Kronike plesnog podija: The Art of...

Nakon tragične smrti pjevačice Amy Winehouse 2011., u medijima se ponovno aktualizirala legenda o tzv. ''klubu 27'', svojevrsnom kulturološkom fenomenu koji objedinjuje sudbine nekolicine prerano preminulih glazbenika. Svi ''članovi'' tog morbidnog kluba svoje su živote okončali s 27 godina. Između ostalih, to su i Jim Morrison, Jimi Hendrix ili Kurta Kobain, a svi su posthumno postali ikone moderne pop kulture. Svoj kultni status, posthumno je stekao još jedan mladi frontman koji se, statistički, ne uklapa u tvorevinu ''kluba 27'', zato jer je smrt dočekao još mlađi. Ian Curtis, pjevač grupe Joy Division, samoubojstvo je počinio sa svega 23 godine. No, iako je Curtis, sa svojom bizarnom karizmom, nedvojbena glazbena ikona, ključna osoba u kratkotrajnoj karijeri Joy Divisiona, kasnije New Ordera, bio je osnivač oba benda, gitarist/klavijaturist/pjevač i autor, Bernard Sumner.

Ideja o osnivanju benda rodila se nakon koncerta Sex Pistolsa 1976., u Manchesteru kojem su nazočili Bernard Sumner i Peter Hook. Iako su obojica bili pankeri, nadahnuće nije bila glazba Pistolsa, već njihova demistifikacija statusa rock zvijezde. Za razliku od svih velikih bendova prije njih, Pistolsi su bili klinci, pankeri poput njih, što je snove o glazbenim karijerama učinilo mogućim za sve klince koji su o tome maštali. Sumner i Hook su, već idućeg dana, posudili od roditelja novce za instrumente. Pridružio im se bubnjar Terry Mason koji je isto nazočio koncertu Pistolsa, a kao pjevača su pozvali školskog kolegu Martina Grestyja, no on ih je odbio zbog posla. Trio Sumner-Hook-Mason nadjenuli su si ime Warsaw i, u mančesterskom Virgin shopu, zalijepili oglas da traže pjevača. Javio im se samozatajni mladić iz Stretforda, Ian Curtis koji se bavio i pisanjem poezije. Prije prvog koncerta '77., umjesto Terryja Masona, za bubnjeve je sjeo Tony Tabac, a Mason nakratko preuzeo ulogu menadžera benda. Prije no što im se priključio Stephen Morris, kao trajno rješenje, bubanj je još svirao i Steve Brotherdale. Saznavši za londonski punk bend Warsaw Pakt, bend odlučuje promijeniti ime u Joy Divison, što je prvijevod njemačkog naziva Freudenabteilung za nekadašnje odjele nacističkih logora u kojima su se nalazile prostitutke. Svoju fascinaciju nacističkom ikonografijom, Sumner i Hook nastavili su i coverom za njihov prvi singl ''An ideal for living'' iz lipnja '78., na kojem se nalazio crtež pripadnika Hitler Jugenda. Iste godine počinjei njihova suradnja s Factory Recordsom Tonyja Wilsona. Joy Division pojavljuje se na prvom Factory izdanju – kompilaciji singlova ''A Factory Sample'', a godinu dana kasnije Factory im objavljuje i prvi album ''Unknown Pleasures''. Neposredno uoči izlaska albuma, počinju zdravstveni problemi za Iana Curtisa. Dijagnosticiran mu je težak oblik epilepsije, uslijed kojeg je, posljedično, upao i u tešku depresiju te počinio samoubojstvo 18.5.1980., odnosno dva mjeseca prije izlaska drugog albuma ''Closer''. U lipnju iste godine je izašao i najavni singl tog albuma, kultni ''Love will tear us apart''.

