Kronike plesnog podija: The Art of...

Iz današnje perspektive teško se oteti dojmu da je baš svaka faza u karijeri KLF-a bila pomno isplanirana i izrežirana operacija, no čak ni dvoje pronicljivih cinika poput Billa Drummonda i Jimmyja Cautyja nisu mogli predvidjeti planetarni uspjeh singlova “Last train to Trancentral”, “3 A.M. Eternal” ili “What time is love?” koje danas smatramo klasicima plesne elektroničke glazbe. S obzirom na njihov dadistički pristup, radikalne poglede na svijet i događaje koji su uslijedili tijekom 90-ih, moglo bi se reći da im je taj uspjeh čak i pomrsio račune, jer su odjednom profitirali od sustava kojem su bili deklarirani neprijatelji. Ili je i to sve bio dio njihovog plana?

Svoj novi glazbeni pravac, Drummond i Cauty nazvali su “pure trance”, a da se pokazao kao puno bolja opcija od prijašnje kombinacije ukradenih sampleova i neobičnog stila repanja, govori i činjenica da su, pomalo neočekivano, postali jedan od najtraženijih live act-ova u ranoj fazi britanskog rave pokreta. Međutim, umjesto da uživaju u svojim trenucima slave, onako kako to radi većina glazbenika, KLF-ovci su smislili novu smicalicu – snimit će road movie kojeg će puštati uz glazbu, tako da više ne moraju osobno dolaziti na nastupe. Kasnije su tvrdili da su sve njihove “pure trance“ uspješnice zapravo snimljene za soundtrack tog filma koji se trebao zvati “The White Room” te da ih je na njegovu izradu obvezivao ugovor sklopljen 1988. s tajnim društvom Eternity. Film se doista krenuo snimati '89., u španjolskoj Sierra Nevadi, a radnja je pratila Drummonda i Cautyja na proputovanju, u potrazi za tzv. Bijelom Sobom. Prva verzija filma nije im se svidjela pa su odlučili poraditi na zapletu, ali tek tad su se stvari zakomplicirale. Snimanje je prekinuto početkom '91., jer su Drummond i Cauty navodno bankrotirali, a od tad je isplivalo nekoliko verzija filma poput ove:

KLF je, u ožujku '91., objavio mega-uspješni “The White Room”, ali kao album. Kadrove iz istoimenog filma iskoristili su za spotove, a cijeli projekt dodatno su mistificirali sumnjivim pričama koje su, periodično plasirali u javnost – poput one o Mickeyju McElweeju, liku kojeg su, navodno, upoznali nakon promocije albuma u londonskom klubu Heaven. Mickeyevom životnom pričom namjeravali su dopuniti film, ali ona nikad nije snimljena... Slične nebuloze dobivale su svoj prostor u medijima samo zahvaljujući ogromnom uspjehu albuma “The White Room”. Jesu li već tad odlučili da će im to biti posljednji album, ostaje nepoznanica, ali činjenica je da su svoje povlačenje s glazbene scene počeli planirati već krajem '91. Idealna prilika za grandiozni “odlazak“ pružila im se 12. veljače iduće godine, na svečanoj dodjeli Brit Awardsa. Kao osvajači nagrade za najbolji bend u UK-u, pozvani su i da nastupaju u programu. Doduše, bili su pozvani i godinu ranije, ali taj je nastup propao, jer su u nastup htio uključiti ogromnu plesnu skupinu iz afričkog plemena Zulu te dva slona iz Indije. No '92. otkazivanje nije bilo prihvatljivo – nastup KLF-a, kao osvajača jedne od glavnih nagrada bio je must-have. S druge strane i Drummond i Cauty bili su spremni na kompromise, budući da je cilj tog nastupa bio obznaniti kraj njihove glazbene karijere. Neke od prvih ideja, izloženih produkciji Brit Awardsa i BBC-u, uključivale su amputiranje desne ruke Billa Drummonda i polijevanje publike ovčjom krvlju (!!!) Naposlijetku je taj nastup izgledao tako da je KLF izašao na pozornicu, ali nisu svirali. Umjesto njih je neprepoznatljivu verziju ''3 A.M. Eternal'' svirao bend Extreme Noise Terror, pioniri grindcorea (fuzije death metala i hardcore punka) iz Ipswicha. Za kraj nastupa Cauty je na pozornicu trebao donijeti mrtvu ovcu, ali je u tome spriječen u posljednji trenutak. Umjesto toga, Drummond je, odjeven u kilt, s cigarom među zubima, izvadio automatsku pušku i ispalio nekoliko rafala u smjeru publike. Iako je bila riječ o ćorcima, uzvanici u prvim redovima bili su prestravljeni. Na kraju izvedbe Extreme Noise Terrora, na razglasu se čuo muški glas koji je rekao: “The KLF have left the music industry.” Na odlasku su, ispred ulaza u dvoranu London Apollo, ostavili mrtvu ovcu s porukom “I died for you”. U međuvremenu su se i verbalno sukobili s direktorom produkcije Jonathanom Kingom, inače renomiranim producentom starog kova, poznatom po tome što je otkrio Phila Collinsa i grupu Genesis. Upravo je Kingova izjava, nekoliko dana nakon dodjele, bila presudna u konačnoj odluci o gašenju projekta KLF. Naime, King – za Drummonda i Cautyja personifikacija svega iskvarenog i trulog u glazbenoj industriji, na pitanje o nastupu KLF-a na dodjeli, izjavio je da mu je nastup bio – dobar...

