Laurent Garnier: "Zadnjih 30 godina nije bilo revolucije u glazbi, techno je zadnje veliko glazbeno otkriće"

Laurent Garnier je gospodin čiji je glavni zadatak kroz svoju ljubav prema glazbi rasplesati publiku. Na svojoj je misiji od trenutka kad je otkrio acid house koji je iz Engleske spakirao u kofere i otkrio ostatku svijeta. Stoji iza klasika poput "The Man With The Red Face" i "Crispy Bacon", a osim glazbom bavi se i svojim programom "WHAT'S NEXT?" na radiju te trenutno radi na dva projekta vezana za film. Jedan od njih je i dokumentarac "Off The Record" koji će obuhvaćati povijest house i techno glazbe te pregled njegove karijere. Iza sebe ima i biografiju "Electrohoc" u kojoj se može pročitati kako je uopće krenuo u glazbene vode. Svestrani Garnier radio je i glazbu za dokumentarce i baletne predstave, a nedavno je objavio i novi singl "Feelin' Good" u suradnji s berlinskim producentom Chambrayem, na kojem Garnier i dalje ostaje vjeran pravom old school house zvuku ispunjenom tvrdim bas linijama i klavijaturama.

Kako se uopće našao u glazbenim vodama, kako održava strast u poslu, ali i kako provodi slobodno vrijeme, tek su neke od tema kojih smo se dotaknuli u ekskluzivnom razgovoru s ovim legendarnim glazbenikom.

m: Kako si se uopće počeo baviti glazbom? Postoji li određeni trenutak u kojem shvatio da je biti DJ puno više od nekog tko pušta glazbu?

LG: Doista ne mislim da znam stvarati glazbu (smijeh). Oduvijek sam želio postati DJ, još od kad sam bio mali dječak. Već tad sam želio natjerati ljude na ples i dijeliti glazbu s njima. Kad sam imao otprilike 12 ili 13 godina puštao sam glazbu ljudima želeći ih rasplesati. Od početka mi je sve bilo jasno, oduvijek sam, duboko u sebi, bio DJ, osjećao sam to u srcu, tako da ne postoji neki određeni trenutak kad sam kao odlučio baviti se s tim. Nije me bilo briga za uspjeh, samo mi je bilo važno da ljudi ispred mene, ispred mog DJ pulta plešu; svejedno je li ih desetak, dvadeset, pedeset ili sto, mom srcu je bilo važno samo da ih navedem na ples.

m: Pretpostavljam da na partijima svi očekuju čuti tvoj bezvremenski klasik "The Man With The Red Face", možeš li nam ispričati koja priča se krije iza te stvari?

LG: Zapravo ne puštam svoju glazbu tako često, tako da i "The Man With The Red Face" rijetko dođe na red, jer izlazi toliko nove glazbe. Nisam baš nostalgična osoba, ali priča iza ove stvari je zanimljiva - stvar je nastala tako što sam trebao imati live nastup na Montreaux Jazz Festivalu u Švicarskoj, odličnom, vrlo poznatom jazz festivalu. DJ-irao sam uz bend i pomislio kako bi bilo lijepo da napravimo stvar koja će biti orijentirana na jazz, a ne na techno. Počeo sam raditi sa saksofonistom i tako sam napravio posebnu stvar za Montreaux Jazz Festival te sam je tamo i predstavio. Reakcija je bila poprilično dobra tako da sam odlučio otići u studio i snimiti je.

m: Iza tebe je više od 30 godina karijere, koja je tvoja tajna kako zadržati strast u poslu? Je li bilo trenutaka kad si poželio odustati?

LG: Naravno! Uvijek se dogodi taj neki trenutak u kojem poželiš odustati, uvijek ima uspona i padova. Najsmiješnije od svega je to što svaki put kad sam se doista osjećao jako loše, uvijek se dogodilo nešto što me vratilo u pogon i natjeralo da nastavim dalje. Kroz dvije, tri faze kada mi je bilo najteže tijekom karijere, uvijek se nešto dogodilo što me pogurnulo da idem dalje i što mi je otvorilo oči da ne smijem odustati. Ali znaš, stvarno volim to što radim i doista imam sreće jer mogu birati gdje želim nastupati. Nikad nisam pod pritiskom da moram negdje ići i nastupati. Puštam glazbu koju volim, imam sreće, tako da je to jedan jako lijepi život i uz to se dobro zabavljam.

m: Nedavno si radio soundtrack za dokumentarac na Lionsu, koje efekte si koristio kako bi utjecao na raspoloženje gledatelja?

