Kronike plesnog podija: Zaboravljene legende

Techno kakav je, početkom 90-ih, stizao u Europu iz Detroita, već se tad, a pogotovo u kasnijim razdobljima, percipirao kao dio afroameričke kontrakulture pa čak i reakcija na drugi afroamerički kulturni pokret, hip hop koji se događao u New Yorku. Iako trojica ''originatora'' iz predgrađa – Atkins, May i Saunderson, možda i nisu pretjerano razmišljala o tom kulturološkom segmentu, Underground Resistance se potrudio dodati technu taj socijalni element po kojem je postao prepoznatljiv. Da iznimke potvrđuju pravila, pokazalo se i u ovom slučaju. Pritom svakako trebao spomenuti tzv. kanadski klan (Richie Hawtin, John Aquaviva i Daniel Bell), ranih 90-ih već vrlo aktivan. No i ova su trojica izrazito gravitirala prema Detroitu, budući da su svi živjeli u pograničnom dijelu države Ontario. Primjerice, Hawtin je odrastao u gradiću Windsor, na južnoj obali rijeke Detroit, odnosno nasuprot istoimenog grada pa mu je bilo prirodno da se poveže s tamošnjom scenom. A što ako ste, u to vrijeme, boravili u NYC-u, čak štoviše u Queensu i, k tome, isto bili mladi DJ-u s ambicijama u glazbenoj produkciji i to latinoameričkog porijekla? Vjerojatno bi vam cilj bio upasti u house krugove, u kojima je I bilo najviše Latinoamerikanaca (Vega, Gonzales, Morillo, Sanchez, Nuñez, Romero itd.) Ali što ako niste baš bili za house, nego više za techno? E onda ste poput Joeya Beltrama...

José Beltrán odrastao je u radničkoj obitelji meksičkog porijekla, u četvrti Middle Village, u Queensu. Iako je kao klinac volio crtati grafite, njegovi glazbeni afiniteti su bili puno progresivniji od većine njegovih vršnjaka. Sredinom 80-ih, Beltram je, već s 14 godina, nabavio dva gramofona i miksao u podrumu kuće svojih roditelja. Mikseve hip hopa i electra snimao je na kezete i dijelio u školi pa ga je jedan školski kolega upoznao sa svojim rođakom koji je učio studijski zanat u poznatom hip hop studiju Power Play u Queensu. Bio je to Joseph Longo, kasnije poznat i kao Pal Joey, mladić s Long Islanda koji je poslijepodneva provodio u Queensu, a ujutro radio u Vynilmaniji, shopu na Manhattanu, blizu Paradise Garagea. Longo je pozvao Beltrama i društvo da ga posjete, jednog jutra u trgovini. I tako je Joey Beltram, 1985., po prvi put bez roditelja, otišao na Manhattan i otkrio Chicago house. Longo mu je prodao prvu house ploču: JM Silk ''Music is the key'', nakon čega je Beltram počeo slušati sve što je stizalo iz Chicaga. Najdraže su mu bile one minimalističke, mračne, acid stvari, ali takvih je ploča bilo sve manje. Kad je, nakon nekoliko godina, house počeo osvajati New York, bio je to sasvim drukčiji sound. Prema Beltramu je sva sila instrumentalnih dionica, vokala, perkusija i sl., upropastila sirovi, underground zvuk housea. Njujorška inačica housea postala je nešto od čega je Beltram počeo zazirati pa su njegovi počeci u produkciji zapravo bili izraz bunta prema tom prekičastom, prevokalnom, pre-pre houseu...

