Kronike plesnog podija: In memoriam

U ponedjeljak, 17.veljače, oko 9 sati, u nekadašnjoj vojnoj bolnici Whipps Cross, u Londonu, sa svega 56 godina, ovozemaljski život napustio je Andrew Weatherall. Kao uzrok njegovog preranog odlaska navodi se plućna embolija, ali nije poznato je li prethodno imao zdravstvenih tegoba. Brojni svjetski portali ekspresno su prenijeli ovu vijest, navodeći kako je ''preminuo britanski DJ i producent'', no s obzirom na brzorastući broj onih koji se smatraju DJ-ima i producentima, to zvanje za Andrewa danas se čini nekako nedovoljnim. Riječ je o čovjeku, za kojeg, bez pretjerivanja, možemo reći da je jedan od onih koji su zaslužni za egzistenciju elektroničke glazbe i DJ kulture, kakvima ih danas poznajemo. Andrew je bio u igri još od druge polovice 80-ih; kroz kolektiv Boy's Own; organizacije prvih rejvova na području Londona; izadavačku kuću Junior Boy's Own koja se, početkom 90-ih, pokazala ključnom u afirmaciji tzv. acid-housea i razvoju DJ kulture u UK-u; brojne progresivne glazbene projekte i kumovanje uspješnim karijerama glazbenih velikana poput Underworlda, Chemical Brothersa, X-Press 2 ili Primal Screama...

Priča je krenula u veseloj družini sastava: Andrew Weatherall, Terry Farley, Cymon Eckel i Steve Mayes. Družina je, 1986. odlučila pokrenuti fanzin o svemu onome što se njima sviđa (i ne sviđa), a o čemu nisu pisale nijedne novine, niti se o tome pričalo na ijednoj radio postaji. ''Boy's Own'' je, tako pisao o fenomenu acid-housea, prije svih ostalih. U jednom od prvih izdanja postoji čak i reportaža s mitskog putovanja Dannyja Ramplinga, Nickyja Hollowaya i Paula Oakenfolda na Ibizu. Reportažu, pod pseudonimom, potpisuje sam Oakenfold. Pisalo se i o modi, politici, nogometu i raznim društvenim aktualnostima, ali iz satirične perspektive mladih rejvera kakvi su bili sva četvorica. Fanzin je bio proizvod čiste kućne radinosti. Majka Terryja Farleya bila je zadužena za pripremu ''mastera''. Na pisaćoj mašini je tipkala njihove rukopise koji su se, potom kopirali u 500 primjeraka. Prodavali su ih na ulici ili ispred klubova, pod parolom ''Boy's Own, the only fanzine that gets right on one, matey''. Inače, naziv Boy's Own dolazi od istoimenog magazina koji je izlazio sredinom 19.st., a poznat je kao prvi časopis za mlade muškarce u povijesti. Od 1879. do 1967. izlazio je i ''Boy's Own Paper''. Naziv je prvi upotrijebio William Clarke 1828., u svojoj ''Boy's Own Encyclopedia''...

Kako je acid-house krenuo osvajati britansku klupsku scenu, tako je fanzin ''Boy's Own'' postao njegovo glavno glasilo – diktirao je čitavu estetiku rave pokreta: glazbu, DJ-e, modu pa čak i žargon. Jedna od najpoznatijih fraza skovanih u Boy's Ownu je i ona ''it's all gone Pete Tong!'' Andrew i Terry Farley imali su ambicija i sami postati DJ-i te su počeli nastupati na prvim regularnim klupskim eventima u Londonu – Shoomu Dannyja Ramplinga i Futureu Paula Oakenfolda. DJ-ing i partijanje doveo je do novih poznanstava s glazbenicima i prvim idejama o produkcijskim zahvatima, unatoč potpunom neiskustvu. No ako je ikad postojao netko tko bi se kvalificirao kao prirodni talent za glazbenu produkciju, onda je ta osoba bio - Andrew Weatherall...

Nakon što je na nekom partyju '89. upoznao Shauna Rydera, Weatherall je, bez ikakve tehničke potkovanosti ili glazbenog obrazovanja, vođen čistim instinktom, prihvatio njegovu ponudu da remiksira singl ''Hallelujah'' Happy Mondaysa. To je neiskustvo, u početku, kasnije pretvorio u svoj stil remiskiranja, a podrazumijevao je potpunu dekonstrukciju originala, u procesu tzv. ''otkrivanja svega što je bilo skriveno''. Njegov je pristup bio artistički radikalan, a konačni proizvodi nerijetko je bio remiks koji je imao vrlo malo dodirnih točaka s originalom, što je postao njegov trademark. Posredstvom Paula Oakenfolda, Weatherall je '90. dobio prvi ozbiljni angažman: produkciju albuma ''Screamadelica'' benda Primal Scream... Dovoljno je reći da je to album kojeg se danas smatra temeljnim djelom glazbenog pravca poznatog kao indie-dance. Nakon ''Screamadelice'', glazbeni kritičari su Weatheralla prozvali čovjekom koji je spojio rock i dance – titula koja ga je pratila kroz čitavu karijeru...

