Kronike plesnog podija: Zaboravljene legende

Kad je, na zalazu 90-ih, britanska DJ vrhuška koja je suvereno vladala globalnom DJ scenom čitavu dekadu, predosjetila kako bi se, u nadolazećim godinama, hype oko UK progressive zvuka mogao naći u laganoj silaznoj putanji, brže-bolje su smislili način kako ga osvježiti. Zapravo je njihova bojazan bila neutemeljena, jer unatoč novim i drukčijim trendovima u glazbi, većina ih je zadržala zvjezdane statuse još dosta dugo. Uostalom, mnogi ga uživaju i danas. Ipak, ta težnja da osvježe svoj sound, dovela je do fuzije s jednim drugim, popularnim UK trendom – breakbeatom. No, za razliku od njegovih postojećih slijednika, drum'n'bassa, junglea ili dubstepa, progresivci su izbacili sve one prljave i agresivne elemente, zadržali samo ritmičku formu i spojili ga sa svojim zvukom. Odjednom je, na progressive house pločama, tzv. breaks verzija (jedna, a nekad i dvije) postala must have. Eksperiment je uvelike utjecao i na nastanak nu skool breaksa, čija je glavna zvijezda postao Adam Freeland...

Prije svega, što bi uopće bio nu skool breaks? Po svojoj definiciji, riječ je o reinterpretaciji breakbeat zvuka s početka 90-ih prema načelima u glazbenoj produkciji koja su se smatrala modernima 10-ak godina kasnije, a istovremeno su prkosila evoluciji koja je, u međuvremenu, pretvorila breakbeat u neke druge žanrove. No i u samoj nu skool breaks paleti bilo je onih koji su glazbeno najviše asocirali na UK progressive 90-ih. Među njima su možda najpoznatiji James Lavelle ili UNKLE i Hybrid, iako su se i neki prvoborci tog sounda poput Nicka Warrena ili Sashe okušavali u breaks stilu. Ipak, kolijevkom nu skool breaksa, nešto ''prljavijeg'' (ali ipak ne previše) zvuka, smatra se klupska večer Friction koju su, u nekoliko londonskih klubova, organizirali Rennie Pilgrem, Tayo Papoola, Ian Williams i – Adam Freeland koji je s DJ-ingom krenuo gotovo deset godina prije no što se našao u epicentru nu skool breaks trenda. Njegovi počeci ne razlikuju se previše od ostalih lokalnih DJ-a u Londonu početkom 90-ih. Mijenjao je stilove od acid housea prema drum'n'bassu, sve do pokretanja Frictiona, a posebno do miksane kompilacije ''Coastal Breaks'' koju je objavio '96. Na kompilaciji koja se smatra pretečom nu skool breaksa, našle su se stvari Uberzonea, Squarepushera, Future Sound Of London, a njen je uspjeh nagnao Freelanda da pokrene etiketu Marine Parade, dvije godine kasnije, sa sjedištem u Brightonu. Jedan od prvih klupskih hitova na Marine Paradeu bio je, ujedno i prvi autorski uspjeh za Adama Freelande, doduše ne samostalnom. ''Hip Hop Phenomenon'' objavljen je '99., u tandemu s Kevinom Beberom, pod imenom Tsunami One...

Možemo reći kako je Freeland kroz Marine Parade bio glavni generator nu skool breaks trenda, u prvim godinama novog milenija. Lansirao je, kasnije poznata, imena na sceni kao npr. Evil Nine ili Ils, a priključile su mu se i još neke etikete poput Finger Lickin' Recordsa i Distinct'ive Breaksa koje su sceni dale kao što su Meat Katie, FreQ Nasty ili Plump DJs. Freeland tek 2003. izlazi s prvim pločama pod vlastitim imenom. I ne s jednom, nego s četiri singla i albumom, što su, ujedno i blago rečeno, izdanja koja su obilježila tu godinu u klupskoj glazbi. Riječ je mega hitovima ''We want your soul'' i ''Supernatural Thing'' koji su se našli i njegovom prvom albumu ''Now and Them''. Ovo je sve službeno objavljeno na Marine Paradeu, ali druga dva singla su se pojavila kao white label ploče, a Freelandu su donijeli možda i još veći uspjeh. Riječ je bootlegu za White Stripes i za Nirvanu, poznat i kao ''Smells like Freeland'', a kojeg je širi auditorij, po prvi put, čuo na Freelandovom Essential Mixu Radija 1, snimljenom iste godine. Upravo je taj izvanredan edit Nirvane postao Freelandov trademark tijekom nadolazećih godina. Nakon mega uspješne 2003., Freeland snima i FabricLive miks, a dobiva i tonu ponuda ze remikseve pa je tako njegov remiks za kultnu pjesmu ''Fever'' Sarah Vaughan osvojio i nominaciju za Grammyja 2005.

Koliko je uspješna bila 2003. za Freelanda, govori i činjenica da je, na njenim krilima, nastupao po cijelom svijetu narednih 10-ak godina, bilo kao DJ ili kao live s Freeland bandom. Idući album ''Cope'' objavio je tek šest godina kasnije. Ovaj put, Freeland si je priuštio da album snima u Los Angelesu, a za potrebe snimanja je okupio impozantnu ekipu glazbenika i suradnika, među kojima su bili Tommy Lee na bubnju, Joey Santiago iz Pixiesa na gitari, Twiggy Ramirez (basist Marylin Mansona) i brojni drugi. Unatoč inovativnoj fuziji rocka s plesnom glazbom i relativno pozitivnim kritikama, album ipak nije polučio uspjeh poput onog iz 2003. No možda je tako nešto bilo i previše za očekivati, a možda je i konačna verzija albuma ispala nešto ''rokerskija'' od zamišljenog. Stoga je, godinu kasnije, uslijedila remiksirana verzija, ''Cope Remixed''. Na tom, dvostrukom albumu, našla se šarena paleta remikseva s potpisima Guija Boratta, Marca Romboya, Zombie Nationa, Justusa Kohnckea i dr. te čak pet verzija singla ''Under Control'', jedine hitoidne stvari s albuma ''Cope''...

Nakon remikseva za ''Cope'', Freeland je, iste godine, objavio ''How to fake your own life'' koji je, do danas, ostao zabilježen kao njegovo posljednje izdanje. Međunarodni bukinzi, za Freelanda su ostali na visokoj razini još nekoliko godina, ali diskografski se ovdje zaustavio, a zaustavio se i njegov Marine Parade koji je tako postao jedna od onih etiketa koje nisu uspjele opstati nakon što je njihov trend prestao biti trend. Je li, uslijed perioda intenzivnog nastupanja po cijelom svijetu, Freeland zanemario svoj kreativno-izdavački sektor ili je, jednostavno, odlučio zaključiti taj dio svoje karijere, ostaje upitno, ali pet godina nakon ''Copea'', Freeland se vratio na glazbenu scenu s posve drukčijim projektom. Četvreočlani electro-indie-pop bend The Acid, osnovan u SAD-u, 2014. je objavio album ''Liminal'', a 2017. i soundtrack za eksperimentalni animirani film ''The Bomb''...

Prošlotjednu epizodu iz serijala 'Zaboravljene Legende' pročitajte OVDJE.