Kronike plesnog podija: London Boys (III. dio)

Ulaskom u novi milenij, noćni život u Londonu odvijao se u rekordnih 500 noćnih klubova i 2500 barova, čime je, neslužbeno dobio titulu metropole clubbinga. Naravno, svih 3000 lokala nije bilo orijentirano ka elektroničkoj glazbi, iako na vrhuncu popularnosti nije isključivo da je dobar dio koketirao s elektronikom. Osim impozantne kvantitete, londonska scena je, od druge polovice 90-ih dominirala i kvalitetom DJ-a te producenata koji su diktirali trendove u plesnoj glazbi, ali i formiranjem više različitih frakcija koje su, s vremenom, evoluirale i globalno opstale kao zasebne glazbene scene. Dokaz dominacije londonske/britanske scene su i neka od imena superstarova stasalih u ovom periodu kao The Prodigy, Underworld, Paul Oakenfold, Sasha, John Digweed, Carl Cox, Basement Jaxx, Andy C, David Rodigan, Roni Size, Fatboy Slim, Layo & Bushwacka, Tall Paul, Judge Jules, Seb Fontaine, Mr C, Adam Freeland ili Danny Howells...

(John Digweed i Sasha)

Vremenski okvir čitave evolucije clubbinga u Londonu jest razdoblje od cca 10-ak godina, odnosno od ''malih'' rejvova tipa Shoom '87. pa do kulminacije na samom kraju 90-ih. Ironično i pomalo frapantno je to što su ovakvoj galopirajućoj evoluciji ipak uvelike kumovale posljedice toliko omraženog ''anti-rave'' zakona, o čijoj je, nerijetko brutalnoj, primjeni bilo riječi u prošloj epizodi. Unatoč tome što su organizatori, njihovi suradnici i vjerni followeri dosta dugo prkosili organima reda, s vremenom se broj posjetitelja smanjivao do točke kad je sama opstojnost održavanja evenata, sa svim popratnim aktivnostima, postala upitna. Ako je vrhunac ilegalnih rejvova '92. bio 30.000 ljudi i to više puta mjesečno, do '95 je broj spao na nekoliko tisuća, svakih nekoliko mjeseci. Razlog je bio više nego očit – britanskoj mladeži je dojadilo putovati negdje ''bogu iza nogu'', od onog trenutka kad je razina rizika od prekida partyja, intervencije policije i mogućih posljedica prešla kritičnu točku. Okrenuli su se logičnoj alternativi – klubovima koji su bili bliži i sigurniji, a klubova u Londonu nije nedostajalo.

(Turnmills, London)

Pored postojećih plesnih hramova kao što su Turnmills, Bagleys, Astoria, Ministry of Sound, Camden Palace ili Heaven, sa šarolikim programom klupskih večeri; među najpoznatijim klubovima otvorenim u drugoj polovici 90-ih svakako su Fabric, The End/AKA, Home i Velvet Rooms. No osim otvaranja novih lokala, izravan i puno značajniji utjecaj seciranja masovnog rave pokreta povratkom u klubove, bilo je formiranje prvih jasno definiranih frakcija na elektroničkoj sceni – grupiranje oko nekog specifičnog glazbenog pravca, stila DJ-inga i svega što uz to ide...

Do jednog trenutka sva se plesna elektronička glazba u UK svodila pod zajednički nazivnik acid house. No nakon prvog vala, već '92. ili '93., počelo je dolaziti do različitih interpretacija pa je klasični acid house ostao vezan za glazbu koja je dolazila iz Chicaga, odnosno sve što je tome bilo slično. S druge strane, glazba na ilegalnim rejvovima počela je gravitirati nešto žešćem i prljavijam zvuku. Suprotno nekim uvriježenim mišljenjima, sam naziv rave se nikad nije koristio za opis nekog glazbenog žanra, već isključivo tipa zabave. Na zalazu masovnog rave pokreta u UK, ta se glazba nazivala breakbeat ili hardcore, a iz nje će posljedično, povratkom u klupsko ozračje, nastati i jungle, drum'n'bass, UK garage i sl. Osim breakbeata, rave pokret iznjedrio je i još jednu glazbenu struju koja će postati posebno popularna u Londonu, na svom vrhuncu i sinonim za britansku scenu, uz povremene ekskurzije u mainstream – riječ je o glazbi koja se inicijalno vezivala uz trance, da bi joj se, već krajem '92., skrojio naziv progressive house, po uzoru na termin koji se 80-ih koristio u Detroitu za techno. Nešto žešća i brža devijacija progressive housea zvala se hard house.

