Kronike plesnog podija: Superhero DJs

U sjeverozapadnoj Engleskoj, na rijeci Mersey koja je nekoć dijelila drevna anglosaksonska kraljevstva Merciju i Northumbriju, smjestio se grad Manchester, danas poznat ljubiteljima nogometa po slavnim klubovima United i City, ali i zaljubljenicima u glazbu, pogotovo onu elektroničku. Ako u londonskoj sceni iz druge polovice 90-ih leže temelji modernog clubbinga, kamen temeljac postavljen je u Manchesteru 10-ak godina ranije. O tzv. Madchester sceni iz ovog razdoblja snimljena su i dva filma: ''24 hour party people'' iz 2002. te ''Control'' iz 2007. Za razliku od Londona koji je svojedobno dao neke od najvećih DJ zvijezdi, glavni mančesterski produkti ipak su bili bendovi poput Joy Divisiona, Happy Mondaysa, Stone Rosesa ili New Ordera. Većina DJ-a, uključujući i one vezane uz kultnu Haciendu, relativno je brzo izblijedila, tako da ime koje je s vremenom pretvoreno u personifikaciju mančesterske scene ne pripada nijednom od onih koji su proveli život na ulicama tog grada i ''ginuli'' za gradsku scenu. Naš čovjek iz Manchestera odustao je od DJ karijere neposredno prije što se scena uistinu zakuhala, a nije ni rođen ondje, nego u gradu Beatlesa, Liverpoolu...

Greg Wilson jedan je od onih čije putanje u glazbenoj karijeri teško mogu razumijeti i oni koji su mu tijekom godina bili najbliži, no on je i jedan od onih kojima je glazba bila sudbina. Odrastao je u New Brightonu, jednom od najstarijih britanskih odmarališta, na ušću rijeke Mersey. Već je kao dijete svjedočio dinamici večernjih izlazaka i zabave uz glasnu glazbu, budući da su, u prizemlju kuće u kojoj je stanovao, njegovi roditelji vodili pub uz živu glazbu vikendom. Preko tjedna, u pubu su se puštale soul i funk ploče iz obiteljske kolekcije koje su bile temelj za Gregove prve DJ korake. Osim toga, odrastanje u turističkom mjestu bi mu je veliki plus pa je već polovicom 70-ih, kao tinejdžer, nastupao gotovo svaki dan i zarađivao – 6 funti po večeri.

(Greg Wilson sredinom 70-ih godina)

S navršenih 18 godina, Wilson je već bio popularan kao rezident DJ u klubu Golden Guinea i spremao se učiniti prvi neobičan korak u karijeri. Iako je New Brighton imao više nego dovoljno barova i klubova u kojima je mogao puštati glazbu, a bio je i blizu dva velika grada, Manchestera i Liverpoola, Greg '78. odlazi u Dansku i Norvešku. Riječ je o razdoblju prije no što su DJ-i u Europi počeli miksati, kad su u prijelazima između dvije ploče koristili mikrofon i najavljivali naslove. Navodno su britanski DJ-i moglI bolje zaraditi u skandinavskim zemljama samo zato jer su im najave bolje zvučale. Nakon skandinavske epizode Greg odlazi u Njemačku, točnije u grad Essen, što će se pokazati kao vrlo značajno putovanje. U klubu Librium u Essenu, Greg Wilson se prvi put susreo s Technics gramofonima i ondje je naučio miksati. S tom novom vještinom i neuobičajenom selekcijom glazbe dobio je posao u Wigan Pier Nightclubu, u predgrađu Manchestera, a potom i u klubu Legend u Manchesteru. Njegovi electro-funk setovi počeli su privlačiti djevojke i mladiće iz cijelog UK-a koji su se počeli grupirati u plesne skupine, iz kojih će nastati britanska breakdance scena. Otprilike u isto vrijeme kad se otvarala Hacienda, Greg je dobio i emisiju na lokalnom Piccadily radiju, a početkom '83. gostovao je u popularnoj TV emisiji The Tube, na Channel 4, u kojoj je demonstrirao miksanje dvije ploče.

