Music Tip by CET

U poznatom filmu ''Midnight In Paris'' Woodyja Allena istražuje se tema nostalgije i modernizma. Glavni lik, pisac romana, pronalazi vremensku rupu u Parizu koja ga teleportira u zlatno doba umjetnosti i kulture, grada 20-tih godina prošlog stoljeća gdje pronalazi ultimativni izvor inspiracije za pisanje.Svakim novim odlaskom provodi sve više vremena boraveći u okruženju svojih umjetničkih heroja i postaje sve više razočaran umjetničkim vrijednostima, društvom i materijalizmom sadašnjosti u kojoj živi i djeluje. Da li su današnje mlade generacije elektronike pronašle ovakav vremeplov na internetu koji nudi pregršt zaboravljene glazbe, istinskih glazbenih vrijednosti, uglavnom lišene populističkog i ukalupljenog pristupa, video i pisane dokumente jednog romantičnog i hipijevskog doba, bez društvenih mreža, gdje su riječi artizam, zajednica, pleme i P.L.U.R. činili okosnicu rave kulture? Ili se samo radi o krizi klupske glazbe koja nije spremna za veliku revoluciju u zvuku i estetici elektronike koja zasigurno ne bi održala velike brojke na koje su industrija i izvođači navikli i otvorila jedan visokorizičan i potencijalno neuspješan put futurizma elektronike? Da li je povratak u prošlost nužan da ponovno otkrijemo prave vrijednosti glazbe koja nije bila pogonjena populizmom, a prošla joj je dekada donijela populizam na steroidima I zakočio njenu evoluciju? Ovo su samo neka od pitanja koja ću otvoriti u ovom tekstu i vrlo vjerojatno samo zagrebati po površini fenomena zvanog 90's revival u elektronici...

Kad je EDM, najkomercijalniji oblik elektroničke glazbe i grandiozna tvorba glazbene industrije, počeo izjedati sam sebe ukalupljenim i predvidljivim formama i zvukovima, industrija je bacila oko na etablirana imena housea, tech housea i techna koja su imala značajnu bazu fanova, izgrađenu prvenstveno na klupskim svirkama i manjim festivalima. Kada su ti producenti i DJ-i bili bačeni u arenu masovki i unosnih managerskih ugovora, glazba koja je lijepo balansirala između mainstreama i klupskog zvuka preuzela je modele EDM-a i ukomponirala ih u techno, melodic house i deep house koji su bili nešto novo za širu nezahtjevnu publiku, a u stvari su postali Frankensteini gore navedenih žanrova, napravljeni da zamijene EDM (ja ih volim zvati minimalnim EDM zvukom), a jednim dijelom čak i revitaliziraju trance, žanr koji svojim melodičnim pristupom lako osvaja srca slušatelja na prvu. Ista stvar koja je izjela EDM počela se, posljednje dvije godine, događati u mainstream zvuku techna, melodic housea, deep housea i svim onim novim, uglavnom house i progressive tvorbama nepotrebnih naziva, tipa organic house. Producenti koji su započeli ove podžanrove i mutante žanrova, koji su možda bili komercijalno i populistički vođeni, ali isto tako bili i inovativni i groundbreaking, izvrgnuti su bjesomučnom kopiranju, doslovce u dlaku, kako bi taj zvuk otišao u još veće komercijalne sfere. Kopija kopijine kopije, napravljena da se proda dok trend traje i konkurira najprodavanijim artistima žanra. Ili još ekstremnije, stvar napravljena putem neke ghost-producer usluge, da podeblja PR Instagram DJ zvijezde u usponu koja se profilira u izvjesnom trendovskom zvuku elektronike. Da ne kritiziram samo ovaj maistream dio zvuka elektronike, nažalost i onaj underground dio techna, mog najomiljenijeg žanra elektronike, ušao je u svojevrsnu krizu, što zbog nedovoljno talentiranih DJ-a koji minimalizam techna ne čine zanimljivim u DJ setovima, što zbog poplave producenata koji se skrivaju iza minimalne estetike techna, a u stvari ne nude ništa zanimljivo. Jeff Mills je, davno, rekao da je poanta techno minimalizma stvoriti loop i groove koji ti neće dosaditi ni nakon nekoliko minuta monotone repeticije. Uvući će te u svoju magiju. Na žalost previše je techno stvari koje nemaju tu repetativnu dubinu, groove i atmosferu. No vratimo se na našu glavnu temu. Svaka akcija ima reakciju, a ovi ''problemi'' koji su se počeli pojavljivati, mogući su čimbenici koji su doveli do masovnog 90's revivala.

Korijene ovog fenomena možemo potražiti u usponu selektora i diggera sredinom prošle dekade. Mlada generacija DJ-a, glazbenih arheologa i istraživača koji, što zbog potrage za zanimljvijim zvukom od onog koji nudi trenutna elektronika, što zbog potrebe da budu drukčiji od ostalih, što zbog čistog hipsterizma; svoje DJ setove baziraju na zlatnim iskopinama zaboravljenih stvari koje se uklapaju u trenutnu estetiku elektronike ili na stvarima koje su izašle na opskurnim labelovima, prošle nezapaženo ili bile ispred svog vremena. I tu ima zaista pregršt mladih štrebera, nerdova i istraživača koji su pošli jednim težim putem kopanja po povijesti glazbe, razmjene digitalno presnimljenih vinila sa svojim istomišljenicima, nabavljanja ploča u second hand dućanima ili kupovanjem preko Discogsa, jer to je bio jedini način da se dođe do glazbe koja je samo malim dijelom bila digitalizirana. Što god mislili o Nini Kraviz, ona je primjer diggerice koja je, uz dobar marketing, malo sreće i industrijske potrebe za ženskim zvijezdama u dominantno muškom svijetu elektronike, ušla u industriju i otvorila vrata DJ-ima/selektorima koji sviraju glazbu van aktualnih trendova i kojima ne treba produkcija ili ghost produkcija da bi uspjeli. Također, navest ću primjer digganja iz vlastitog iskustva. Često bi neki mlađi DJ-i ili samo partijaneri, prijetelji mojih prijetelja, završili kod mene na pre ili after party druženju i tu bi često znalo krenuti kopanje po policama sa pločama. Nebrojeni su bili wow efekti i otkrivenja za većinu njih. Po mom mišljenju, selektori i diggeri su napravili, koliko to god čudno zvuči, revoluciju u klupskoj glazbi. Oni su ukazali na jedan prekrasan skriveni svijet i potaknuli druge da ga počnu istraživati.

