Kronike plesnog podija: The Art of...

Kronike plesnog podija u novom serijalu donose vam priče o najznačajnijim autorima, glazbenim projektima te kolektivima raznih formacija koji su, od druge polovice 20.st. do danas, dali poseban doprinos evoluciji elektroničke glazbe i učinili je upravo onakvom u kakvoj svi uživamo...

Tema prve epizode je tandem koji je službeno djelovao svega 5 godina. Unatoč tome, njihov opus, uz brojne popratne aktivnosti, nudi materijala kojim bi se vrlo lako ispunilo nekoliko osrednje debelih knjiga. Neslužbeno, ovaj dvojac nikad nije ni prestao djelovati, na što, s vremena na vrijeme, voli i podsjetiti svjetsku javnost nekom neočekivanom akcijom ili provokacijom. Vjerojatno najpoznatija, a ujedno i najkontroverznija provokacija izvedena je u kolovozu '94., odnosno dvije godine nakon povlačenja s glazbene scene, kad su Bill Drummond i Jimmy Cauty zapalili milijun funti u gotovini i o tome snimili film. Drummond i Cauty likovi su koji se kriju iza kultnog KLF-a...

(The Justified Ancients of Mu Mu)

Na živote i djela ovog osebujnog tandema, uvelike je utjecalo književno djelo jednog drugog tandema – američkih književnika Roberta Sheae i Roberta Antona Wilsona koji su 1975. izdali “The eye in the pyramid”, prvi dio trilogije “The Illuminatus” koja se smatra jednim najpoznatijih djela temeljenih na ideji Diskordijanizma, neobične pseudo-religije i filozofske parodije 60-ih godina prošlog stoljeća. Trilogija se bavi fiktivnim utopističkim društvom budućnosti, u kojem se odvija borba Diskordijanaca – anarhista i tajnog društva svjetskih moćnika, tzv. Iluminata. Autori upravo Iluminatima pripisuju odgovornost za sve nerazriješene slučajeve našeg društva, poput atentata na braću Kennedy i sl., a promovirali su ga na pomalo bizaran način. Pisali su anonimna pisma s raznim teorijama zavjera koje je, potom, Wilson sam objavljivao u Playboyu, u kojem je radio kao novinar. Iako je Wilson, nekoliko godina kasnije, priznao da je posrijedi bilo planirano obmanjivanje čitatelja, teorije zavjera o Iluminatima opstale su do danas. U vrijeme kad se sve to događalo, među onima koji su se zanosili tim teorijama našla su se i dva studenta likovnih umjetnosti iz Liverpoola – Bill Drummond i Jimmy Cauty koji su radili i na scenografiji prve kazališne predstave nadahnute trilogijom, upriličene u Liverpoolu krajem '76. No, ovaj dvojac samo-prozvanih štovatelja Diskordijanizma glazbeno će kliknuti tek 10 godina kasnije. Drummond je, u međuvremenu, svirao gitaru u punk bendu Big In Japan, a Cauty u bendu Brilliant. Navodno je Drummond bio taj koji je doživio neku vrstu glazbenog prosvijetljenja kroz novi glazbeni pravac iz SAD-a, hip hop. Repanje kao glas borbe protiv establišmenta na njega je ostavio snažan dojam i utjelovljenje svih vrijednosti za koje su se zalagali junaci trilogije “The Illuminatus”. Prema riječima samog Drummonda, jedina osoba koja je bila u stanju to shvatiti na taj način bio je Jimmy Cauty. I bio je u pravu...

(Bill Drummond s bendom Big in Japan)

