Kronike plesnog podija: Superhero DJs

Ako bismo DJ-a doista pokušali zamisliti u nekom imaginarnom svijetu superheroja, onda bi njegove supermoći vjerojatno podrazumijevale stvaranje nekakvih supersoničnih vibracija putem glazbe koje mu istovremeno služe kao superoružje ili neprobojni štit. Ako pak uzmemo u obzir svu glazbu kao umjetničku kategoriju, o njenim supersposobnostima već stoljećima špekuliraju razni ezoteričari i okultisti pa je tako, još u Mozartova vremena nastao mit prema kojem određeni niz odsviranih tonova može otvriti vrata nove dimenzije (!!!) Glazba se smatra i univerzalnim oblikom komunikacije, a kako bi taj glazbeni razgovor s izvanzemaljcima mogao izgledati, najzornije je prikazano u kultnom Spielbergovom SF-u “Bliski susreti treće vrste” iz 1977.

U stvarnom svijetu nekim glazbenicima doista možemo pripisati nadljudske kreativne sposobnosti – prije svega onima koji su otključali vještinu stvaranja svjetskih hitova i evergreena, ali i onima koje povijest bilježi kao začetnike čitavih glazbenih pravaca. Promatrajući zamršeni dijapazon elektroničke glazbe, posljednji na popisu glazbenih inovatora ili prvi inovator u novom mileniju koji je ljubitelje elektronike diljem svijeta zarazio svojim neobičnim soundom, naš je glavni lik iz sedme epizode serijala Superhero DJs – čovjek iz Santiaga, Ricardo Villalobos.

Villalobos je, osim što je minimalizmu u techno glazbi dao novo značenje, jedan je od najzaslužnijih i za južnoameričku aromu kojom je odisala elektronička glazba u prvom desetljeću novog milenija. No, on je svoj čileanski identitet, u potpunosti osvijestio tek u tinejdžerskoj dobi, budući da je naturalizirani Nijemac koji je rodni Santiago de Chile napustio sa svega tri godine. Naime, Ricardovi roditelji, inače profesori sveučilišta Universidad de Santiago de Chile i simpatizeri socijalističke partije, 1973. su se našli na popisu protudržavnih elemenata, nakon što je vlast, vojnim udarom, preuzeo general Augusto Pinochet. Procjenjuje se kako je Pinochetova vojna hunta, tijekom 17 godina vladavine, zatvorila oko 80.000 političkih neistomišljenika, od kojih je 3.000 pogubljeno ili nestalo. Kako bi izbjegli sličnu sudbinu, obitelj Villalobos je otputovala u Darmstadt, rodni grad Ricardove majke, odakle je pak ona sa svojim roditeljima bježala u Čile, nakon drugog svjetskog rata. S roditeljima koji su svoj čileanski duh maksimalno održavali kroz glazbu, ples i kuhinju, Ricardo je, u Njemačkoj odrastao kao spoj nespojivih karakteristika južnoameričkog načina života i germanski ustrojenog društva. Taj clash odrazio se i na njegove najranije glazbene afinitete pa je već s 10 godina naučio svirati conge i udarao ritmove na kućnim zabavama njegove obitelji, nakon čega bi u svojoj sobi slušao ploče Depeche Modea, svog omiljenog benda. Nekih 25-26 godina kasnije Ricardo je upravo tu atmosferu dočarao svojim remiksom za singl ''The sinner in me'' Depeche Modea...

Poznata je Ricardova izjava kako ne simpatizira one koji su u svojim dvadesetima odlučili postati DJ-i, samo zato jer je to cool. U prilog toj tvrdnji ide mu i vlastiti primjer – s 12 godina je, u svojoj školi, već stekao reputaciju glazbenog eksperta i, za nekoliko njemačkih maraka, kolegama snimao kazete sa svojom selekcijom new vawe hitova. U osmom razredu osnovne škole debitirao je kao DJ, na školskom plesu, povodom kraja školske godine. Krajem 80-ih, kao srednjoškolac, već je redovito nastupao u Darmstadtu, s povremenim izletima u obližnji Frankfurt, a istovremeno počeo i eksperimentirati s produciranjem neke vlastite inačice electro-popa. S 18 godina je iskoristio svoj status političkog disidenta iz Čilea i uspio izbjeći služenje vojnog roka u njemačkoj vojsci, a s 23 je donio odluku da će se profesionalno baviti glazbom i DJ-ingom.

