Kronike plesnog podija: The Art of...

Tragovi višestoljetno monarhistički uređene Europe i političkih sustava nastalih nakon pada većine tih monarhija, mogu se, još i danas, naslutiti u raznim sferama društva. Europski jezici zadržali su niz izreka, fraza i termina iz tih vremena. Među njima su i neki koji su u svakodnevnoj upotrebi, kao npr. podjela političkih struja na lijeve i desne, nastala tijekom francuske revolucije. Na prvom zasjedanju Estates Generala (fran. prototipa parlamenta), u palači Grands Salles des Menus Plaisirs, na lijevu stranu dvorane okupili su se protivnici monarhije, a na desnu njeni zagovaratelji. Terminologija je kasnije prihvaćena i u UK-u, a kasnije i u SAD-u, iako tamo više nije imala veze s monarhijama – “left-wing” je postao sinonim za sve protivnike sustava pa tako i pokrete za građanska prava, feministice, pacifiste, zelene i ostale koji su etiketirani kao anarhistički i devijantni društveni elementi. Izraz je adaptiran 40-tih godina 20.st., tijekom radijskih prijenosa bejzbola u Chicagu, u “left-field”. Izvikivali su ga komentatori, u trenutku kad bi se loptica neočekivano vratila u igru ili, u prijevodu, “niotkuda, neobično, čudno”.Gotovo pola stoljeća kasnije, stanoviti londonski DJ Neil Barnes poželio je taj termin upotrijebiti za naslov svoje prve ploče...

Pomalo već zaboravljeni Barnes i sam je prilično neobična figura u antologiji elektroničke glazbe. Sredinom 90-ih se činilo kako je pred njim blistava karijera, no danas mu status nije ni blizu onoga kakvog uživaju neki njegovi suvremenici poput Underworlda, Chemical Brothersa ili Massive Attacka. Od trenutka kad je odlučio naslov svog prvog singla prenamijeniti u naziv čitavog projekta, traje i dubioza oko imena Leftfield…

Neil Barnes glazbom se počeo baviti sredinom 80-ih kao bubnjar, a potom i kao DJ. Rave ludilo u UK-u motiviralo ga je da se okuša i u produkciji. U studio je pozvao prijatelja udaraljkaša, Paula Daleya koji je, povremeno, svirao s bendovima Brand New Heavies i Primal Scream. U Rhythm King Records, Barnes i Daley odnijeli su dvije pjesme, od kojih se prva zvala “Leftfield”, a druga “More than I know”. Na kraju je prva preimenovana u “Not forgotten”. Barnes i Daley postali su Leftfield. Pomalo je nevjerojatno da se “Not forgotten”, objavljen u listopadu '90. smatra prvim progressive house singlom u povijesti. Termin ”progressive house” skovan je u jednoj recenziji Mixmaga '91., što je i potvrdio tadašnji urednik Dave Seaman, definiravši ga kao ”autohtoni britanski house; uplifting i trancey; žestok i melodičan; glasan i atmosferičan”. Dakle, Leftfield je '90. doista odigrao ključnu ulogu u formiranju novog glazbenog pravca, ali ne leftfielda, nego progressive housea (!!!)

Leftifield, unatoč mnogim zabludama, zapravo nikad ni nije bio naziv za nijedan pravac. Konfuzija je nastala zbog toga što su Barnes i Daley, na neki način, uveli taj pojam u glazbenu terminologiju koji se počeo koristiti pri opisivanju glazbe koja odskače od standarda – svojevrsni sinonim za nešto alternativno ili avangardno. Da stvar bude još manje jasnija, glazba koju je 90-ih radio Leftfield, doista se može opisati kao – leftfield. Prije svega, na njihovom prvom značajnijem singlu “Open up” iz '93., kao vokal je gostovao Johnny Rotten, a eklektičnost Leftfielda do punog je izražaja došla na albumu “Leftism” iz '95. koji se i danas smatra jednim od najutjecajnijih albuma elektroničke glazbe. “Leftism” je miks progressive housea, duba, tribala, trancea i ambijentalne glazbe pa je leftfield, između ostalog, postao i sinonim za eklektičnost. Osim Rottena, na “Leftismu” su gostovali i jamajčanski MC-i Earl Sixteen, Djum Djum i Danny Red te pjevačica Toni Halliday iz benda Curve koja je otpjevala “Original”, najveći hit s albuma.

