Kronike plesnog podija: London Boys (IV. dio)

Kad su Derrick May i Juan Atkins, početkom 90-ih, u svojim prvim javnim istupima u europskim medijima, među glazbene utjecaje koji su doveli do stvaranja techno zvuka ubrojili i italo disco, iznenadili su mnoge tadašnje novinare i publiku, no takva ambivalentnost koja vrijedi i danas, postala je upravo specifična za razvoj elektroničke glazbe. Nešto što se apriori svrstava u mainstream generira neki underground pokret i obrnuto. U kontinuitetu je takav odnos definiran još u drevnoj kineskoj filozofiji kao yin i yang...

London je, koncem 20.st., svakako bio kolijevka mnogih glazbenih trendova, a ako govorimo o rave pokretu koji se, u drugoj polovici 90-ih, definitivno vratio u klubove i time izgubio svoju masovnu snagu, dolazimo do još jedne neobične pojave – formiranja alternative unutar inicijalne subkulture koja se već percipirala kao alternativna. Ta se podjela nazirala još za trajanja najintenzivnijih ilegalnih rejvova, ali, kako je čitav koncept i dalje bio svođen pod zajednički nazivnik, ostao je daleko od glazbene industrije i etiketiranja pod čiji će utjecaj doći tek formiranjem nove kluspke scene, kao izravni legacy rave pokreta.

Nicky Holloway, jedan od originalnih putnika koji su 1987. otkrili Ibizu (o čemu je bilo riječi u prvom nastavku ove priče), neposredno prije nego je završio u klinici za odvikavanje od raznih narkotika, otvorio je klub Velvet Rooms u londonskoj četvrti Soho, a iako je, kao DJ i promotor, pripadao sasvim drugoj struji elektroničke glazbe, upravo je njegov klub ušao u povijest kao prvi klub u Londonu s regularnom drum'n'bass klupskom večeri. Speed je pokrenut '95., a glavni i odgovorni bili su Daniel Williamson i Fitzroy Helsop, poznatiji kao LTJ Bukem i DJ Fabio.

Iako su obojica zanat DJ-a izbrusila kroz rave pokret, zapravo dolaze iz prilično različitih backgrounda. LTJ Bukem je školovani glazbenik – pijanist i, prije no što se upustio u DJ-ing, svirao je u nekoliko jazz-funk bendova. S druge strane, Fabio je krenuo krajem 80-ih kao house DJ da bi, nakon metamorfoze rave pokreta i sam posve promijenio glazbeni stil. Tandem Fabio & Grooverider i danas slove kao "kumovi drum'n'bassa". Fabio se, inače, smatra i začetnikom liquid drum'n'bassa – nešto sporije, pomalo i ambijentalne varijante, s dosta vokalnih i atmosferičnih elemenata kojeg je počeo objavljivati '99. na svojoj etiketi Creative Source. Usponom drum'n'bassa, rasla je i posjećenost Speeda pa je naziv večeri promijenjen je u Swerve, što bi u prijevodu zančilo "miči mi se s puta!" ili "gubi se!" Do promjene imena došlo je na sugestiju samog Hollowaya koji je imao isti problem aluzije na konzumiranje droge sa svojom večeri Trip, 10-ak godina ranije. Osim d'n'b clubbinga u Velvet Roomsu, Fabio je stajao iza još jednog spoja dvaju svjetova na londonskoj sceni, pokretanjem kultnog d'n'b programa Rage u klubu Heaven, najpoznatijem gay klubu u gradu.

Iako je, u ritmičkom smislu i d'n'b počivao na reggae, dub i dancehall glazbi, paralelno se rađao još jedan pravac čija su glavne karakteristike bile dublje i mračnije bas dionice te više elemenata jamajčanske glazbe prema kojima je dobila naziv jungle. Zapravo sam naziv dolazi od gradske četvrti Jungle, u zapadnom dijelu Kingstona, poznatoj po uličnim bandama i po pjesmi "Concrete Jungle" koju joj je posvetio Bob Marley. Igrom slučaja i jungle je u Londonu na regularnoj bazi zaživio u klubu dvojice DJ-a iz house i techno miljea – Mr C i Layo Paskin su, od otvaranja kluba The End, petke predvidjeli za d'n'b i jungle, a neke od svojih prvih nastupa ondje je imao i Roni Size.

