Kronike plesnog podija: The Art of...

“Bend mora imati zvučno i lako pamtljivo ime. Nešto kao Lego ... Yello!” – Dieter Meier, cca 1977.
Nevjerojatne stvari se dogode kad se, u samozatajnom švicarskom gradu Zürichu, nađu jedan vozač kamiona, jedan opskurni zaljubljenik u erotske filmove i jedan bogati nasljednik s puno slobodnog vremena. Zürich, jedno od globalnih financijskih središta, izrazito nenametljiv, konvencionalan i kulturan grad njeguje visoku kvalitetu života i izandprosječni standard još od 19.st. No, kako je čest slučaj da upravo takve sredine negdje kriju i svoju mračnu stranu, tako je i u Zürichu, 1916., niknuo anarho-avangardni umjetnički pokret, poznat kao Dadaizam. U okruženju zaraćenih strana koje te godine vode nažešće bitke 1.svj.rata; u bizarnom, gotovo utopističkom ozračju, grupa umjetnika iz raznih krajeva Europe okuplja se u dekadentnom noćnom baru Cabaret Voltaire. U umjetničkom zanosu, promoviraju ideju da se bliži kraj svijeta i izvrću ruglu sve umjetničke i društvene vrijednosti. U tom izvornom dada društvu bio je i rumunjski pjesnik Tristan Tzara koji je svojedobno napisao “Što je dada? To je riječ koja ne znači ništa.” Kao vrlo nestabilan pokret, dadizam se, već sredinom 20-ih integrirao u nadrealizam, iako je samoprozvanih dadaista poput Franka Zappe bilo sve do kraja 60-ih godina 20.st. Vremenskim skokom prebacit ćemo se u Zürich '69. i upoznati Dietera, čudnovatog mladića koji se, doduše, nikad nije deklarirao kao dadaist, ali je baš zbog toga danas vjerojatno jedini istinski dada umjetnik.

Dieter Meier, 10 godina prije no što je postao frontmen grupe Yello, bio je sin bogatog švicarskog industrijalca, okorjeli kockar i dokoličar koji je, '69. jednog jutra, izašao na ulice Züricha s vrećom od 100 tisuća sitnih komadića željezne rude, sjeo pored gradske znamenitosti – brončane skulpture Henryja Moorea, istresao željezo te ga počeo brojati i puniti vrećice od po 1000 komadića. Radio je to tjedan dana. U početku nitko nije obraćao pažnju na njega, no nakon nekoliko dana promatrale su ga grupice ljudi; stigla je skupina studenata likovne umjetnosti, a potom i lokalni mediji koji su ga prozvali underground umjetnikom, iako je dotad bio potpuno nepoznat na umjetničkoj sceni. Na pitanje novinara koji je smisao toga što radi, odgovorio je: “Nema nikakvog smisla. Radim to jer mi je dosadno.” Dieter Meier je, tako, iz dosade postao umjetnik, ali se, sredinom 70-ih, etablirao kao jedno od vodećih imena alternativne art scene u Švicarskog. U tome mu je uvelike pomoglo nasljedstvo kojim je financirao svoje ideje kao npr. putovanja u svjetske metropole gdje je izvodio ulične performanse, prikazivanja njegovih eksperimentalnih filmova u Tokiju, Londonu i Cannesu ili zakupa stranica u dnevnim novinama za besmislene tekstove. No, onda mu je i to dosadilo. Novi cilj bio mu je – postati pjevač. Bez ikakvog glazbenog iskustva i vještine počeo je pjevati u 3 punk benda: Herz, The Assholes i Fresh Color kojima je bio zanimljiv ponajviše zbog njegovog statusa konceptualnog umjetnika...