Još jedan od izvora ovog revivala možemo potražiti i u lo-fi houseu, trendu koji se pojavio sredinom prošle dekade i počeo ''prljati'' zvuk, tako da zvuči kao sa stare ploče ili kazete iz 90-tih, upotrebljavati rave ikonografiju i sampleove popa i elektronike 90-tih, u jednoj pankerskoj varijanti housea koja je ponekad vrlo ekstremna u prljanju i distorziranju zvuka, ali i vrlo rafinirana u potrazi za bijegom od kristalno čistog zvuka dobrog dijela elektronike. Jednu vrlo rafiniranu upotrebu lo-fi procesiranja možete čuti i na Disclosure singlovima iz 2018. pa čak i na nekoliko stvari Drakeovog albuma iz iste godine. To je dokaz u kojoj se mjeri jedan vrlounderground trend uvukao u pop zvuk, kod izvođača koji osluškuju klupske i underground trendove.Bazen stvari iz prošlosti koje imaju odgovorajuću estetiku za moderno doba, ne zvuče prezastarjelo ili su jednostavno bezvremenske, nije nepresušan. S vremenom se počinje događati isto ono što se dogodilo northern soulu, baziranom na specifičnom Motown zvuku i opskurnom soul/funk zvuku koji nije bio prepoznat u Americi 60-tih i ostao zakopan u skladištima prodavaonica ploča. Pocetkom 70-tih, engleski DJ-i su počeli kopati po podrumima američkih dućana s pločama i otkrivati taj zvuk engleskim plesačima i, po mnogima, stvorili preteču rave scene te, po prvi put, napravili zvijezdu od DJ-a. Izvori su s vremenom presušili i scena je lagano odumirala. No putem, northern soul je ostavio veliki utjecaj na englesku glazbu i počeo se interpretirati i modificirati u popularnoj glazbi s otoka. Slična stvar se počela događati zadnje dvije godine u elektronici. Mladi producenti kopiraju zvuk 90-tih. Ponekad i banalno, s namjerom da zvuči kao da je stvar izašla 1993., no češće minimalizirajući retro elemente ili kopirajući pojedine segmente produkcije 90-ih u minimalnijem izričaju. Za jednog prosječnog mladog konzumenta elektroničke glazbe koji nije upoznat sa poviješću glazbe, ovo je zbilja nešto novo, u usporedbi s većinom modernog zvuka. Kad pričam o velikom 90's rave revivalu, prvenstveno mislim na englesku scenu i scene zemalja koje su tradicionalno oslonjene na UK utjecaje: Australija, Kanada i američka zapadna obala koja godinama njeguje rave kulturu kroz brojne mikroscene DIY pristupa. To uključuje organizacije manjih partyja te vođenje malih labelova, izraženih artističkih pristupa glazbi i dizajnu koji njeguju vinilna izdanja, ne oslanjajući se na velike servise poput Beatporta. Mogli bi ih nazvati i hipsterima, ali to su samo mladi koji su počeli graditi nešto izvan uvriježenih okvira elektronike te reinterpretirati i ponovno otkrivati heroje i zakopano blago elektronike. Ovaj set Roze Terenzi iz 2020. daje dobar uvid u modificirani zvuk UK ravea ranih 90-tih koji se kuhao na malim australskim, američkim i engleskim labelovima posljednje tri godine. House, techno, breakbeat, acid, deep trance, fuzirani u modernu retro formu…

Možda vam je ovaj dio retro comebacka promakao, jer u Hrvatskoj nema puno DJ-a koji promoviraju ovakav zvuk, a i klupski lockdown je došao baš u vrijeme ekspanzije ovog zvuka. No on je bliži europskom kontinentu. Roza se, uz još nekolicinu australskih lidera ovakvog zvuka, preselila u Berlin, grad u kojem se sastaju brojne kulture i ideje (čitaj glazbene scene) koje ondje međusobno utječu jedne na druge. Nešto slično je Engleska imala 80-tih i 90-tih, kad su došljaci iz bivših engleskih kolonija donosili svoje glazbene korijene i miješali ih sa europskim zvukom. Zbog toga je Engleska, 90-tih, bila toliko dominantna na području elektroničke glazbe. Iako smo, trenutno još uvijek, usred klupskog lockdowna, mislim da će belinski melting pot glazbenika i DJ-a sa svih strana svijeta pokrenuti jednu veliku promjenu u zvuku i skinuti sa trona trenutne dominantne žanrove, jednom kad se klubovi otvore. U tom kontekstu, Brexit je doveo, a dovest će još više engleskih glazbenika u Berlin. HÖR kanal na YouTubeu vam može dati dobar uvid u aktualne, pandemijske, glazbene trendove Berlina i multikulturalnost koju sam spomenuo... (Nastavit će se)