(Bill Drummond na dodjeli Brit Awardsa 1992.)

Zvanični prestanak djelovanja KLF-a nije bio kraj njihovim ekscesima. Zapravo, tek su počeli: u svibnju '92. povukli su iz distribucije kompletan katalog singlova i albuma KLF-a, a potom, u blizini Stonehengea i zakopali kipić osvojen na Brit Awardsu. Godinu dana nakon povlačenja, Drummond i Cauty ponovno su se pojavili u javnosti s objavom o osnivanju umjetničke udruge K Foundation, u sklopu koje su pokrenuli dodjelu nagrade K Foundation art awards/worst artist of the year. Najznačajniji performans K Foundationa održao se 23.kolovoza '94. na škotskom otoku Jura, na kojem je Orwell napisao svoju “1984.” Tom je prilikom spaljeno čuvenih milijun funti u gotovini, odnosno sav preostali prihod od KLF-a. Inicijalna zamisao bila je da taj milijun, u novčanicama od 50GBP, bude izložen u nekoliko britanskih galerija, ali nakon što su sve galerije odbacile takvu ideju, KLF-ovci su odlučili novac zapaliti i sve zabilježiti kamerom. Film “Watch the K Foundation Burn a Million Quid” objavljen je točno godinu dana kasnije. Dva mjeseca je prikazivan diljem UK-a, uz veliki interes medija i javne rasprave nakon svake projekcije koje su moderirali Drummond i Cauty. A onda im je i to dojadilo pa su 8.studenog '95. u Guardianu objavili oglas:

“Dana 5.11.1995. Jimmy Cauty i Bill Drummond potpisali su ugovor s ostatkom svijeta o prekidu djelovanja K Foundationa na 23 godine”.

Iako je nevedeni rok istekao, povratak KLF-a/K Foundationa nije se dogodio, barem ne službeno. Ipak, Drummond i Cauty bili su aktivni čitavo vrijeme. Pojavili su se '97. kao 2K te, prerušeni u dvoje staraca u invalidskim kolicima, izveli pjesmu “Fuck the Millenium!” (obradu “What time is love?”), u londonskom Barbican Arts Centru. Nastup je bio popraćen oglasima i plakatima s pitanjem “Fuck the Millenium? YES/NO” i brojem telefona za odgovor. Ovo je ujedno bila i posljednja glazbena suradnja Drummonda i Cautyja.

(Bill Drummond i Jimmy Cauty kao 2K, 1997.)

Narednih nekoliko godina usredotočili su se na vlastite projekte – Drummond na konceptualnu umjetnost i anti-art, a Cauty na glazbenu produkciju i remiksiranje pod imenom The Scourge of the Earth. Drummond je 2005. pokrenuo “No Music Day” koji se, do 2010., obilježavao 21.11., odnosno uoči dana svete Cecilije, zaštitnice glazbe. Pokrenuo je i web stranice mydeath.net za planiranje pogreba te the17.org za istoimeni online muški zbor. Bill Drummond trenutno se nalazi na turneji “The 25 Paintings”, na koju je krenuo 2014., a planira ju dovršiti 2025., što je i tema, nedavno objavljenog, dokumentarnog filma “Best before death”.

Početkom 2017., u Londonu su osvanuli plakati s natpisom “2017: What the F**k Is Going On?” i najavom povratka benda The Justified Ancients of Mu Mu. 23. Kolovoza 2017. u 00:23, Drummond i Cauty pojavili su se u centru Liverpoola u sladoledarskom kamionu, sa svojom novom knjigom “2023: A Trilogy by the Justified Ancients of Mu Mu”, u kojoj opisuju svijet budućnosti pod kontrolom pet korporacija: Googlebyte, Wikitube, Amazaba, Facelife i Appletree.

(Jimmy Cauty i Bill Drummond u Liverpoolu 23.8.2017.)

U sklopu promocije organizirali su i trodnevni festival “Welcome to the Dark ages”, a KLF, ovaj put kao Undertakers To The Underworld predstavili su svoj najnoviji projekt “People's Pyramid”, piramidu koja će se graditi idućih 300 godina opekama od ljudskog pepela. O i ovom je projektu snimljen dokumentarac “What time is death?”

Kontinuirano pojavljivanje broja 23 u stvaralaštvu KLF-a potječe od Diskordijanizma i trilogije “The Illuminatus”, prema kojima je to sveti broj božice Discordije, a paradoksalno predstavlja sreću, nesreću, dobro i zlo...