Kronike plesnog podija: The Art of...

Od svih umjetničkih fuzija, nastalih u posljednjih stotinjak godina, vjerojatno je društveno najutjecajnija ona filma i glazbe. Kvalitetnu simbiozu filma i glazbe, publika i struka trajno prepoznaju kao kultno djelo, čak i desetljećima kasnije. Ali, kad se takva simbioza još dotiče i društvenih okolnosti razdoblja u kojem nastaje, onda je rezultat tzv. generation movie s kojim se poistovjećuje jedna čitava generacija čovječanstva. Jedan od najpoznatijih generation moviea i danas je “Diplomac” iz '67., u kojem je opjevana “Mrs Robinson” i koji je lansirao karijere Dustina Hoffmana te Simona & Garfunkela. Tridesetak godina nakon “Diplomca” izlazi “Trainspotting”, još jedan generation movie koji je stvorio Ewana McGregora i neke čudne tipove koji su pjevali “mega mega white thing”...

Kao u slučaju mnogih bendova, ni Underworld nije odmah bio Underworld, niti je njihova glazba u početku imala ikakve veze s, danas prepoznatljivim, soundom Underworlda. No Underworld se možda tražio duže od većine, iako je okosnica bio i ostao tandem Karla Hydea i Ricka Smitha čije prijateljstvo počinje prije 40 godina u Cardiffu. Hyde je ondje studirao likovnu umjetnost i pjevao u bendu The Screen Gemz, lokalnoj inačici post-punk zvuka, iznimno popularnog u to vrijeme. Smith je, kao student elektrotehničkog inženjerstva, radio i na vlastitom projektu izrade sintisajzera. Hyde je nekako saznao za taj projekt te ga, posredstvom zajedničkog poznanika, pozvao na probu benda i ponudio da im se pridruži kao klavijaturist. The Screen Gemz iste su godine izdali svoj prvi i posljednji singl “Tenagee, Tenagee” i nakon toga promijenili ime i glazbeni stil. Nešto modernija new wave/electropop verzija benda zvala se Freur, a pored Hydea i Smitha, u sastavu je ostao još samo basist Alfie Thomas.

(Freur cc. 1983. godine)

Iako se Freur ni po čemu nije razlikovao od drugih new wave bendova kojih je u UK-u bilo pregršt, '83. im se posrećilo i potpisali su ugovor za CBS Records te izdali dva albuma “Doot-Doot” i “Get us out of here”. Istoimeni singl s prvog albuma dospio je čak na 59.mjesto britanske top ljestvice singlova, no sličan uspjeh je, sredinom 80-ih u UK-u, imao čitav niz izvođača slične glazbene orijentacije, budući da se upravo fuzija synth/electro popa i new wavea nametala kao radijski mainstream. Bendovima koji su tad tražili formulu uspjeha izdavači i mediji jasno su davali do znanja: “radite glazbu kao i svi ostali”. Hyde i Smith su, nakon drugog albuma Freura, počeli shvaćati kako proizvodnja glazbe po špranci nije nešto čime se žele baviti u životu. Freur je otišao u povijest '87., odnosno nakon objave soundtracka za trash-horor film “Underworld”, što je ujedno postao i naziv novog benda.

Iako je prva verzija Underworlda bila nešto iskrenija u svojoj glazbi od Freura, još je uvijek bila začahurena u nekakvom pop paketu, ovaj put možda više funky, a manje electro. Njihova prva dva albuma “Underneath the radar” i “Change the weather” priskrbila su im čak američku turneju kao predgrupa za Eurythmics. Dok bi nekima to bio poticaj za daljnji rad, Hydea i Smitha je ta epizoda dotukla i to je bio kraj ove faze benda. Nitko više nije htio svirati tu glazbu, a Smith i Hyde više ju nisu bili u stanju proizvoditi na silu. Uostalom, novim desetljećem splasnuo je i interes za prožvakanim glazbenim formama iz 80-ih, a upravo se u UK-u, Hydeu i Smithu “pod nosom”, zahuktavalo događanje generacije.

Kulminirajući rave pokret je za Ricka Smitha bio svojevrsni deus-ex-machina. Smith koji je, dotad, stidljivo eksperimentirao s elektroničkom glazbom u slobodno vrijeme, odlučio je definitivno raskrstiti s dotadašnjim pristupom glazbi. Sa suprugom Tracy, preselio je u Romford, predgrađe Londona, gdje je tzv. acid house scena bila na vrhuncu. U Romfordu je stanovao i Tracyn brat koji je Ricka upoznao s mladim lokalnim DJ-em Darrenom Emersonom. Smith i Emerson krenuli su u novu etapu Underworlda, u početku bez Hydea. Unatoč pozivima da im se priključi, Hyde je oklijevao. Naime, pozicija frontmena s gitarom nije bilo nešto što bi se uklapalo u taj novi sound, a čak mu se i bilo kakav muški vokal činio suvišan. Ipak, Hyde se priključio kolegi u Romfordu, upoznao Emersona i ponovno se pronašao u triju koji će tvoriti Underworld narednih desetak godina...