Ovako glazbeno šarolik album se možda danas više ne čini kao nešto posebno, ali '95. to nije bio uobičajeni koncept. “Leftism” je i u tom pogledu donio inovaciju, a glazbena kritika ga je tad čak pretpostavila kao model svim producentima elektroničke glazbe u tzv. post-rave periodu. Barnes i Daley su, nakon gašenja projekta Leftfield, 2002. priznali kako, tijekom finalizacije “Leftisma”, uopće nisu o tome razmišljali, nego su htjeli album koji bi obuhvatio sve glazbene aspekte kojima su se obojica bavili još od ranih 80-ih. To što je album postigao idealnu ravnotežu i dinamiku te postao model za mnoge buduće albume “elektroničke glazbe koji se mogu slušati i kod kuće”, ispala je sretna okolnost.

Da to doista i jest tako, govori i činjenica da Leftfield više nikad nije ponovio uspjeh “Leftisma”. Njihov drugi album “Rhythm & Stealth”, objavljen '99., unatoč impresivnim gostima kao što su Afrika Bambaataa ili Roots Manuva, generalno je ocijenjen kao blijeda kopija “Leftisma”. Album je zadržao formulu eklektičnosti, ali to više nije bilo dovoljno, a niti inovativno, budući da je u međuvremenu pregršt albuma koristilo sličan model. Čak štoviše, eklektičnost na više razina postala je standardan koncept albuma elektroničke glazbe pa je isparila i posebnost koja je, 4 godine ranije, krasila nestandardni “Leftism”. Nedostatak inspiracije i prevelika očekivanja i u ovom su slučaju probudila tzv. sindrom drugog albuma – kreativni problem s kojim su se susreli mnogi glazbenici. “Čekali smo album koji ova dvojica jednostavno ne mogu isporučiti...” bio je zaključak recenzije “Rhythm and stealtha” jednog renomiranog glazbenog magazina.

Posljednje službeno izdanje Leftfielda bio je “Swords”, četvrti singl s albuma, objavljen 2000., na kojem gostuje pjevačica Nicole Willis (inače bivša supruga Jimija Tenora). Dvije godine kasnije, Neil Barnes i Paul Daley objavili su prestanak djelovanja Leftfielda...

No, unatoč tom, pomalo neslavnom kraju Leftfielda, njihov je kultni status potvrđen početkom 2010., kad ga je Barnes (ovaj put bez Daleya) odlučio rehabilitirati. Leftfield je te godine izazvao ogroman interes javnosti, pojavivši se kad headliner festivala Creamfields. Inicijalna ideja o nekoliko festivalskih nastupa pretvorila se u višegodišnju turneju pa je Barnes, za tu novu etapu Leftfielda, okupio i novu postavu, u kojoj su se našli neki stari suradnici poput Adama Wrena i Djum Djuma, ali i nova imena poput pjevačice Tarantine. Paul Daley je ipak ostao izvan projekta, a nije sudjelovao ni u izradi trećeg albuma Leftfielda, “Alternative Light Source”, objavljenog 2015. Za razliku od “Rhythm and stealtha”, ovaj je album nastao pod posve drukčijim okolnostima – autor nije imao nikakav pritisak, a javnost nije ništa očekivala. Nakon 16 godina, album možda nije donio ništa revolucionarno, ali je opet raspleo paletu eklektičnosti Leftfielda. Osim koncerata s novim bendom, Neil Barnes je vlastitu glazbenu eklektičnost obogatio nastupajući i po klubovima kao Leftfield DJ set, a priču o povratku na glazbenu scenu zaokružio je ponovnim izdanjem “Leftisma” 2017., odnosno 22 godine nakon njegove prve objave. Album je simbolično nazvan “Leftism 22”, a osim remasterirane verzije svih originala, ondje su se našli i remiksevi Skreama, Bena Simsa, Adriana Sherwooda i dr.