LG: Dok se stvara glazba za slike, važno je služiti im tako da glazba ne smije biti jača od slike, ali ni slike ne smiju biti jače od glazbe. Sve se treba zajedno uklopiti bez da utječe na glavnu stvar, tako da sam samo pratio priču na kojoj sam radio. Za scene tučnjava i ubijanja, glazba je bila mnogo intenzivnija, dok je za mirnije scene bila laganija. To je u potpunosti drugačiji projekt nego uobičajeno stvaranje glazbe, jednostavno služiš namjeri.

m: Ne samo da si stvarao glazbu za dokumentarac, nego si i komponirao glazbu za balet. Kako izgleda taj proces?

LG: Kada se radi na baletu, sve se bazira na radnji. Postoji priča, no ipak ima i dovoljno slobode. Prvi put kad sam radio sa koreografkinjom, ona mi je dala priču, što želi napraviti od toga, ali mi nije bilo u potpunosti sve jasno. Pročitao sam knjige kako bih bolje shvatio, zatim sam joj pustio neke kratki stvari koje sam snimio i kad joj se to svidjelo, radio sam na tome da ih razvijem. Isto se desilo i sa Angelinom Preljocajom, koreografom s kojim sam radio na "Apocalypse". Pročitao sam knjigu, koristio riječi iz knjige, tražio temu i ideje za scenu te ih poslao njemu. On bi mi rekao što mu se sviđa a što ne, koje stvari da budu petominutne, koje da traju dvije minute. Malo je drugačija situacija nego sa dokumentarcima jer nema slika da te vode. Radiš sa izmišljenim idejama i polako stvaraš glazbu i šalješ je, nakon toga on vidi je li to pravo raspoloženje te se opet vraćaš na posao.

m: Koja bi stvar bila soundtrack za film o tvom životu?

LG: Ne može biti samo jedna stvar jer bi to bilo dosadno. Nadam se da je moj život puno uzbudljiviji od samo jedne stvari. Znaš, mislim da je svaka osoba dosta kompleksna i da se ne može nekoga definirati sa jednom pjesmom pa se nadam da postoji više od jedne pjesme koja će definirati moj život. Također, iskreno se nadam da ja neću biti taj koji će morati odabrati tu pjesmu, prepuštam to drugima (smijeh). Sebe uvijek vidiš u samo jednom smjeru, a mislim da je percepcija drugih ljudi puno drukčija.

m: Upravo radiš na filmu "Off The Record", možeš li nam reći nešto više o tome?

LG: To je dokumentarac, ali i prvi projekt na kojem radimo. Zapravo, radimo na dva različita projekta. Što se tiče dokumentarca, Gabin Rivoire, redatelj, snimao me zadnje tri godine. Upravo završavamo film, sve bi moglo biti gotovo u siječnju ili veljači. Dokumentarac je o povijesti house i techno glazbe, ali i moje karijere. Osim toga projekta, radim i na projektu koji je baziran na fikciji - napisao sam priču i planiramo je ekranizrati iduće godine. Ne smijem vam otkriti o čemu se radi ali, evo, ukratko, ima veze s glazbom i svijetu DJ-inga. Radim na tome već 10 godina, to je velik projekt i nadam se da ću uspjeti u tome.

m: Koje promjene primjećuješ u kulturi plesne glazbe uspoređujući sadašnje vrijeme sa vremenom kad si se počeo baviti glazbom u 80-ima?

LG: Krajem 80-ih nitko nije znao kuda nas vodi sve to, niti smo imali ključne stvari u cijeloj toj priči kao što imamo sada. Sad je puštanje glazbe drukčije, način na koji ljudi dopiru do glazbe je drukčiji, sve se promijenilo. No, na kraju dana suština mog posla je i dalje ista - navesti ljude na ples, dijeliti glazbu s njima, stvoriti trenutke sreće i ostalih emocija sa publikom. Sve se promijenilo, povijest se ispisala i prošlo je dosta vremena. Pozadina svega je tu, baš kao i distribucija glazbe, načini na koje se konzumira glazba, kako se sluša i pušta, samo je drugo vrijeme.

m: Danas mlađe generacije slušaju glazbene žanrove koje pripadaju vremenu njihovih roditelja poput techna, housea, rocka.