Prvi korak bio je pokretanje labela Placid Flavour koji je bio vrlo kratkog vijeka, a danas ga pamtimo isključivo po tome što bilježi prvi službeno objavljen Ricardov EP ''Sinus poetry''. Ipak, iste se godine dogodio i prvi značajniji life-event u Ricardovoj karijeri – poznanstvo s tandemom iz Frankfurta, glavnim i odgovornim osobama izdavačkih kuća Ongaku, Klang Elektronik i Playhouse. Heiko Schäfer i Atanasios Christos Macias, poznatiji kao Ata bili su i vlasnici music-shopa Delirium, glavnog punkta rane frankfurtske techno DJ scene, pored klubova Dorian Gray i Omen. Upravo će taj dvojac iz Deliriuma pogurati početnu fazu Villalobosova puta. Pod okriljem Playhouse etikete, 1995. objavljuju EP ''The Contempt'' koji se smatra prvim naznakama, danas prepoznatljivog, Ricardovog stila. No, proći će još 7 godina i 10-ak manje zapaženih singlova do trenutka kad će Playhouse opet odigrati pravu kartu i objaviti Ricardov prvi album, legendarnu ''Alcachofa'', u prijevodu ''Artičoka''. Villalobos je, s ''Alcachofom'', definitivno obznanio globalnoj techno zajednici da se drznuo u minimalistički pristup techno glazbi, dotad neoskrvnutu formu koja je (uglavnom) više naginjala (često i pretjeranom) artističkom ekspresionizmu, a manje konzumaciji na plesnom podiju. Uz dužno poštovanje izuzecima poput Daniela Bella, Savvasa Ysatisa i sličnih, ali Villalobos je taj koji je približio minimalizam plesnom podiju, unjevši mu dašak južnoameričke ritmike i topline koji ga je učinio plesnim i ležernim, a zadržavši pritom moćnu strukturu techna i hipnotičku repetitivnost – i to na takav način koji nije pošao za rukom ni velikanima iz Detroita pa ni osebujnom kanadskom umjetniku Plastikmanu. Suština te Villalobosove reinterpretacije zapravo je sam odraz njegove hibridne ličnosti u kojoj se spajaju čileanski i njemački mentalitet. Uz ovu specifičnu predispoziciju, u formulu još ulazi i ljubav prema glazbi, kreativnost te karizma, a rezultat je – jedinstveni lik Ricarda Villalobosa.

(Richie Hawtin i Ricardo Villalobos, Tokyo 2004.)

I dok su ''Alcachofa'' i ostali Ricardovi singlovi objavljeni u tom periodu jedan dio kolega osvojili na prvu, a jedan dio ostavili u permanentnom stanju konfuzije, publiku je osvojila njegova nepatvorenost, zanesenost i iskonska emocija kojom pršte njegove izvedbe. Sam Ricardo je, u više navrata, priznao kako, gotovo na svakom nastupu, barem jednom pusti suzu, ali to rijetko tko primijeti, zbog obilnog preznojavanja i kretanja za DJ pultom. Suze i znoj teško je razaznati, pogotovo ako se radi o nekom od maratonskih DJ setova koji su postali još jedno prepoznatljivo obilježje njegove karijere. Svoju sklonost maratonizmu Villalobos izražava i kroz neubičajeno trajanje svojih djela koje je svoj vrhunac dosegnulo 2006. singlom ''Fizheuer Ziheuer'', čija originalna verzija traje nevjerojatnih 37 minuta, tijekom kojih se provlači sample iz kompozicije ''Pobednički čoček'' romskog skladatelja Ekrema Mamutovića, a u izvedbi puhačkog ansambla Bakije Bakića. Villalobos u minutaži svojih singlova ne vidi ništa sporno, referirajući se na trajanje nekih kompozicija suvremene klasične glazbe. Osim digresija na trajanje svojih djela, nikad nije bio ni previše sklon nomenklaturi glazbene industrije koja je njegovu glazbu etiketirala raznim nazivima poput latin techna, click housea, micro housea itd.

O energiji Ricarda Villalobosa možda najbolje govori utjecaj kojeg je imao na neke od kolega DJ-a i glazbenika, među kojima su i neki renomirani stjegonoše techno glazbe. Nije tajna kako je, već spomenuti, Plastikman Richie Hawtin, kroz prijateljstvo i poslovnu suradnju s Ricardom, radikalno promijenio svoju DJ izvedbu, pristup glazbi, imidž pa čak i fizički izgled. Villalobos je kumovao i uspjehu mnogih čileanskih glazbenika i DJ-a, ponajprije Luciena Nicoleta koji je svoju mega-uspješnu Cadenzu pokrenuo neposredno nakon izlaska ''Alcachofe'', ali i Piera Buccija, Dandy Jacka, Argenisa Brita, Matiasa Aguaya, Nicolasa Jaara i drugima. Južnoamerički trend pogodovao je i razvoju klupske scene u Santiagu koji je tako, pomalo neočekivano, postao jedno od svjetskih žarišta minimal techna, uz redovita gostovanja najznačajnijih imena, uključujući i samog Villalobosa. Iako posljednjih 20-ak godina živi u Berlinu, njegov zvjezdani status opstao je i u rodnom Čileu. Prije nekoliko godina uspio je snimiti i singl s Jorgeom Gonzalesom, bivšim pjevačem kultne grupe Los Prisoneros i najvećom čileanskom pop zvijezdom koji regularno puni stadione diljem Južne Amerike...

(Ricardo Villalobos, Sunwaves festival, Rumunjska 2015.)

Jedna anegdota vezana je i uz jedan od najvećih Ricardovih hitova, ''Easy Lee'', u čijoj je finalizaciji ključnu ulogu odigrala Ricardova supruga. Njen identitet Ricardo vrlo uspješno drži podalje od javnosti pa je poznat samo podatak da je Njemica i da je, pri preslušavanju konačne verzije albuma ''Alcachofa'', prigovorila kako pjesmi ''Easy Lee'' nešto nedostaje. Ricardo ju je, istog trena, odveo u studio, gdje je testirao razne verzije i puštao ih supruzi. Nakon nekoliko sati nastala je prepoznatljiva ''Easy Lee'' bas linija... Passed! Approved by Ricardo's wife!