Mr. G: ''Još uvijek mi je stalo do toga da budem lik za kojim se diže prašina''

Rijetke su životne priče poput one Colina McBeana, čovjeka kojeg danas štuju zbog njegovog sirovog house zvuka i funky pristupa technu. Prije 40 godina, Colin je bio pred maturom ugostiteljske škole - smjer kuhara, a radio je i u lokalnom music shopu, u svom rodnom Derbyju. Ipak, nakon mature je odustao od kulinarstva, upisavši studij modnog dizajna, tijekom kojeg je surađivao s brojnim poznatim dizajnerima.

Početkom 90-ih je već radio i kao DJ. Sa Ciscom Ferreirom osnovao je, danas kultni, electro/techno projekt The Advent kojeg je napustio 1999. kako bi se posvetio samostalnoj karijeri pod imenom Mr.G. Na privatnom planu ga život nije mazio: jedva je preživio težak srčani udar, a u jednom se periodu i povukao s glazbene scene kako bi brinuo o bolesnom prijatelju. Mr.G je danas veliki pobornik yoge i meditiranja, živi sa suprugom i terijerkom Florence u mirnom dijelu Leicestershirea. No, još uvijek je u stanju izvesti čarolije u studiju – poput posljednjeg albuma...

O tajni svog uspjeha...

Riječ je o strasti. Klasični sam digger. Svakog četvrtka idem u London kupovati ploče, tenisice, odjeću, umjetnine. S 58 godina nerijetko sam najstarija osoba u klubu. Ali nikad ne bih htio biti poput onih koji su velike zvijezde, iako nisu u najboljem stanju. Stalo mi je do toga da budem lik za kojim se diže prašina. Još uvijek. U tome. Čvrsto. Energično i plesno. Rasturanje. I to funkcionira. I ta strast je u meni jača no ikad.

O soundsystem kulturi...

Dok sam odrastao u Derbyju, u mojoj je ulici bio jedan soundsystem. To je i glavni razlog zbog kojeg sam počeo slušati glazbu. Shebeens (ilegalni jamajčanski tulumi) bili su glavna stvar. U početku sam bio premlad da budem dio toga, a poslije sam bio fasciniran prizorom – muškarci i žene različite dobi opuštaju se uz glazbu i plešu ispijajući rum. Kad sam postao dio ekipe, organizirali smo tulume po kućama i u svakoj smo znali kako postaviti razglas i improvizirati zvučnu izolaciju. Postojali su visoki kriteriji i disciplina u svemu, posebice u izvedbi. Ako nisi zadovoljio, posljedice su bile brutalne – više nikad ne bi svirao, bio bi to kraj! Osim toga, morao bi ostati do kraja tuluma, iznijeti razglas iz kuće, ukrcati ga u kombi i iskrcati u skladište, prije nego odeš kući.

O radu u trgovini ploča i diggerskoj vještini...

Često sam upovao sam ploče u trgovini R.E.Cords u Derbyju, a potom se ondje i zaposlio, sa 17 ili 18 godina. To mi je najdraže doba u životu. Subotom ujutro stizala bi nam pošiljka s pločama iz SAD-a i unutra bi bila, primjerice promo ploča McFaddena & Whiteheada. Odmah bih stavio dvije sa strane. Ljudi su čekali u redu za preslušavanje, a onaj koji bi prvi zgrabio određenu ploču, bila je njegova. Tako je išla prodaja. Tako se na Jamajci i danas prodaju singlice. Stariji likovi već nakon nekoliko sekundi slušanja znaju je li to to ili nije.

O plesu...

Nekoć je ples bio stil života. Putovali smo po cijeloj Engleskoj i sudjelovali u battleovima: Nottingham, Wigan, Manchester, Croydon... Ali čini se kako ples više nije prioritet. Ja se smatram plesačem. Tijekom svojih setova, ne plešem kako bi se pravio važan. To sam ja, to je moja ekspresija. Nakon toga me 3 dana boli cijelo tijelo, leđa, kukovi... Baš zato što to toliko volim, odlučio sam srezati broj godišnjih nastupa. Sad nastupam 26 puta godišnje. I to je to...

O technu i The Adventu...

