Marijan Felver - Ususret 20. obljetnici Stereo Studija

Prince je davne '82. pjevao o smaku svijeta i 1999. godini kao metafori za najluđe partijanje. Kad je '99. napokon stigla, više-manje je protekla u iščekivanju onoga što će se desiti 1.1.2000. Neke grupacije su najavljivale kataklizmu, citirajući razna, tobožnja proročanstva, a s druge strane opozicija je pričala o duhovnoj prekretnici i prelasku u više stanje svijesti. Od svih teorija, najšire je otišla ona o tzv. millenium bugu, prema kojoj su sva računala na svijetu trebala poblesaviti 31.12.'99., u 23:59. Nastupio bi kaos i posljedično smak svijeta.

Nakon što je u ožujku '99. premijerno prikazan "The Matrix", fantaziranje je uzelo maha, no 1.1.2000. u 00:00:00 nije se desilo – ništa! Osim vatrometa i pucnjave, kao i svake godine...

(Nathan Coles, Terry Francis i Eddie Richards)

Za razliku od većine svijeta, naša se regija '99. doista nalazila na prekretnici. U Beogradu se, uslijed NATO-vih bombi, bližio kraj Miloševićeve vladavine. U Zagrebu se, uslijed lošeg zdravstvenog stanja, bližio kraj Tuđmanove vladavine. I baš u tim posljednjim mjesecima 20. stoljeća, jedna skupina zagrebačkih mladića kao da je odlučila Princeove stihove sprovesti u djelo, i pokazati budućim naraštajima, onima iz Zagreba, ostatku Hrvatske, ali i velikoj većini cijele regije, kako izgleda partijanje 1999-te. Ovaj period pamtimo i kao zlatne godine elektroničke scene u Hrvata, pa ne čudi da je i Stereo Studio nastao baš tih godina. I dan danas taj projekt slovi kao najuspješniji klupski program elektroničke glazbe u Hrvatskoj, a one koji su tih godina plesali u Tvornici smatramo privilegiranom generacijom. Terry Francis, Nathan Coles, Eddie Richards, Richard Gray, Dave Mothersole, Gideon Jackson, Doc Martin, Grant Dell, Ian Pooley, Jasper Dahlback, Stephan Grieder, Mitja Prinz, Dixon, Swayzak, Mark Ambrose, James Ruskin, Billy Nasty, Sven Vath, Dave Angel.. samo su neka od imena koja su se pojavila u Stereo Studio serijalu, uz još čitav niz domaćih DJ-a.

U rujnu ove godine bilježit ćemo 20 godina od prvog Stereo Studija. Odgovore na pitanja o tome kako je sve krenulo, kako se posložilo i kako je završilo, iz prve ruke daje nam Marijan Felver, pokretač i jedan od glazbenih urednika tog programa.

(Marijan Felver, Stereo Studio, 2016. godina)

m: Marijane, možeš li se sjetiti gdje si bio i što si radio prije 20 godina?

MF: Ne mogu baš u potpunosti. Rekao bih da se većina moje tadašnje svakodnevice nije puno razlikovala od ove današnje.

m: Kako je krenula priča sa Stereo Studijom?

MF: Tijekom ljeta '98. dobio sam poziv da se priključim timu ljudi u Tvornici, novom zagrebačkom klubu, kojeg je pokrenuo Darko Putak. Pored pokojnog Dražena Vrdoljaka, bio sam jedan od glazbenih urednika, što mi je predstavljalo iznimnu čast, a moj je zadatak bio osmisliti program klupske plesne glazbe. Prilikom razrade ideje, shvatio sam da ću pored svih ljudi koji su uz mene tada činili Radnički savjet Tvornice kulture, trebati još nekoga tko razumije klupsku scenu, a da pri tom pripada i novinarskom svijetu. Pozvao sam svoog prijatelja Vida Mesarića, koji je tad radio na Radiju 101. Nas dvojica smo, svakodnevno dolazeći na posao, bavili organizacijom.

(Kiki, Stereo Studio, 2011. godina)

m: U to vrijeme ste ti, Kiki i Frajman već bili iskusni lisci na sceni, no koliko je tadašnja publika uopće bila upoznata s gostima koje ste dovodili? Je li posrijedi bio vaš kredibilitet ili ste imali neke insajdere koji su dodatno motivirali ljude ili je cijeli koncept jednostavno bio pravi potez, u pravo vrijeme, na pravom mjestu?

MF: Prva događanja u Tvornici: otvaranje sa Wiggle ekipom (koji upravo ove godine slave 25 godina rada), prvi nastup LTJ Bukema i MC Conrada u Hrvatskoj, kao i EZ Rollersa, Vid i ja smo odradili bez Kikija i Frajmana. Oni su nam se priključili naknadno. Nas trojica smo bili DJ-i i promotori u isto vrijeme. Sve što smo tada radili zasnivalo se isključivo na vlastitim ukusima i željama da surađujemo i upoznajemo sa zanimljivim ljudima i scenama. Kad danas gledam na ta vremena i vlastite poteze, jasno mi je da nam je i kredibilitet kojeg tada zapravo niti nismo bili svjesni, također odigrao ulogu pomagača. Iz tog smo si razloga mogli priuštiti da i nepoznata imena predstavljamo pred dupko punom Tvornicom. Kad kažeš insajderi, ako pri tom misliš na ljude koji su bliski svakoj sličnoj organizaciji i koji tu glasničku ulogu odrađuju, a da je sami nisu ni svjesni; onda smo ih svakako imali, no nismo ih ni planirali ni kontrolirali, a kamoli svjedočili njihovim radnjama. Rasčlanjivati stvari mogli do unedogled, no iz sadašnje perspektive potpuno mi je jasno da smo svi skupa u to vrijeme bili dobar spoj koji je jednostavno proizvodio dobre vibracije.