(DJ Fabio, cca 1995.)

Drugu polovicu 90-ih u Londonu možemo opisati kao zlatni period drum'n'bassa i junglea, a jedan od reprezentativnih soundsystema bio je i Shut Up And Dance kojeg je predvodio DJ Hype, a koji je, ulaskom u novi milenij, postao sinonim za ovaj pravac u novootvorenom klubu Fabric. Među legendarnim serijalima još su neizostavni Innovation u Camden Palaceu, One Nation, Heat ili Roast. Osim što su se i jungle i drum'n'bass dodatno rascjepkali na razne mikro žanrove i fuzije kao što su darkcore, darkstep, techstep, breakstep itd., nastala je još jedna, posve nova scena koja je opet više ličila na mainstream varijaciju underground pokreta, tako sa su se ambivalentne vrijednost na elektroničkoj plesnoj sceni još jednom zekotrljale i međusobno zaiskrile.

Da situacija bude još zanimljivija, za pojavu tog novog momenta na sceni nije zaslužan nijedan od, u ovom periodu već vrlo brojnih, londonskih DJ-a i producenta, nego stanoviti Todd Edwards iz New Jerseya koji je, inspiriran njujorškom vocal i soulful house produkcijom počeo eksperimentirati sa sempliranjem vokala i sinkopiranim ritmom, ali s ciljem da zadrži vibru house glazbe. Inicijalno, ovaj neobičan pristup house glazbi nije polučio pretjerani uspjeh u SAD-u, ali su ga zato prihvatili londonski DJ-i EZ i MJ Cole i stvorili UK garage, poznat još i kao 2-step ili speedgarage. Naziv garage je, naravno, preuzet iz kultnog njujorškog kluba, a ideja je bila dočarati atmosferu stare house glazbe kroz modernu i inovativnu produkciju. U početku je UK garage poslužio kao glazba koja se puštala na drugim, tzv. chill-out prostorijama na jungle i d'n'b eventima, no kad je počela koketirati s pop vokalima i hip hopom, ubrzo je ušla i u mnoge londonske klubove i barove koji nisu bili skloni žešćoj elektroničkoj glazbi. U novom mileniju, UK garage je iznjedrio i neka punopravna mainstream imena kao što su Craig David, Artful Dodger, So Solid Crew, Ms Dynamite ili Shola Ama...

(LTJ Bukem, Ministry of Sound 1998.)

Nije trebalo dugo da na ovakvu komercijalizaciju stigne nova underground replika kroz grime i dubstep. Zanimljivo je da je dubstep koji se predstavljao kao odgovor na UK garage, zapravo bio u izravnoj vezi s tim žanrom, jer su prvi singlovi bili dub verzije, odnosno B strane UK garage singlova. Jedan od najranijih promotora tih B strana bio je veteran londonske DJ scene John Peel koji ih je počeo puštati u programu Radio 1 i kumovao evoluciji dubstepa i grimea koji su, tijekom prvog desetljeća novog milenija, doslovno zamijenili izvorni d'n'b i jungle. Doduše, ne zadugo, budući da smo posljednjih 10-ak godina svjedočili i raznim revival pravcima originalnog jungle i drum'n'bass zvuka, eksperimentiranju s novim interpretacijama techno glazbe i konačnoj fuziji sve sile tih žanrova koju danas nazivamo bass glazbom...

Pročitajte i prethodne kolumne "Kronike plesnog podija - London Boys":
Prvi dio: U početku bijaše Trevor Fung
Drugi dio: Sumrak scene
Treći dio: London - Metropola clubbinga