Otprilike istovremeno, družiti su se počeli Boris Blank i Carlos Peron koji su bili susjedi. Blank je vozio kamion i u slobodno vrijeme snimao zvukove u prirodi koje je potom montirao u ritmičke sekvence, a Peron je u stanu imao impresivnu kolekciju erotskih filmova i klavijaturu s kojom je snimao zvukove za razne alternativne kazališne grupe/erotic-art performere. Otkrivši da vole iste bendove poput Pink Floyda, King Crimsona, Tuxedomoon ili The Residents te da obojica eksperimentiraju sa snimanjem zvukova, odlučili su udružiti snage. U početku su to bili neformalni sessioni u Peronovom stanu, u koje su se sporadično uključivali razni Peronovi znanci – neki su znali nešto svirati, ali većina nije. Blank je sve te materijale snimao, a potom izvlačio najbolje dijelove, editirao i opet montirao. To je trajalo sve dok nisu zaključili da imaju dovoljno materijala s kojim mogu otići u neku izdavačku kuću. Krajem 1978., otišli su – u San Francisco (!!!) i to u Ralph Records kojeg su vodili članovi The Residentsa (imena nisu poznata, budući da su identiteti članova art kolektiva The Residents nepoznati). Iako nisu upoznali svoje idole, netko im se iz Ralph Recordsa javio i rekao da su zainteresirani za suradnju, ali da pokušaju naći pjevača. U tome im je pomogao Paul Vajsabel, vlasnik Music Marketa, kultnog music-shopa u Zürichu, u kojem su provodili slobodno vrijeme. Vajsabel je poznavao Dietera Meiera; čak štoviše, objavio je njegov prvi singl “Cry for fame”, na svom labelu Periphery Perfume. Dva tjedna kasnije, Boris Blank, Carlos Peron i Dieter Meier postali su Yello i snimali prvu ploču u Vajsabelovom studiju.

Singl “I.T.Splash” objavljen je 16.01.'79. na Vajsabelovom Periphery Perfume, ali Blank i Peron nisu zaboravili na kontakt u San Franciscu. Ralph Records je '80. objavio prvi album grupe Yello, “Solid pleasure”, na kojem se nalazi i njihov prvi hit, “Bostich” (u prijevodu – klamerica)... S izuzetkom Kraftwerka, Yello se danas smatra prvim kolektivom koji je, na svjetsku glazbenu scenu, iznio autentičnu europsku plesnu glazbu koja se nije oslanjala na američki ili britanski sound. “Bostich” je bio hit i u SAD-u, gdje je Kraftwerk, u to vrijeme, još uvijek uživao status egzotičnog europskog benda. Uspjeh “Bosticha” nagnao je američke radijske postaje i DJ-e da obrate pažnju i na drugu europsku glazbu, što je 80-ih godina otvorilo put za EBM i italo disco – glazbu koja je ostavila dojam i na stanovite mladiće u predgrađu Detroita.

Meier je, u više razgovora, otkrio po čemu je to Yello bio poseban i drukčiji – po tome što nitko od njih nije znao ništa svirati ni pjevati pa nisu ni bili u stanju kopirati druge; mogli su samo eksperimentirati i smišljati nešto svoje. Tu je tvrdnju potvrdio i Boris Blank koji ni danas ne zna svirati nijedan instrument. Svaku pjesmu započinjali su kao nasumično testiranje zvukova i nadograđivanje sekvenci koje bi im se svidjele. Na sličan bi se način uključivao i Meier. Ponekad bi višesatno eksperimentiranje završavalo neartikuliranom bukom, a ponekad bi ispalo nešto nevjerojatno čemu bi se svi čudili. Upravo je ovakav kreativni proces ono što povezuje Yello s dadaizmom kojem su, napokon, odali počast singlom “Planet Dada” iz 2003.

Za razliku od Blanka i Meiera koji taj koncept percipiraju na jednak način danas, kao i prije 40 godina, Carlos Peron nije s njima, u potpunosti, dijelio takve afinitete. Već je nakon izlaska prvog albuma, pokrenuo neke samostalne projekte, nastavio snimati glazbu za kazalište, ali i film. Treći album grupe Yello, “You gotta say yes to another excess” iz 1983., posljednji je, na kojem je Peron sudjelovao. Otad je Yello i formalno postao duo, a opći je dojam bio da se umjetnička ekspresija Blanka i Meiera potpuno oslobodila, nakon Peronovog odlaska. Doduše, prije toga je nastao “Bostich” i ”I love you”, hitovi koji su definirali specifičan Yello stil, ali album “Stella” iz '85. donio je ”Vicious games” i ”Oh yeah”, možda i njihov najveći hit, uz “The race” iz '88.

Pomalo je nevjerojatno da je “Oh yeah”, za koju je čak i Meier rekao da je prebanalna, postao njihov najkomercijalniji hit koji se, do danas, pojavio u brojnim filmovima, TV serijama i reklamama diljem svijeta. Yello je posljednji album “Toy” objavio 2016., u sklopu kojeg je izašao i dvostruki vinil s remiksevima Andrewa Weatheralla...