Music Tip by CET: Nicky Siano intervju

Povijest plesne glazbe i klupske kulture zasigurno bi bila drugačije zapisana bez Nickyja Siana. O njegovom liku i djelu bilo je riječi i u našem serijalu o njujorškom clubbingu. Siano je pionir mnogih DJ tehnika koje su danas polazna točka svakog newcommera. Beatmatching, EQ-ing, crossfader, treći gramofon u DJ setupu samo su neke od inovacija koje je uveo u DJ svijet New Yorka, u vrijeme kada disco još nije imao svoje ime. Siano je čovjek koji je u Studiju 54 pustio ''Simpathy for the Devil'', kad je Bianca Jagger na podij ušetala na bijelom konju. Jedan je od DJ-a koji su svojim selekcijama funky soula i R&B-a doveli do profiliranja i stvaranja disco zvuka. Uz nekolicinu njujorkških vizionara, postavio je temelje koncepta kluba koji, u neznatno modificiranim formama, žive i danas. Radio je u studiju sa kultnim producentom Arthurom Russellom.

Nicky Siano je istinska legenda i čovjek s kojim biste mogli pričati danima i slušati priče o ludim 70-tima u New Yorku. Ovaj intervju ležao je arhiviran na hard disku gotovo 15 godina nakon što je bio emitiran u mojoj emisiji na tadašnjem Plavom radiju. Odlučio sam ga podijeliti sa vama, jer teme su zaista bezvremenske i nekima će možda otvoriti totalno drugi pogled na, mnogima omraženi, disco zvuk 70-tih. Vidjet ćete i da su neki standardi u clubbingu i klupskoj glazbi ostali gotovo netaknuti do današnjih dana. Glazba se mijenja dakako, a tehnološki razvoj donosi nove inovacije. Ali pristup klupskom doživljaju i uloga DJ-a u razvoju glazbe i pomicanju iste naprijed stvari su koje se od samih početaka nisu korijenski promijenile, samo su doživjele manje modifikacije kroz vrijeme...

C: Kako je došlo do tvoje opsesije plesnom glazbom i kako je počela tvoja DJ karijera?

NS: Kada sam prvi puta čuo plesnu glazbu 1970., odmah znao da je to to. Duboko u svojoj duši znao sam da je plesna glazba ono što će obilježiti moj život. Sa 16 godina, 1971. počeo sam raditi kao DJ, a već slijedeće godine ja i moja tadašnja djevojka odlučili smo otvoriti klub, jer smo smatrali da ćemo, jedino ako smo vlasnici kluba, napraviti najbolji mogući party i klupsku večer. Složili smo business plan, otišli k mom bratu koji je baš u to vrijeme dobio pozamašnu odštetu nakon prometne nesreće i za 10 tisuća dolara otvorili The Gallery koji je postao 'the club' New Yorka u peoridu od 1973. - 1977. i klub čiji koncept je kasnije preslikan u legendarni Studio 54. Steve Rubell bio je regularni gost subotom, no upoznali smo se i postali prijatelji tek dvije godine kasniije. Rani dance klubovi u New Yorku nisu bili koncipirani na blještavim svjetlima i glamuroznim uređenjima interijera što je kasnije postao standard s popularizacijom disco zvuka. Sve se vrtilo oko stvaranja atmosfere da bi se u klubu osjećali kao da niste niti izašli iz svojeg doma i da kraj vas plešu vaši prijatelji. Sve je bilo vrlo intimno. Na ovom konceptu bazirali smo naše večeri u klubu.

C: Povijesničari klupske glazbe često te nazivaju ocem beatmatchinga. Da li si puno vježbao ovu, za to vrijeme pionirsku tehniku?