U Manchesteru je stekao reputaciju najpopularnijeg DJ-a u gradu, što nije promaknulo ni voditeljima Haciende koja se od otvorenja, u svibnju '82., borila sa slabom posjećenošću. Unatoč konfliktima između vlasnika Roba Grettona te članova New Ordera i njihovog menadžera Tonyja Wilsona oko smjera u kojem bi klub trebao ići, svi su se složili oko angažmana Grega kao rezident DJ-a svakog petka. No početni entuzijazam je kratko trajao – tadašnja publika Haciende nije bila oduševljena Gregovom selekcijom, a njegova publika iz Wigan Piera i Legenda nije bila oduševljena Haciendom. Takvoj situaciji u prilog nije išla ni šarena programska shema Haciende koja je lutala od komercijalnih do alternativnih imena na tjednoj bazi – praksa koja će se nastaviti sve do pred kraj 80-ih i eksplozije rave scene. Možda je upravo hladan tuš kojeg je Greg Wilson doživio u Haciendi na vrhuncu popularnosti, bio presudan da, krajem '83., odluči naprasito prekinuti svoju uspješnu DJ karijeru i to na punih 20 godina (!!!)

(Wilson uoči prestanka DJ karijere)

Službenu verziju zašto se ostavio DJ-inga, Wilson je, nakon povratka u DJ vode, u više navrata izložio, no objašnjenja kako mu je postalo naporno i nezanimljivo nisu zvučala uvjerljivo, pogotovo zato što je početkom te iste godine, po svemu sudeći, bio na vrhu. Sama odluka o prekidu DJ karijere još je čudnija, jer je, u trenutku donošenja, bila trajna. Wilson nije imao u planu ponovno stati za DJ pult ni za godinu dana, ni za 5 godina, ni za 20 godina. Njegovu rezidenciju petkom u Haciendi preuzeli su Mike Pickering i Little Martin i pretvorili je u prvu regularnu klupsku večer house glazbe u UK. Wilson je, pak ostao dosljedan svojoj odluci i idućih nekoliko godina posvetio svojoj vjernoj publici iz Wigan Piera i Legenda, odnosno ranoj britanskoj breakdance sceni. Postao je menadžer plesnoj skupini Broken Glass, a kad se počeo baviti produkcijom glazbe, iz iste plesne skupine nastao je hip hop trio Ruthless Rap Assassins. Jedan od talentiranih mančesterskih breakdancera iz tog perioda bio je i Gerald Simpson, kasnije poznat kao A Guy Called Gerald. Osim što se transformirao u lokalnog breakdance gurua, Wilson je, krajem 80-ih otkrio Beatlese (!!!) i postao gorljivi fan i kolekcionar te se čak odlučio preseliti u svoj rodni Liverpool. Čitavo vrijeme s distance je promatrao rejverski hype, uspon i pad Haciende, vrhunac i rasplet rave pokreta u cijelom UK. Glavni razlog zbog kojeg se nije uključio u taj cirkus tijekom 90-ih bio je narušeni odnos glazbe i droge, u kojem glazba više nije usmjeravala djelovanje droge, već je droga diktirala kakva se glazba proizvodi i svira. Wilson nije pristao biti dijelom tako nezdravo postavljene scene, iako je i sam bio u kreativnoj krizi i financijskim problemima. Ipak, krajem 90-ih, nezdrava monotonija navođena metamfetaminima više nije bila sveprisutna, barem ne iz perspektive Grega Wilsona koji je počeo razmatrati mogućnosti povratka u DJ vode.

Wilson je, osjetivši da je pogodan trenutak podsjetiti nove generacije na nešto drukčiju plesnu glazbu, 2003. pokrenuo web stranicu electrofunkroots.co.uk, putem koje je predstavio i svoje kućne uratke – editirane verzije disco, funk, soul i electro funk uspješnica, što ga je dovelo i do velikog povratničkog nastupa, uoči Božića 2003., u mančesterskom klubu Attic. Dvije godine kasnije, njegova selekcija edita našla se i na službenoj kompilaciji ''Credit to the edit'', objavljenoj na Trik Recordingsu veterana londonske scene Sava Remzija koja mu je, nadolazećih godina, osigurala nastupe po cijeloj Europi. ''Credit to the edit 2'' iz 2009. donio mu je bookinge na svim kontinentima. No, prema riječima samog Grega Wilsona koji za sebe kaže da ima fobiju od tehnologije, ključni faktor za njegovu rehabilitaciju na DJ sceni odigrao je internet. Za nekoga tko se nekoć bojao uključiti računalo te rukom ispisivao svoje playliste i dijelio ih publici u klubu, spoznaja da u raznim dijelovima svijeta postoje ljudi s kojima dijeli iste glazbene afinitete i s kojima može odmah stupiti u kontakt, bilo je pravo otkriće. I danas, na svom popularnom Soundcloud profilu, spada među rijetke koji promptno reagiraju na sve upite i komentare slušatelja...