Kronike plesnog podija: The Art of...

Povijesni spektakl ''Lawrence od Arabije'' osvojio je, 1962., nevjerojatnih 7 Oscara, između ostalih i nagradu za najbolju originalnu glazbu, čiji je autor bio, dotad relativno nepoznati francuski kompozitor Maurice Jarre. Tri godine kasnije, ponovio je uspjeh glazbom za film ''Doktor Živago''. Za to vrijeme, njegov sin Jean Michel, s kojim nije bio u kontaktu više od 10 godina, živio je u Lyonu, bavio se slikarstvom i svirao gitaru u bendu Mystere IV. Nakon drugog Oscara, njegov je otac postao jedan od najtraženijih hollywoodskih kompozitora, no Jean Michel još nije razmišljao o mogućnosti da i njemu glazba postane profesija. Je li ga očeva slava potaknula na to? Činjenica je da se glazbom ozbiljnije počeo baviti krajem 60-ih, a umjesto oca, u tome je ključnu ulogu odigrao jedan drugi član njegove obitelji. Njegov djed Andre svirao je obou, konstruirao radijske miksere i Jean Michelu poklonio prvi trakaš, s kojim je počeo snimati i eksperimentirati. Jean Michel o svom odnosu s ocem nije nikad previše pričao, poznato je samo da je on bio vrlo loš ili nikakav. Frustracija nije nestala ni nakon postignutog uspjeha. Ipak, iz respekta prema očevoj karijeri i njegovom području djelovanja, Jean Michel Jarre, nakon komponiranja glazbe za film ''Les Granges Brûlées'' iz 1973., više nije prihvaćao ponude iz filmske industrije...

Jarre je '68. odlučio upisati Pariški konzervatorij. Stigao je na kampus usred kaosa izazvanih velikim studentskim prosvjedima, uslijed kojih je čak i francuski predsjednik De Gaulle, u jednom trenutku, pobjegao iz zemlje. Danas se ti prosvjedi smatraju socijalnom i kulturnom prekretnicom u Francuskoj, a pokazali su se ključnim i za formiranje Jeana Michelea Jarra kao glazbenika i umjetnika. Revolucionarno ozračje učinilo je sve mogućim pa i svaku umjetničku fantaziju. Za Jarrea je to, konkretno, bio poticaj da svoje glazbene eksperimente objelodani kao studentske projekte. Iste godine, na konzervatoriju je počeo raditi i Pierre Schaeffer, što se pokazalo vrlo sretnom okolnošću za Jarrea. Schaeffer je bio progresivni kompozitor i vodeće ime na europskoj sceni eksperimentalne glazbe i elektroakustike, a postao je i Jarreov mentor te ga upoznao s inovativnim elektroničkim instrumentima, poput Moog sintisajzera. Osim toga, Schaeffer je u glazbeno pojmovlje uveo i pravac tzv. musique concrete koja je, po njemu, predstavljala istinsku opoziciju klasičnoj glazbi. Prema Schaefferu, za razliku od klasične glazbe koja nastaje iz apstraktne ideje kompozitora, temelj za musique concrete su stvarni zvukovi koji nas okružuju u svakodnevnom životu. Schaefferovi i Jarreovi eksperimenti snimanja zvukova i instrumenata te slaganja ritmičnih fraza i efekata, zapravo su počeci metode koju danas poznajemo kao sempliranje.

Jarre je svoj prvi studio improvizirao u kuhinji svog studentskog stana u Parizu, u kojem je '69. zgotovio i svoj prvi singl ''La cage''. Nakon dvije godine bezuspješne potrage za izdavačem, objavio ga je Pathe Marconi i prodao - 17 primjeraka. Komercijalni neuspjeh odveo je Jarrea u smjeru kazališta pa je, narednih nekoliko godina, radio glazbu za kazalište Palais Garnier, razne kazališne i baletne skupine te radijske i televizijske emisije. Sva djela iz ovog razdoblja objavio je '73. na kompilacijskom albumu ''Deserted Palace'', što je, ujedno i njegov prvi studijski album, gotovo jednako (ne)uspješan kao i singl ''La Cage''...