Početkom '87. Drummond i Cauty nadjenuli su sami sebi reperske pseudonime – King Boy D i Rockman Rock, a naziv za bend posudili iz obožavane knjige – The Justified Ancients of Mu Mu, skraćeno The JAMs. Njihov prvi singl “All you need is love”, u kojem su vrlo očito semplirali Beatlese i Samanthu Fox, ostao je bez izdavača zbog straha od potencijalnih tužbi za kršenje autorskih prava. To ih nije omelo u tome da nastave s tom praksom i dalje, čak štoviše, neautorizirano sempliranje definirali su kao svoj glazbeni smjer. Drummond je kasnije priznao kako su, u to vrijeme, bili opsjednuti sempliranjem. To se može čuti i na njihovom prvom albumu “1987.(What the fuck is going on?)”, na kojem koriste dijelove pjesama Led Zeppelina, Bo Didleya, Sex Pistolsa, Steviea Wondera, ABBA-e i drugih. Najviše problema imali su upravo s ABBA-om i sempliranjem njihovog hita “Dancing queen”. Sud im je naložio povlačenje albuma iz prodaje i uništavanje čitave naklade, a to je bilo dovoljno za prvi igrokaz Drummonda i Cautyja. Zbog (po njima) nepravedne presude, odlučili su otputovati u Stockholm i članovima ABBA-e osobno uručiti sve neprodane primjerke. Poveli su i ekipu iz magazina NME kako bi zabilježila čitav event . Naravno – sve je bila farsa – na kraju su dio ploča poklonili nekoj plavokosoj prostitutki na ulicama Stockholma (za koju su rekli da im liči je na Agnethu, jednu od pjevačica ABBA-e), dio su ritualno zapalili na jednoj livadi pored Göteborga, a ostatak su bacili s trajekta u Sjeverno more.

Od “umjetnosti” sempliranja nisu odustali ni na drugom albumu “Who killed the JAMs?”, a na kojem se mogu čuti dijelovi tema iz serija “Shaft” i “Mission Impossible“, kao i hita Whitney Houston “I wanna dance with somebody“, dok cover čine fotografije paleži prvog albuma iz Švedske te Cautyjev automobil – američki policijski Ford Galaxie, za kojeg su tvrdili da se koristio na snimanju “Supermana”, a koji će se naći u glavnoj ulozi njihovog idućeg spina...

Nakon “Who killed the JAMs?” Drummond i Cauty mijenjaju svoje pseudonime u Time Boy i Lord Rock, a bend postaje The Timelords. Do promjene je došlo tako što je njihov automobil oživio i počeo komunicirati s njima. Prva ideja bila mu je promjena imena, a druga singl “Doctorin' the Tardis” za kojeg je (automobil) tvrdio da će postati hit. Potpisani autor ovog singla uistinu i jest – automobil. Zapravo, čitavo ovo nazivlje je hommage kultnoj TV seriji “Doctor Who” – The Timelords su fiktivna izvanzemaljska vrsta, Tardis vremenski stroj, a singl mash-up teme iz serije i još nekoliko pjesama. No, automobil je doista bio u pravu – “Doctorin' the Tardis” osvojio je top ljestvice u UK, a prodaja premašila milijun primjeraka i potaknula Drummonda i Cautyja da objave knjigu “The manual (how to have a number one the easy way)”. I ovaj put je bila riječ o satiri, u njihovom prepoznatljivom stilu, a nudila je radikalne savjete kao npr: “Osoba koja želi napraviti hit trebala bi biti nezaposlena, bez prihoda osim socijalne pomoći, jer joj to daje novu perspektivu društva u kojem živimo” ili “Svima onima koji već znaju svirati neki instrument, preporučuje se da ga prestanu svirati i, po mogućnosti, prodaju.”

(Bill Drummond i Jimmy Cauty kao The Timelords)

Iako su knjigu potpisali kao The Timelords, ubrzo su opet promijenili imena, ali ovaj put i glazbeni stil. Krajem '87., njihov label The sound of Mu postaje KLF Communications, čime ponovno evociraju trilogiju “The Illuminatus”, u kojoj se pojavljuje anarhistički pokret ELF – Erisian Liberation Front. Kako su Drummond i Cauty dotadašnjim izdanjima već zavrijedili titule neokrunjenih vladara sempliranja i boraca protiv copyrighta, novo ime trebalo je ići u tom smjeru. Pojam Kopyright spominje se u filozofiju Diskordijanizma, a podrazumijeva potpuno negiranje copyrighta kakvog ga svijet poznaje. S druge strane, odluku da počnu koristiti ime KLF dodatno su zamrsili žanrovskim zaokretom prema house/dance glazbi i zapravo se distancirali od karakteristične upotrebe tuđih sampleova. U priopćenju, početkom '88., KLF je obznanio “kako su bijesni sami na sebe, jer su dopustili da se stvori ozračje u kojem bi oni trebali povesti sveti rat za zaštitu sempliranja kao glazbene ekspresije” i da će stoga “pod imenom KLF producirati plesnu glazbu s beznačajnim tekstovima, bez društveno-političkog konteksta”...

Više o povlačenjima, povratcima, vječnim bitkama i drugim apsurdima KLF-a u idućoj epizodi...

(naslovna fotografija: Drummond i Cauty i njihov Ford Galaxie)