(Bagleys, London)

Iako su prve asocijacije na britanski progressive house imena Sashe, Johna Digweeda ili Nicka Warrena, odnosno izdavačke kuće Global Underground i njenih popularnih miksanih kompilacija, pioniri ovog žanra zapravo su neka druga imena – William Orbit i Dick O'Dell te njihov Guerilla Records, Hooj Choons iza kojeg su stajali Alex Simons, Red Jerry i Rollo iz grupe Faithless te Renaissance Recordings Goeffa Oakesa koji je zaslužan za prvu službenu progressive house miksanu kompilaciju iz 1994., ali i za etabliranje brenda paralelno kroz dva smjera – izdavanje DJ kompilacija i clubbing – model koji su kasnije preuzele brojne organizacije.

Suprotno još jednoj raširenoj zabludi, Global Underground nisu osnovali ni Sasha, ni Digweed, ni neki od drugih reprezentativnih DJ-a, već dva manje poznata poduzetnika iz Newcastlea – Andy Horsfield i James Todd, ali neosporno je da su na vrhuncu slave, krajem 90-ih i početkom 00-ih, najpoznatija imena Global Undergrounda ujedno bili i najpoznatiji svjetski DJ-i. Originalni proizvod, a ujedno i zaštitni znak Global Undergrounda, svakako je serija miksanih kompilacija GU official koje su dale poseban doprinos mega-popularnosti londonskoj sceni i njenim DJ-ima. O tome dovoljno govori podatak da su, tijekom prvih pet godina, odnsono prvih 20 izdanja, s izuzetkom Dannyja Tenaglie, svi autori tih DJ kompilacija bili popularni DJ-i iz Londona. Uspjehu ove serije kompilacija značajan su doprinos dali i vizualni identitet svakog izdanja, fotografije te osvrt tadašnjeg urednika Mixmaga, Doma Phillipsa (današnjeg dopisnika The Guardiana iz Brazila i autora knjige ''Superstar DJs here we go!’')

(Andy Horsfield, osnivač Global Undergrounda)

Dok je progressive house bio na putu da iz UK-a osvoji plesne podije diljem svijeta, iz južnog Londona mu je stigla opozicija i to (manje-više) u okvirima house glazbe. Wiggle je brend koji je stekao ogromnu popularnost i u našim krajevima do te mjere da je Terry Francis, jedan od osnivača Wigglea, svojedobno slovio kao ''Britanac s najviše DJ nastupa u Hrvatskoj''. Taj broj službeno nikad nije potvrđen, ali je zato sigurno da domaći clubberi vole Terryja već više od 20 godina. Ekipa iz Wigglea ove godine slavi 25 godina djelovanja na svjetskoj glazbenoj sceni, što su obilježili i velikom turnejom ''25 years of Wiggle'' koja je početkom kolovoza ove godine gostovala i u klubu Barbarella's u Prosiki.

Terry Francis, Nathan Coles i Eddie Richards doista su krenuli kao opozicija tadašnjem dominantnom progressive zvuku, za kojeg su, u više navrata, potvrdili kako im je bio dosadan i kako su cijelu priču pokrenuli sa željom da puštaju i plešu uz glazbu koja im se sviđa. Slično mišljenje očito je dijelio i jedan dio londonskih clubbera, jer su se atmosfera i sound Wigglea, u relativno kratkom vremenu, pokazali kao karika koja nedostaje na klupskoj sceni. Diferencija je i u ovom slučaju bila ona klasična – što je više ili manje ''underground'', a u tom trenutku je to postao tzv. bass driven house with techno elements – definicija nastala u kultnom Swag Records shopu, gdje je (između ostalih) radio i Terry Francis. Navodno je konačni naziv tech-house usvojen na sastanku DJ-a, održanom u klubu The End, na kojem su sudjelovali Wiggleovci, Dave Mothersole, Richard Grey, Grant Dell, Mr C, Colin Dale i Gideon Jackson. Prema jednoj verziji priče, jedna od opcija bila je tek-funk, a na ideju tech-housea došao je Mr C (!!!) Jedan od najboljih primjera zbog čega je koncept Wigglea osvojio simpatije kod publike možda je anegdota vezana za prvi Wiggle party, osmišljen kao polu-privatna zabava u nekom penthouseu na obali Temze. Ono što su previdjeli bilo je održavanje Londonskog maratona istog dana, zbog čega je sav promet uz rijeku bio zatvoren. Za 3 sata su našli zamjenski prostor, ukrcali opremu i obavijestili publiku – party se održao...

No Londonu nije bio dovoljan raskol u house glazbi – do značajnih dioba došlo je i na onom dijelu scene poteklom od breakbeat struje. O tome kako su rasli i padali jungle, darkcore, drum'n'bass, UK/2-step garage, broken beat, techstep, grime, dubstep i ostali derivati, čitajte u idućoj epizodi...

(Naslovna fotografija: Fabric, London)