Kroz rad u kazalištu, Jarre se počeo intenzivno kretati u pariškim umjetničkim krugovima. Postao je posebno blizak s mladom manekenkom/glumicom Charlotte Rampling koja će mu '78. postati i supruga. Charlotte mu je '76., za rođendan poklonila sliku ''Oxygène'' Michela Grangera, za koju Jarre i danas tvrdi kako ga je inspirirala pri kreaciji istoimenog albuma. Slika se inače nalazi i na coveru albuma koji sadrži 6 djela istog naziva ''Oxygène'', numeriranih od I do VI, bez vokala i bez tekstova. S obzirom na neobičnu glazbenu formu i negativne reference prijašnjih izdanja, pronaći izdavača bio je za Jarrea pravi izazov. Zapravo, da nije bilo Pierrea Schaeffera, ''Oxygène'' bi možda ostao začahuren u nekoj Jarreovoj arhivi. No, Schaeffer je saznao da stanoviti Francis Dreyfus, suprug jedne njegove studentice, ima malu izdavačku kuću koja se bavi izdavanjem singlica manje poznatih pariških šansonjera. I Dreyfus je bio skeptičan prema čudnovatom Jarreovom albumu, no šansone mu nisu baš najbolje išle, tako da je, na nagovor supruge ponudio Jarreu ugovor i objavio album. Iako je Dreyfus danas poznat prije svega kao ''čovjek koji je objavio prvi album Jeana Michelea Jarrea'', kad je, u prosincu '76., ''Oxygène'' izašao, nije se tako činilo. Prvi podaci o prodaji nisu bili sajajni, a kritika je album pokopala. Svega 6 mjeseci kasnije, sve se promijenilo. Do kraja '77., ''Oxygène'' je prodan u gotovo milijun primjeraka, a prema službenim podacima, danas je riječ o 12 milijuna...

Što se točno dogodilo te '77.? Posve neočekivana ''pomoć'' stigla mu je iz Hollywooda. Naime, 1977. Svjetska je kina osvojio ''Star Wars''. Svijet je zahvatila science-fiction groznica i sve što je imalo veze sa znanstvenom fantastikom dobilo je na cijeni pa tako i glazba. Problem je bio što '77. baš i nije bilo previše izbora glazbe koja bi asocirala na SF – Kraftwerk je te godine objavio svoj treći album ''Trans Europe Express'', a Tangerine Dream uspješnice ''Sorcerer'' i ''Encore'', no upravo je ''Oxygène'' prepoznat kao ''naj SF'' album, iako Jarre zapravo nije imao veze sa SF-om. Radijske postaje, prvo u SAD-u, a potom u Engleskoj i Njemačkoj odigrale su u tome važnu ulogu i pretvorile ''Part IV'' i ''Part II'' u svjetske hitove. Osim SF fenomena, iste je godine izašao i ''I feel love'' Giorgia Morodera i Donne Summer koji je elektroničkoj glazbi otključao vrata plesnih podija...

''Oxygène'' je, unatoč crnim prognozama, stigao u pravom trenutku i ispao pun pogodak koji je i samog Jarrea lansirao u zvjezdanu orbitu. Idućih 10-ak godina izrastao je u jedno od najtraženijih glazbenih imena na svijetu. Nizao je uspjehe albumima ''Équinoxe'', ''Magnetic Fields'', ''Musique pour Supermarche'', ''Zoolook'', ''Rendes-Vous'' i dr. Posebnu pažnju javnosti plijenio je svojim koncertima, kako po broju posjetitelja, tako i po specifičnoj svjetlosnoj scenografiji i laserskim efektima. Jarre je čak 4 puta ulazio u Guinessovu knjigu rekorda po broju posjetitelja na koncertu – 1979. na pariškom trgu Palace de la Concorde, gdje ga je slušalo milijun ljudi; '86. u Houstonu pred 1,5 milijunom pa opet u Parizu '90., povodom 200. obljetnice francuske revolucije pred 2,5 milijuna te 7 godina kasnije, kad ga je u Moskvi slušalo čak 3,5 milijuna ljudi. Njegovi koncerti u Pekingu i Šangaju 1981., ušli su u povijest 20.st., kao prvi koncerti nekog glazbenika sa zapada u Kini. Jarre je, tim povodom, objavio i live album ''Les Concerts en Chine'', a koncerte su obilježili brojni kurioziteti: za potrebe održavanja struja je isključena u jednom dijelu Pekinga i preusmjerena u dvoranu, posjetiteljima je bilo zabranjeno plesanje, ustajane sa sjedala i pljeskanje, a na prvom koncertu se dvorana ispraznila prije 22h, sat vremena prije kraja, zbog voznog reda gradskih autobusa do 22h.

Jarre, danas 70-godišnjak i posljednjih je godina vrlo aktivan. 2015. je objavio je dvodijelni album ''Electronica'', na kojem su gostovali Tangerine Dream, Pete Townshend, Gary Numan, Pet Shop Boysi i dr. te, u sklopu promocije albuma, odradio i svjetsku turneju. Ubrzo zatim, ušao je u studio s bendom Gorillaz, s kojima je producirao njihov album ''Humanz''. 2018. Izašla mu je i kompilacija ''Planet Jarre – 50 Years of Music'' koja sadrži 41 djelo iz različitih perioda njegove karijere. Jean Michel Jarre trenutno se nalazi na promotivnoj turneji svoje autobiografije ''Melancolique Rodeo''...