Pokrenuo je vlastitu etiketu, Allabi i 1990. objavio dvije ploče, pod dva različita imena: ''The Calling'' kao Technical Onslaught te ''Let It Ride'' kao Direct i nakon toga – zatvorio etiketu. Već kad je pomislio da njegov sound nema nikakve šanse pored toliko funky soulful housea, javio mu se netko iz kultnog belgijskog R & S Recordsa s ponudom da objavi ''Let It Ride'' u Europi. Beltram je odmah pristao i poslao im i sve stvari koje je dotad napravio. Među njima je bila i ''Energy Flash'' koja danas uživa status jedne od onih bezvremenskih techno himni. No, uz nju se veže i nekoliko anegdota... Prije izaska ploče Beltram još uvijek nije bio svjestan da njegova glazba spada pod techno. Potvrdili su mu to iz R & S Recordsa, a njemu je to dotad bio nekakav avangardni house. Glasina o 19-godišnjem klincu koji radi techno usred Queensa došla je i do Detroita. Derrick May je i u ovom slučaju dobro nanjušio pa je američko izdanje ''Energy Flasha'' izašlo je na Transmatu. A kako je nastalo ime ''Energy Flash'' (koje je 10-ak godina kasnije iskoristio i Simon Reynolds za naslov svoje knjige)? Pa legenda kaže kako je Beltram, nakon što je završio stvar u studiju, izašao u klub s nekom ekipom i rekao im kako ima novu stvar, ali da još nije smislio ime. U tom je trenutku neki njegov frend, inače Škot, rekao ''I need a slash'', što na škotskom slengu znači da ide na toalet. Beltram ga, od buke u klubu, nije dobro čuo i mislio je kako mu ovaj predlaže ime ''Energy Flash''. Kad se Škot vratio s toaleta, ekipa ga je zbunila, zahvaljujući mu na odličnom imenu za stvar...

Trag Latinoamerikanca iz Queensa bio je dodatno zameten anglikaniziranom verzijom njegovog imena - José Beltrán je postao Joey Beltram pa su, u početku mnogi mislili kako je to još jedan klinjo iz detroitske škole. To se promijenilo kad je počeo intenzivno nastupati kao DJ, a''Energy Flash'' mu je, tijekom 90-ih, osigurao nastupe po cijelom svijetu. Beltram je nastavio suradnju s R & S Recordsom i ubrzo objavio još tri ploče, no pokazalo se da je ''Energy Flash'' jedna od onih stvari čiji je uspjeh teško ponoviti, a kamo li nadmašiti. Zanimljivo je kako je '93. objavio svoj prvi album, ''Dance Generator'' i to za Trax Records, originalnu čikašku house etiketu, onu istu koja je krajem 80-ih izbacivala raw acid house ploče zbog kojih se i počeo baviti glazbom. Trax mu je, osim albuma, objavio i kompilaciju ''The Beltram Re-releases'', na kojoj se pojavljuje i ''The Start It Up'', možda i najpoznatija Beltramova stvar nakon ''Energy Flasha''.

Beltram je 1995. potpisao za Tresor te, napokon, dozvolio da mu se stvari remiksiraju. Naime, dotad je imao vrlo negativan stav prema remiksevima i bio izričito protiv tog vida glazbene produkcije. Iako je, do kraja dekade ostvario respektabilnu diskografiju, ona bi sigurno bila i bogatija da nije gajio tu neuobičajenu averziju prema remiksiranju. Osim toga, nije bio niti jedan od onih DJ karijerista koji ganjaju nastupe i odrađuju maratonske turneje. Kad se techno, na početku novog milenija, našao na svom vrhuncu i postao globalno popularan, Joey Beltram je već stekao status veterana scene, iako mu je tad bilo tek 30 godina. U klasi, u kojoj su mu društvo pravili svi oni mitološki likovi iz Detroita, po 10-ak godina stariji od njega, ostao je do danas. Beltram ni u jednom trenutku nije posve nestao, ali nije se ni pretjerano trudio biti prisutan, kako diskografski, tako i po broju godišnjih nastupa. Posljednji album ''The Rising Sun'', izašao mu je na Tresoru još 2004., nakon čega mu je intenzitet aktivnosti ostao u laganoj silaznoj putanji. Do 2010. je održavao neki tempo s dva do tri EP-a godišnje, ali od 2010. do danas je izbacio svega tri ploče. Jedan od posljednjih singlova Joeya Beltrama je ''Sirenator'', u suradnji s Umekom iz 2016.

Prošlotjednu epizodu iz serijala 'Zaboravljene Legende' pročitajte OVDJE.