Fanzin Boy's Owen izlazio je do '92., a u međuvremenu se, nakon kratke avanture organiziranja Boy's Own clubbinga, pojavila ideja i o Boy's Own labelu. Andrew je '93. osnovao svoj prvi bend, The Sabres of Paradise, što je bio njegov prvi odmak od rave cirkusa koji se pretvarao u globalni trend. U to vrijeme je nastupao i kao DJ, pod imenom Lord Sabre. The Sabres of Paradise je, čak i iz današnje perspektive, alternativan elektronički projekt. Njihova tri albuma, objavljena na Warpu, opisana su neuobičajenim terminima kao apstraktni techno ili ambijentalni techno. U recenzijama tih albuma, pri definiranju stila, počeo se pojavljivati pojam leftfield...

Iz Sabresa je, tri godine kasnije nastao i projekt Two Lone Swordsmen s Keithom Tenniswoodom, poznatom i kao Radioactive Man. Two Lone Swordsmen je nastavio Weatherallovu glazbenu evoluciju započetu u prvom bendu, a nastavljena je i suradnja s Warp Recordsom, za kojeg su izdali 4 albuma. Weatherall je, napokon, 2001. odlučio pokrenuti vlastitu izdavačku kuću, Rotters Golf Club, na kojem je objavio i ''The Bullet Catcher's Apprentice'', svoj prvi samostalni singl, pod vlastitim imenom i to tek 2006. (!!!) S druge strane, stajao je iza brojnih glazbenih projekata, posve različitih glazbenih usmjerenja, od koji su neki objavili tek jedan singl. Među njima su Blood Sugar, The Major And Brother T, Bocca Juniors, C-pij 04, The Woodleigh Research Facility, Aramchek, Basic Units, Dayglo Maradona, Lino Squares, The Black Balloons, Frisch Und Munter, Hidden Library, Planet 4 Folk Quartet, Klart, Rude Solo Klunk, Lords Of Afford i dr.

Andrew Weatherall svoju je nepatvorenu kreativnu genijalnost izražavao i kroz svoje DJ setove koji su bili lišeni bilo kakvih vremenskih i žanrovskih okvira, nepredvidivi, duhoviti, retrofuturistički, istovremeno diskoidni i eksperimentalni, neovisno o tome jesu li izvedeni u klupskom ozračju, festivalu ili radijskom studiju. No ono što je, možda najznačajnije obilježje glazbene karijere Andrewa Weatheralla, njegova je odluka da čitavo vrijeme bude ''ispod radara''. Weatherall nikad nije postao superstar DJ poput nekih njegovih suvremenika, što ne samo da je mogao, nego je i rezolutno odbijao takve prilike. Takav boemski pristup nije bio uobičajen za 90-e, zlatne godine za stjecanje DJ slave, a nije uobičajen ni danas. ''Svaki put kad bi mi se u životu ostvarila želja da postanem dio nečega, više to nisam htio biti... čudno, ali tako je...'', Weatherallovo je objašnjenje zašto je odlučio zadržati svoj low-profile i oduprijeti se mašineriji koja je od njega mogla stvoriti zvijezdu poput Oakenfolda. Da je pokleknuo, izgubio bi upravo ono što mu je bilo najvažnije – raditi ono što voli. Tijekom 30-ak godina karijere, od samih početaka, prihvaćao je samo ponude koje su mu predstavljale izazov; povukao se iz rave pokreta, u trenutku kad ga je prigrlio cijeli svijet; prvi samostalni singl izdao je nakon 17 godina bavljenja glazbom, a prvi album tek nakon 20 godina...

Andrew je pomno birao i gdje će, kad i s kim nastupati, stoga se naša scena može smatrati vrlo povlaštenom, jer u Hrvatsku je obožavao dolaziti. Njegova gostovanja uvijek su značila odličnu zabavu, kako za publiku, tako i za njega – od Safehousea u Križevcima, preko Porata i Sirupa, do Dimensionsa i The Gardena. Upravo je u zagrebačkom klubu The Garden Brewery bio zakazan idući susret s Andrewom, 1. svibnja, no ovaj će put, nažalost, izostati...

Adios, Andy... Do ponovnog susreta u nekoj drugoj dimenziji...