(Frajman, Stereo Studio, 2015. godina)

m: Nekoć, prije interneta, flyeri su bili nositelji vizualnog identiteta i glavni promotivni kanal. U tom tihom nadmetanju dizajnera, posebno se isticao minimalistički dizajn Numena za Stereo Studio. Serija tiskana na vakumiranoj plastici danas ima status legende, ali kakve su bile prve reakcije publike? Uostalom, kakva je bila tvoja reakcija? Odakle sam naziv Stereo Studio?

MF: Prije svega, lijepo si to nazvao. Tiho nadmetanje mi se sviđa, a rekao bih da se u to vrijeme sviđalo i svim mojim suradnicima. A voljeli smo i izazivati. U svakodnevnom zajedničkom druženju s prijateljima Tonijem Urodom, Svenom Jonkeom, Nikolom Radeljkovićem, Jelenkom Herzogom i Christophom Katzlerom, vrlo rijetko smo mislili da su stvari poredane na dobar način i voljeli smo maštati o intervencijama u gotovo svim područjima naših interesa. U takvim smo "nadmetanjima" osmislili naziv i realizirali vizualni identitet za prvu sezonu Stereo Studija. Ime nam se samo po sebi nametnulo, jer sve se događalo u bivšem televizijskom studiu RTV Zagreb. S tim da Numen tada još nije postojao. Tek nakon što smo našim radom osvojili obje prve nagrade na Hrvatskom bienalu grafičkog dizajna, nastaje Numen, a svi zajedno postajemo zamijećeni.

Nagrada za grafičko oblikovanje druge sezone naših događanja u Tvornici osvojena je ilustracijama Bojana Matoša, Ane Galić i Luke Kuharića. Moja reakcija bila je identična kao i svih onih koji su bili uključeni u proces izrade, kao i skupljača flyera. Svi smo nestrpljivo jedva čekali sljedeći flyer, jer, osim unaprijed zadanog obrasca, nitko od nas nije znao ništa drugo - koje će boje biti plastika ili koja će ilustracija biti sljedeća. Sven je bio taj koji je odlazio u Maribor u jednu tvornicu plastike, gdje smo otkupljivali ostatke bala plastike i prema tome oblikovali sve ostalo. Na neki smo način bili bezobrazno i bezbrižno slobodni. Uvjereni i u naše poslanje i jedni u druge i obranu te naše umjetničke utopije o kojoj smo maštali.

m: U jednom trenutku nastavak Stereo Studija poremetili su neki problemi s Tvornicom. Što se točno desilo?

MF: Na adresu Tvornice stigla je uredba o skraćivanju radnog vremena. Umjesto do 6h, bili smo prisiljeni raditi do 4h. Program je išao svake subote i bio je utvrđen mjesecima unaprijed. Nismo htjeli otkazivati dogovorene nastupe, jer su nam svi ti ljudi bili zanimljivi te su nama i našem svijetu strahovito puno značili. Svaku priliku za druženje s njima gledali smo kao jedinu i konačnu. Zato smo se, na početku, pokušavali prilagoditi novim radnim uvjetima, ali to pokušavanje je trajalo predugo, a mi smo se pokazali vrlo djetinjastima, jer smo počeli stvarati novčane gubitke. Dotadašnji broj posjetitelja od 2000 - 2500 ljudi svake subote, bitno se smanjio. Situacija je bila izazovna u svakom smislu. Morali smo reagirati.

m: Kasnije ste pokušali revitalizirati program u nekim drugim klubovima, ali činilo se kao da je čarolija isparila. Kad ste točno odlučili da je vrijeme za umirovljenje brenda?

MF: Kako se stanje s radnim vremenom u Tvornici zakompliciralo, a mi nismo otkazali sezonu, pokušali smo sa preseljenjem u Aquarius pa u Best i OTV. Paralelno smo i gostovali po Hrvatskoj. Pretvorili smo se u poglavlja koja smo ispreplitali, preskakali, ali ponekad i povezivali idejno potpuno suprotstavljene strane. U jednom trenutku radno vrijeme Tvornice je vraćeno na uobičajen termin pa smo se vratili i mi, ali ne više kao kontinuirana cjelina, već kao sporadično događanje svakih nekoliko mjeseci. Taj smo ritam održavali nekoliko godina, no program nikada nismo imali namjeru revitalizirati u prvobitni kontinuitet. Pretrpavanje nam nije imalo smisla, a trebalo je misliti i na publiku. Sve nam je to dalo i dovoljno vremena da osvjestimo kako želimo dalje. U svemu onom čega se nismo uspjeli sjetiti, pomogle su nam promjene na gradskoj sceni. Tako razbuđenima, otvarali su nam se potpuno novi vidici. Kroz sva moja nova promišljanja i djelovanja u poslu i glazbi, držim da je u ovih dvadeset godina, Stereo Studio ipak ostao jedna konstanta koja ima svoje ime i prezime. To mi je ponekad najuzbudljiviji, a ponekad i najjeziviji dio...

(Naslovna fotografija: Stereo Studio, Tvornica, Richard Grey, 2001.)