Search Menu
Home Novosti Menu
Blog

Breakout: Boogaloo

U novoj kolumni naš Kanceljak piše o žanru o kojem nećete moći čitati u glazbenoj literaturi a koji je obilježio latinoameričku glazbenu zajednicu 60-ih

  • Ozren Kanceljak I Foto: Promo
  • 13 August 2019

Prije desetak dana je izašao novi “vintage” album britanskog The Lewis Expressa koji je iznjedrio nekoliko novih Boogaloo snimaka koje pak nevjerojatno vjerno podsjećaju na originalni latino zvuk šezdesetih godina. Naslovna snimka albuma “Clap Your Hands” nagovjestila je već prije par mjeseci da se radi o izvanrednoj reinterpretaciji plesnih šezdesetih, izrečeno kroz minimalistički zvuk klavira, kontrabasa, udaraljki i bubnjeva a zapravo je tek uvod u razigranu zbirku tema koje na svaki mogući način vraćaju atmosferu plesnih podija doba gdje se omladina latino doseljenika istovremeno nastojala integrirati u američko društvo a opet pronaći svoj kulturošlki identitet koji je različit od tradicionalne muzike zemalja od kuda su došli njihovi roditelji.

The Lewis Express je skupina glazbenika koji djeluju u Leedsu svirajući u nemalom broju bandova. Njihov prvi album, koji je objavljen posljednjeg dana kolovoza prošle godine, snimljen je tijekom samo dva dana rada u studiju. Priča je prilično jednostavna: glazbenici George Cooper - klavir (Abstract Orchestra), Neil Innes - kontrabas (The Sorcerers, The Magnificent Tape Band, Tony Burkill), Sam Hobbs - bubnjevi (Dread Supreme, Tony Burkill, Matthew Bourne) i Pete Williams - udaraljke (The Sorcerers, The Magnificent Tape Band, Tony Burkill), htjeli su napraviti nešto svoje, a to je bio rekreirati zvuk kojim su bili fascinirani kao tinejdžeri, te ga istovremeno izraziti kroz svoj autorski rad. Album zvuči kao da se Ramsey Lewis ponovo rodio i napravio svoj možda i najbolji album i to 50 godina nakon što je obilježio kombinaciju jazza, soula i rhythm and bluesa.

Na novom, drugom albumu, The Lewis Express su ostali vjerni “svom” zvuku ali su ga i znatno proširili ulaskom u pravi, klasični Boogaloo.

No, ako pokušate istražiti i saznati malo više o tom stilu, izvođačima koji su ga obilježili naći ćete zapravo neizravan odgovor na brojne frustracije koje opterećuju moderno američko društvo.

Kod kuće imam nekih pet knjiga koje bi se mogle nazvati jazz enciklopedijama. Imam barem četiri različite rock enciklopedije. Imam i “Pojmovnik popularne glazbe” Zlatka Galla ali i “Pojmovni vodič kroz glazbu 20. stoljeća” Nikše Glige. Imam i nekoliko Billboardovih knjiga koje statistički sažimaju top liste 20. stoljeća.

I u NITI JEDNOJ KNJIZI pojam Boogaloo – ne postoji!!!

Što je najgore, u većini jazz enciklopedija nema čak niti retka o umjetnicima kao što su Tito Puente ili braća Eddie i Charlie Palmieri. Nema niti Petea Rodrigueza, koji je imao jedan od apsolutno najvećih Boogaloo hitova svih vremena – “I Like It Like That”.

Nema spomena niti o čovjeku pod imenom Joe Cuba i njegovom megahitu “Bang Bang”.

Zašto je to tako, ostavljam svima da zaključe sami. Ovdje samo želim konstatirati da se, za razliku od brojnih drugih žanrova, ovaj naglašeno pa i isključivo latino suvremeni žanr šezdesetih godina u literaturi – preskače.