(Underworld 1993.)

Ključ Hydeove reinterpretacije muškog vokala u bendu bila je tranzicija iz tzv.lead vokala u tzv.rhythm vokal – drugim riječim, glazba više nije bila pratnja pjevanju, već je pjevanje pratilo glazbu, odnosno ritam. Naznake te nove Hydeove izvedbe mogu se čuti već i u “The Hump”, B strani singla “Mother Earth” koji je Underworld izdao '92., u novoj postavi i nakon trogodišnje pauze. Svoju prepoznatljivost postigao je već godinu kasnije, na legendarnoj “Cowgirl” koja će obilježiti i početak suradnje s Junior Boy's Own labelom – jezgrom tadašnje londonske scene iza kojeg su stajali prekaljeni gradski partijaneri Terry Farley, Andrew Weatherall, Pete Heller i Cymon Eckel. Junior Boy's Own izdao je i njihova naredna tri albuma: “Dubnobasswithmyheadman” iz '94, “Second Toughest in the Infants” iz '96. te “Beaucoup Fish” iz '99., kao i niz uspješnih singlova, između ostalih i onaj najpoznatiji...

Redatelj “Trainspottinga” Danny Boyle je, tijekom snimanja filma '95., preslušavao i ploče po trgovinama u Glasgowu, Edinburghu i Londonu te, jednom prilikom, naletio na singlicu “Born Slippy”, na čijoj se B strani nalazila čuvena “Born Slippy.NUXX” (ekstenzija .NUXX navodno dolazi od greške na računalu u studiju Underworlda).

Boyle nije gubio vrijeme, nego je stupio u kontakt s labelom i izrazio svoju želju da se B strana nađe na soundtracku filma. Međutim, kad je Smithu prepričao sadržaj filma, ovaj nije bio oduševljen. Ideja da se njihova glazba na takav izravan način povezuje s konzumiranjem narkotika bila mu je odbojna. Pristao je tek kad ga je Boyle pozvao da pogleda neke od dovršenih dijelova filma. Film je izašao krajem veljače 1996., a singl ponovno objavljen paralelno sa službenim soundtrackom “Trainspottinga” u srpnju iste godine. Zanimljivo je kako je u međuvremenu objavljen i album “Second Toughest in the Infants”, ali prva naklada nije uključivala “Born Slippy.NUXX” te je dodan kao bonus disk u drugoj nakladi. “Born Slippy.NUXX” predstavlja Hydeovo mračno mantranje u svojoj maksimalnoj ekspoziciji, a tekst kojem su brojni fanovi godinama tražili dublje značenje, zapravo je niz konfuznih misli i vizija u alkoholiziranom stanju, tijekom jednog noćnog izlaska u londonski Soho. Karl Hyde svojedobno je i demantirao tvrdnje da se stih “mega mega white thing” odnosi na kokain. Navodno je riječ o jednoj sceni na ulicama Sohoa, tijekom koje se, pred njim, niotkuda pojavio ogroman bijeli pas...

Možda nije uvijek upečatljiva kao što je to slučaj u “Cowgirl” ili “Born Slippy.NUXX”, ali upravo je Hydeova specifična vokalna izvedba, inicijalno implementirana uz veliku dozu nesigurnosti, postala element po kojoj je Underworld ostao prepoznatljiv do danas... U sklopu audio-vizualnog projekta “Drift”, pokrenutog početkom studenog 2018., Underworld je, prije 10-ak dana, objavio svoj novi album “Drift Series 1”.

Za kraj, jedna sasvim osobna anegdota: Na riječkoj Harteri 2007., imao sam priliku upoznati i podružiti se s Darrenom Emersonom. Njegovog DJ seta od 4 do 6 uopće se ne sjećam, ali pamtim ono što se dogodilo u 5:55, kad se u miksu počela nazirati “Born Slippy.NUXX”. Euforija koja je uslijedila podsjećala je na one kadrove tinejdžerica na koncertima Beatlesa. Kad je ploča došla do kraja, oko 6:04, Darren je mahnuo i sišao s bine. 2000 ljudi vrištalo je i dalje. 6:15, ljudi još vrište, nitko ne odlazi. 10 minuta kasnije, Darren me zamolio da mu odem po stvari na binu, jer ako se on vrati, publika bi to mogla shvatiti kao bis. Oko 6:30 penjem se na binu. Neki još vrište. Hala se ispraznila tek oko 6:45, 40 minuta nakon kraja ploče...