Bend koji se odrekao imena Joy Division, prvi je put nastupio bez Curtisa krajem srpnja '80. Njihov menadžer i suosnivač Factory Recordsa, Rob Gretton predložio je ime New Order. Nešto kasnije se saznalo da je prethodno već postojao bend s tim imenom. Naime, 1975. je bivši gitarist The Stoogesa, Ron Asheton, u Los Angelesu imao bend New Order koji je postojao nešto više od godinu dana. Bernard Sumner preuzeo je ulogu pjevača u novom bendu, a na klavijaturama im se priključila djevoka bubnjara Stephena Morrisa, Gillian Gilbert. Prvi nastup u punom sastavu, New Order je održao 25.10.1980. u mančesterskom klubu The Squat, a u početku je zvučao kao slijednik Joy Divisiona, što se može čuti i na njihovom prvom albumu ''Movement'' iz '81. No američka turneja, posebno period proveden u New Yorku nakon izlaska ''Movementa'', pokazao se ključnim u redefiniranju glazbe New Ordera i izlaska iz sjene Joy Divisiona. Turneja je počela u Californiji, a bend je posljednjih 10-ak dana proveo u New Yorku, odsvirao četiri koncerta, a ostalo vrijeme provodio na plesnim podijima manhattanskih klubova. Prilično je nevjerojatno, ali na tim posljednjim koncertima u Ukranian National Homeu i Peppermint Loungeu, New Order je izgledao i zvučao kao sasvim drugi bend. Prije svega, Sumner je stasao kao frontman, bio je sigurniji u sebe, kao da ga je napokon napustio Curtisov duh, a bend je svirao isti repertoar, ali drukčije – umjesto postpankovskog mraka, izvedbe su emitirale pozitivnu i plesnu energiju. Drugim riječima, bend je prestao biti bivši Joy Division i postao New Order. A što ih je čekalo na povratku u Manchester? Otvorenje Haciende...

Prvi singl kojeg je New Order snimio po povratku iz SAD-a, bio je onaj kojim su osvojili tamošnju publiku, ''Temptation''. Dokaz potpune metamorfoze bio je drugi album ''Power, corruption and lies'', na kojem se nalazi i njihov najveći hit, ''Blue Monday'' koji je do danas uvršten na nebrojene liste najznačajnijih pjesama 80-ih godina, ali i 20.st., kao i među klasike elektroničke glazbe. Evociranje futurističke melodije ''Blue Mondaya'' u stilu Giorgia Morodera nije slučajnost – Sumner je, u više navrata, priznao kako su, u produkciji, ''posuđeni'' elementi iz ''Our love'' Donne Summer i Sylvesterove ''You make me feel mighty real''. New Order je svoj stil izbrusio i na iduća dva albuma: ''Low-Life'' i ''Brotherhood''te svojevrsnu best of kompilaciju ''Substance'', na kojoj se našao i jedan, dotad neobjavljeni singl – ''True Faith''. Do kraja 80-ih, bend je, kao i cijela mančesterska scena, a pomalo i čitavo britansko otočje, bio pod utjecajem balearic zvuka i nadolazećeg acid-housea. Centar zbivanja bila je Hacienda, u čiju je programsku koordinaciju, osim Tonyja Wilsona, ozbiljno bio involviran i Bernard Sumner.

New Order je, tih godina, uživao neprikosnoveni status najvećeg britanskog benda pa je '90. čak angažiran od FA-e (Engleskog nogometnog saveza) da snimi službenu himnu engleske nogometne reprezentacije za Svjetsko prvenstvo u Italiji. Uz taj angažman veže se i kontroverza oko naziva i teksta pjesme koja se, originalno, trebala zvati ''E is for England''. Dio teksta je glasio ''E is for England, England starts with E / We'll all be smiling when we're in Italy.", čemu se nogometni savez protivio, zbog očite asocijacije na Ecstasy. Pjesma je, na kraju, objavljena kao ''World in Motion'', a bila je i veliki hit u Engleskoj, budući da je engleska reprezentacija u Italiji došla do polufinala.

Ako su 80-e za New Order bile zlatne, onda su 90-e bile, u najmanju ruku, paklene. Izlazak albuma ''Republic'' potpuno je zasjenio bankrot i gašenje Factory Recordsa '92. Sumner i Hook su se posvetili svom drugom bendu The Other Two i '93. obustavili djelovanje New Ordera. Osim toga, Sumner je već radio na nekoliko projekata kao što su Electronic ili Pet Shop Boys, dok je Hook svirao sa bendovima Killing Joke, Revenge i Monaco. Nakon nekoliko teških sezona, klub Hacienda je zatvorio svoja vrata '97. New Order je, tijekom 90-ih, održan na životu jedino kroz kompilacije ''The best of New Order'' i ''The rest of New Order''.

New Order se ponovno okupio krajem '98., a iduću dekadu obilježio je novi zaokret u zvuku prema gitarskom pop-rocku te odlazak Petera Hooka i Gillian Gilbert. Iako su, od ponovnog okupljanja, izbacili samo jedan hit na razini ''Blue Mondaya'' i ''True Faitha'', ''Crystal'' iz 2001., New Order je zadržao status jednog od najvećih britanskih bendova svih vremena s ogromnim utjecajem na više generacija elektroničkih glazbenika.