LG: Zbilja se nadam. Nadam se da će se novim generacijama dogoditi nešto potpuno drukčije. Imao sam sreće što sam živio u toj ludoj revoluciji, sa svim njezinim usponima i padovima; bilo je odlično i uzbudljivo. Imali smo osjećaj da taj trenutak pripada samo nama, nikome drugome. Smatram da je dosta čudno da ljudi danas slušaju istu glazbu, bez obzira što se glazba malo mijenja, ali to je sve samo rekreiranje istih stvari. Znaš, techno postaje popularan opet, ali to se isto desilo i 1994., 25 godina unatrag. Ne čujem često puno drugačije glazbe koja je producirana sad u usporedbi s onime što se stvaralo onda. Na kraju dana, ti voliš techno i slušaš ga, ali, sviđalo se tebi to ili ne, slušaš glazbu koja pripada tvojim roditeljima. Ovo je prvi put u povijesti da se glazba nije pomaknula i promijenila tako dugo. Ako pogledaš unatrag 100 godina, kreni od 20-ih, svakih deset godina desila se neka glazbena revolucija - jazz, dolazak hip-hopa, punka, soula. Svakih deset godina dogodila se velika promjena u glazbi i nešto je novo došlo. Zadnjih 30 godina, techno je bio zadnja velika glazbena revolucija, a prije toga hip-hop. Danas je hip-hop i dalje popularan, moj sin sluša hip-hop, ali ja mu kažem - čovječe, slušaš istu glazbu kakva je bila i prije 35 godina, to pripada mojoj generaciji! Način repanja se malo promijenilo, ali je i dalje sve to ista stvar, a isto vrijedi i za techno. Zadnjih 30 godina ništa, ali apsolutno ništa novo i svježe, nešto potpuno drukčije se nije dogodilo. Prvi put da se ne događa neka velika glazbena revolucija u tako dugom periodu. Naravno, ne kažem da je loša stvar slušati techno, volim ga, ali čudno je da imam 50 godina i da se osjećam kao i mlađe generacije. Moja publika je u dvadesetima, mora postojati još nešto, mora postojati nešto novo što ja ne razumijem i što mi se ne sviđa. Mislim, kad pogledaš povijest malo mi je to čudno, nije loše, ali čudno je.

m: Misliš li da će nova tehnologija donijeti neke nove inovacije što se tiče glazbe u budućnosti, poput novih žanrova?

LG: Mislim da tehnologija neće donijeti neke nove inovacije, svi to čekaju, ali nitko na tome ne radi. Treba razumijeti da u trenutku dolaska rave glazbe u Englesku, odnosno dolaska techno i house glazbe, je tamo bilo politički i socijalno plodno tlo i samo se čekalo da se nešto novo dogodi. Nije se dogodilo u Francuskoj, dogodilo se u Engleskoj, ona je bila spremna za nešto novo, političko i upravo je zato tamo buknulo tako jako. Postoji odličan dokumentarac koji je upravo izašao na BBC-u, zove se "Everybody In The Place" i način na koji je sve objašnjeno je kristalno jasno. Vrlo interesantno. Isto je sa Njemačkom i padom zida '89., jer je i tad nastalo plodno tlo za nešto novo. Ne mislim da će nova glazba doći sutra, nije to do tehnologije do ljudi je. Ljudi moraju pokušati kreirati tu emotivnu fazu kroz glazbu i bit će prihvaćena negdje jer što se tiče uvjeta, spremno je sve.

m: S obzirom da si otkrio elektroničku glazbu u trenutku kada su Detroit techno iz Chicago house postali popularni, imao si prilike nastupati po mnogim zemljama; držiš li neko mjesto posebno u srcu, neko mjesto kojem se uvijek raduješ vratiti?

LG: Da, volim ići u Japan. Japan je oduvijek imao mjesto u mom srcu. Također, volim nastupati i po Europi. Imam sreće što mogu nastupati gdje želim, ne nastupam na mjestima na koja ne želim ići. Ne radim zbog novca, a pod tim mislim da ne prihvaćam nastupe samo jer su dobro plaćeni. Prihvaćam ih samo zato što želim ići tamo i volim publiku, zato što znam da ću se tamo dobro zabaviti i imati priliku puštati svoju glazbu. Zadnjih 15 godina, idem samo na mjesta na kojima uživam i doista sam sretan zbog toga. Ako mi se negdje ne svidi, neću više ići tamo. Mogu reći da volim Japan, ali volim nastupati i u Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj.