U to vrijeme, techno mi je bio potpuno stran. Počeo sam slušati Joeyja Beltrama i Maurizija, a za dečka odraslom na soulu, ta je glazba zvučala kao Sodoma i Gomora. Bio sam uvjeren kako je Jeff Mills bijelac! Nisam mogao vjerovati da crnac radi takvu glazbu. The Advent je kotirao vrlo visoko. Svirali smo s Orbitalom, Underworldom... Kad sam odlučio napustiti The Advent, plakao sam kao beba. Ostao sam bez svega. Žena me poslala natrag u studio. Pokupio sam svoj sampler i to je bilo to. Iduće dvije godine sam proveo za računalom i učio kako kreirati glazbu. Ciscu Ferreiri sam ostavio zlatnu koku. The Advent je bio vrh.

O tome kako mu je prijatelj promijenio život...

Imao sam prijatelja iz Nizozemske. Zvao se Lex i bio je glumac. Naučio me sve što znam o umjetnosti, nešto što mi je, kao klincu, bilo uskraćeno. Odlazili bi skupa na izložbe i samo bi me pitao: ''Reci što vidiš?'' Jednom sam se našao na nekoj izložbi Cezannea i Moneta i prišao mi je Brian Sewell (jedan od najpoznatijih britanskih likovnih kritičara) te me pitao što mi se sviđa na tim slikama. Ostao sam bez teksta. Pojma nisam imao. Nakon toga, Lex me uputio u svijet umjetnosti. Jednom prilikom me pitao: ''Što je za tebe prijateljstvo? Za mene je to – da mi obrišeš stražnjicu kad budem star!'' Nasmijali smo se, ali ipak sam mu odgovorio da bih.

Jednog dana, Lex je doznao da u mozgu ima tumor veličine loptice za golf. Svaki dan sam dolazio po njega i vodio ga na kemoterapiju. Na kraju sam ženi rekao da ću se preseliti k njemu. Poželio je otići u svoju domovinu. Ostavio sam sve poslove, otkazao sve nastupe i otišao s njim u Nizozemsku. Smjestili smo se kod njegove sestre. Kuhao sam mu, čistio, pospremao i bio na raspolaganju 24/7. I onda je došao i taj dan kad sam mu morao obrisati stražnjicu. Prasnuli smo u smijeh. Bio je vrlo sretan što sam opravdao svoj odgovor na njegovo pitanje. Zbog Lexa sam postao bolja osoba. To je lik koji se ušuljao na moj prvi nastup u Fabricu i rekao mi da sam bio grozan. Od tad se, prije svakog giga, sjetim Lexa kako mi govori: ''Pogledaj ljude, poveži se, nasmiješi se!'' Ploču ''Daily Prayer'' posvetio sam njemu. On i moja supruga su bili ti koji su vjerovali u mene, kad sam mislio da nikad neću postati ovo što sam danas.

O albumu ''The Alien With Extraordinary Abilities''...

Kad zatražite vizu za nastup u SAD, na dokument vam službeno napišu ''an alien with extraordinary ability'' pa sam odlučio tako nazvati svoj podljednji album. Prošle godine sam prvi put posjetio SAD, a ishodovanje vize u američkom veleposlanstvu bio mi je najstresniji dan u životu. Došao sam na šalter kod žene koja me nije htjela ni pogledati. Prvo mi je rekla da je moj zahtjev nepotpun. Potom mi je neki mehanizam progutao putovnicu, jer mi je nedostajala neka potvrda. Bio sam na rubu živaca, a žena me samo pitala: ''Želite li svoju putovnicu natrag ili ne?'' Otišao sam izvan sebe. Na kraju je bila njihova greška u sustavu i uspio sam na sve riješiti na vrijeme. Na albumu sam i jednu stvar naslovio ''Embassy''. ''Meet D @ The Gathering'' posvećena je susretu s Dannyjem Tenagliom kojem sam oduvijek htio upoznati. Nastupao sam prije njega na festivalu The Gathering. Izmijenili smo nekoliko riječi, nakon čega sam se spustio na podij među klince, a Tenaglia je uzeo mikrofon i javno me pozdravio. Pet minuta kasnije, plesao sam na zvučniku...