No, zanimljivo je da je i sam postanak tog stila bio od strane starih i iskusnih latino glazbenika dočekan kao nepoželjan. Naime, kroz Boogaloo su se nametnula nova imena, novi ljudi koji nisu došli iz orkestara Latino jazz bardova niti su došli iz menadžerskih “štala” velikih menadžera. To je scena koja je nastala autohtono, gotovo sama od sebe i bila fantastično organski prihvaćena od publike. Baš kako se puno puta desilo i s drugim stilovima – mladi su napravili svoj zvuk kojega su drugi mladi razumjeli i preferirali.

Boogaloo nije stil koji je došao iz neke južnoameričke zemlje, niti s nekog karipskog otoka. To je autentični sjevernoamerički idiom tinejdžera latino zajednice koji su odrasli s jedne strane na doo-wopu i rock and rollu ali i tradicionalnim latino ritmičkim obrascima. Sami su to dvoje organski spojili i nazvali Boogaloo tako da su Rhythm and bluesu dodali latino udaraljke. Zato se uostalom taj stil još i naziva Latin R&B ili Latin Boogaloo.

Pjesme su pjevane najčešće kombinirano, istovremeno na španjolskom i engleskom. Baš kako su bilingualno pripadnici latino zajednice i međusobno komunicirali, koristeći oba jezika. I danas se za Boogaloo zna reći da je to prvi “nuyorican” glazbeni stil.

I dok su pripadnici mladih generacija ludovali za tim novim, plesnim, pozivitnim i optimističnim zvukom svi drugi su se osjetili ugroženima. I kako stari swingeri ili izvođači pop glazbe nisu uspjeli zaustaviti rock and roll, udruženi menadžeri (koji su ipak kontrolirali mjesta na kojima se sviralo i nastupalo) stari ali i dalje uspješni latino izvođači su taj nalet uspjeli ublažiti i u jednom trenutku osujetiti.

Navodno je najveći udarac Boogaloo scena doživjela kad je 1966. veliki i poznati klub Palladium Ballroom u New Yorku izgubio licencu za točenje alkohola te je morao zatvoriti svoja vrata. Boogaloo scena je izgubila svoje mjesto a paralelno su salsa bandovi sve više rasli. Salsa je naime također njujorški idiom. Salsa kao glazbeni pojam označava američke latino big bandove koji kombiniraju razne latinoameričke utjecaje. Dakle, tu više nema R&Ba.

I kraj Boogaloo originalne scene su uspjeli preživjeti tek najuspješniji: Pete Rodriguez i Joe Bataan, a neki su se prešaltali u salsu (Willie Collon i braća Palmieri – koji su zapravo postali i najjači latin jazz izvođači kraja prošlog stoljeća).

No, sasvim neplanirano, u novom mileniju su europski dji, glazbenici i kolekcionari vinila su omogućili revitalizaciju Boogalooa daleko od originalnih sjevernoameričkih getoa. The Lewis Expres su samo jedan od njih. Joe Tatton Trio je prije nekoliko godina napravio izvanredan “Bang Bang Boogaloo” koji je i više nego očito napravljen po uzoru na stari hit “Wack Wack”.

Nemali pozitivan utjecaj na revitalizaciju je napravio i nezavisan film “The Chef” na čijem soundtracku se nalazi nekoliko najbolji starih Boogalooa ikada snimljenih.

Njemačka, francuska ili talijanska „organska“ scena su prepune novih Boogaloo stvari.

A pojavio se i Electric Boogaloo. Ali, to više nema ili nikakve ili tek malo veze s originalnim organskim zvukom.

Ako se pojavi neki interes za tim stilom, možda je dobar ulazak kompilacija “Dance the Latin” iz 2008. na kojem se nalaze neke od ponajboljih ikada snimljenih Boogaloo izvedbi.

Za daljnje čitanje preporučamo i prethodne kolumne Ozrena Kanceljaka:
Breakout: Bootsy Collins
Breakout: Earth, Wind & Fire
Breakout: Marcus Miller

Next Page
Loading...
Loading...