrsne multiefekte. Jedan ili više parova tom-tomova, tradicionalnog bubnja budističkih svećenika, više činela različitih dimenzija te razna metalna ili drvena zvona (cowbells) postali su sastavni dio tog, proširenog kino-seta, a bubnjar je, k tome, koristio i gong, triangl, kastanjete, tamburin (def) i sl. Svega 15-ak godina kasnije, pojavom zvučnog filma, multiefekt bubnjevi izlaze iz kinodvorana, ali djelomično zadržavaju svoju formu kod tzv. druge generacije jazz bubnjara, predvodnici novih stilova poput swinga i bebopa. Gene Krupa, Henry 'Chick' Webb, Bernard 'Buddy' Rich, 'Papa' Jo Jones ili 'Big' Sid Catlett neki su od najistaknutijih bubnjara 40-ih i 50-ih godina.

Drum kit

Polovica 20.st. period je finalne standardizacije seta bubnjeva. Na tržištu se, pored Ludwiga, pojavljuju i novi proizvođači setova, kao npr. njujorški Gretsch, njemački Sonor ili japanski Pearl. Uz temeljne elemente (kasa, doboš, hi hat činela), standardni dio seta postaju: par tomova (rack toms), indijaner (low tom), glavna činela (ride) i tzv. efekt-činela (crash). Ovakav drum kit postao je okosnica rock'n'rolla i svih, njegovih, kasnijih derivata, iako su česta bila i širenja standardnog seta. To je podrazumijevalo dodatne činele ili tomove, a popularna ekstenzija bila je i tzv. dupla kasa. Ova inovacija se pripisuje Louisu Bellsonu, jazz bubnjaru, poznatom po suradnji s Bennyjem Goodmanom i Dukeom Ellingtonom, a postaje vrlo popularna krajem 60-ih i početkom 70-ih kod progresivnih i psihodeličnih rock bendova. Keith Moon (The Who), Nick Mason (Pink Floyd) ili Barriemore Barlow (Jethro Tull) bili su poznati po setovima s duplom kasom koji su, nešto kasnije, sredinom 80-ih i 90-ih, postali sinonim za heavy metal bendove.

Futuristički imidž

Bubnjevi su, uz periodične modifikacije, specifične za određene glazbene trendove, zadržali ovu standardnu formu do danas, a jedina značajnija inovacija stigla je početkom 80-ih, kad se na tržištu pojavljuju prvi komercijalni modeli elektronskih bubnjeva. Iako se prvi model, Pollard Syndrum, pojavio već 1976., britanska tvrtka Simmons, pet godina kasnije izbacuje SDS-5, elektronski set koji osvaja dio tržišta, svojim futurističkim izgledom i zvukom. Tajming je bio idealan, zbog uspona new wavea i new romanticsa i bendova koji su težili futurističkom imidžu. Simmons SDS-5 prihvatili su Duran Duran, Spandau Ballet, Depeche Mode, Prince, Kajagoogoo, Yellow Magic Orchestra, Talk Talk i dr., a neke kasnije modele koristili su New Order, Jean Michel Jarre, Peter Gabriel i Tool. Krajem 80-ih i tijekom 90-ih, elektronske setove proizvodili su i Pearl, Yamaha i Roland koji '97. izbacuje poznati hibrid bubnjeva i sintisajzera, model TD-10. Iako su, u početku etiketirani kao ''malo bolje igračke'' (neki modeli to i jesu bili), elektronski bubnjevi su se, s vremenom, ipak nametnuli pa su bubnjevi, tako, prestali biti univerzalni pojam i počeli su se dijeliti na klasične i elektronske. Paralelno s elektronskim bubnjevima, pojavljuje se i uređaj koji će postati jedan od simbola elektroničke glazbe i u potpunosti zamijeniti bubnjeve. Roland TR-808 i industrija ritam mašina bit će jedna od budućih tema Kronika plesnog podija: Evolucije plesne glazbe...