Novac mi nije nikad bio glavna tema, nikad me nije uzbuđivao. Živim doista dobro, ali nikad nisam htio puno više. Ako postoje dvije ponude - jedna uključuje velik honorar, ali ne znam gdje točno idem, dok je druga slabije plaćena, ali znam da je publika dobra, izabrat ću tu drugu. To nikad nije bilo upitno kod mene. Također, radim s istim menadžerom zadnjih 25 godina i on točno zna što želim i zbog toga funkcioniramo. Kada sve to staviš na stranu, baš kao i novac, treba raditi nešto što voliš. Kao DJ trebam se izraziti i podijeliti svoju priču s ljudima, ali ako ne radim ono što mi se ne sviđa, to neću biti ja i onda ni ljudi neće uživati u tome jer neću biti vjeran sebi. Znam puno DJ-eva koji rade svaki vikend, ja ne vidim zašto bih trebao raditi svaki vikend - imam život i ne želim raditi svaki vikend. Jedan radim, a drugi sam slobodan kako bih imao vremena raditi i druge stvari u životu i to mi je u redu. No, to je ono kako ja vidim život, kako ja vidim svoj posao. Po meni, ako si DJ, trebaš doista biti iskren prema sam sebi i glazbi koju puštaš i biti ozbiljan oko toga. Doista shvaćam svoju glazbu ozbiljno i želim biti u mogućnosti pružiti ljudima dobar nastup i radim jako puno na tome, ali to je samo moj pogled.

m: Što voliš raditi u slobodno vrijeme kad ne nastupaš?

LG: Dosta sam druželjubiva osoba, tako da imam puno prijatelja ovdje gdje živim. Uključen sam u aktivnosti s ljudima i hranom, vinom i hranom, ja kuham. Volim guštati u vinu i družiti se s prijateljima. Osim toga, doista provodim puno vremena slušajući glazbu, to bude oko šest ili sedam sati dnevno. Slušam puno hip hopa, rocka, soula, jazza i radim na svom radio programu. Radim puno stvari osim DJ-inga i sve to uključuje glazbu. Razlog zašto ne stvaram puno glazbe je taj što 90% vremena provodim slušajući glazbu i tražeći ju. Nemam tu strogoću da kažem ‘trebao bih stvarati glazbu dva puta tjedno' i slične stvari. Primam toliko glazbe i tražim toliko glazbe tako da ni nemam vremena stvarati je (smijeh). Volim ja stvarati ali ipak preferiram otkrivati. Oduvijek sam takav, još od kad sam bio klinac i dalje me uzbuđuje, baš kao i prije 30, 40 godina, kad poslušam neki novi album i pomislim kako je super. Svaki dan je sve više super albuma, a mog vremena je malo. Imam osjećaj da što više kupujem ili otkrivam glazbe, sve manje znam o njoj. Kako starim, tako znam sve manje o glazbi. Što više imam, to manje znam o glazbi. Svaki dan pomislim - kvragu, vani je preko milijun stvari koje još nisam čuo niti otkrio! I onda pomislim gdje sam bio kad je ovo izašlo, stvarno ludo!

m: Nakon tvojih emisija "It Is What It Is", započeo si novo razdoblje sa radio programom "WHAT'S NEXT?!" koji je posvećen novoj glazbi. Koja je zadnja stvar koju si otkrio, a da te doista oduševila?

LG: Jučer sam poslušao 50-ak različitih albuma i bilo je stvarno puno dobrih stvari. To je moj problem jer ti ne mogu reći, previše je toga. Poslušaj iduću emisiju "WHAT'S NEXT?!" i čut ćeš. Čut ćeš mnogo kul stvari, upravo radim na tome.

m: Nedavno je i izašla tvoja nova stvar "Feeling Good" sa totalno old school prizvukom; znači li to da očekujemo još novih izdanja?

LG: Da, ali trenutno uređujem svoj studio. Uskoro bih trebalo početi raditi na novoj glazbi.

m: Postoji li nešto što još nisi ostvario u svojoj karijeri, a želja ti je?

LG: Da, želim napraviti svoj film. Nakon toga želim nastaviti dijeliti glazbu s ljudima, to je to. Postoji toliko glazbe koja treba biti otkrivena, možda neću biti DJ za 15 godina, ali i dalje želim biti u mogućnosti dijeliti svoju glazbu, preko radija ili već nekako. Dok god radim ono što volim, bit ću doista sretan čovjek.