NS: Nisam trebao vježbati puno jer sam radio pet noći u tjednu po 7 sati. Od samog početka kada sam počeo puštati glazbu, razmišljao sam na način da ljudi ne bi trebali prestati sa plesom zato jer svira nova ploča i pjesma dolazi na drugi gramofon. Trebali bi plesati kroz promjenu. Ne kao danas kada se ponekad čini da jedna pjesma svira cijelo vrijeme u DJ setu, već da se promjena između pjesama čuje ali tempo ostaje isti ili vrlo sličan prethodnoj stvari. U to vrijeme velika većina klubova nije imala gramofone sa varijabilnom brzinom ili je raspon promjene brzine bio manji od 4%. Thorens TD 125 koji je postao standard u našem klubu imao je raspon +/- 2.5 %. To je zaista bilo malo obzirom da smo u to vrijeme svirali ploče u rasponu od 98 pa sve do 135 BPM-a. Bila je velika razlika u BPM-ima koja se mogla čuti kroz noć od jednog DJ-a. Birali smo ploče koje su bile relativno blizu sa svojim brzinama. Na primjer, ako je ploča koja je svirala imala 110 BPM-a slijedeća bi bila 112 ili 115 BPM-a

C: Frankie Knuckles i Larry Levan u Galleryu?

NS: Mislim da The Gallery ne bi bio takav uspjeh bez Frankie Knucklesa i Larry Levana. Frankie i Larry bili su vrlo živahni momci uvijek spremni za party. Larry je obožavao plesati i činiti party posebnim, a imao je i mnogo ideja oko dekoracija unutar kluba. Često smo koristili velike balone promjera pola metra i tjedno bi ih kroz klupske večeri ispucali oko 400-tinjak. U početku, niti Frankie, niti Larry nisu bili zainteresirani za DJ-ing. Bili su vrlo modno osviješteni i htjeli su biti modni dizajneri. To je u stvari The Gallery u svojem početku i bio, svojevrsno okupljalište newyorkške modne scene. Calvin Klein, Willi Smith, Stephen Burrows svi oni bili su svakog vikenda u mojem klubu. Jedne večeri Larry je sjedio za kontrolama svjetla i u jednom momentu mi prišao i pitao: Mogu li pustiti nekoliko ploča? Rekao sam mu: Naravno. Što da radim? Kako da to najbolje napravim?, pitao je Larry, a ja sam mu odgovorio ono što su i meni govorili kad sam počinjao: Pokušaj s dvije ploče što sličnije jedna drugoj, brzinom unutar nekoliko BPM-a. Pokušaj prijelaz napraviti što neprimjetnijim i pusti da vokal odradi svoj dio u pjesmi. To je bio prvi Larryev doticaj sa gramofonima, ostalo je povijest...

Imali smo veliki respekt prema ljudima koji su napravili pjesmu i nikada ne bi prekidali vokalne dionice. Tek kada bi vokal odradio svoj dio do kraja, umiksavali smo sljedeću pjesmu.Također imali smo i veliki respekt prema glazbenicima. Nikada nismo previše ubrzavali ili usporavali stvari. Ako je glazbenik zamislio stvar na određenoj brzini, zašto bi je mi iskrivljavali sa drastičnim promjenama brzine. Svirali smo ploče koje su nam se sviđale i svirali smo ih kako su ih glazbenici zamislili da zvuče.

C: Steve Rubell i Studio 54?

NS: Steve Rubella upoznao sam 1975., kad je otvorio Enchanted Garden u Queensu i pozvao me da puštam glazbu u klubu. To je bio super klub i Steve je, već tad, razmišljao vrlo progresivno. Klub je imao indirektan pristup osvjetljenju, Richard Long izradio je sound system prema specifikacijama prostora, u cilju što boljeg zvuka u klubu. Radio sam za njega neko vrijeme, ali bilo mi je predaleko putovati svaki vikend od mog stana do kluba, pa sam se vratio rezidenciji u Galleryju. Nakon godinu dana, početkom 1977., nazvao me i rekao da otvara klub u New Yorku, Studio 54. Dođi i pogledaj, rekao mi je. Bilo je dva tjedna prije otvorenja kada sam prvi put kročio u Studio 54. Klub je bio u totalnom kaosu. Izgledao je kao da neće biti spreman za veliko otvorenje. No, i u tom kaosu vidio sam kako pristupa konceptu. Pretvorit će kazalište u najveći light show ikada. I napravio je to. Svakih nekoliko pjesama u Studiju cijeli light system bi se promijenio. Podizao bi se jedan stup rasvjete i spuštao drugi. Bilo je nevjerojatno i drugačije od svega do tada viđenog. Zaposlio je Robbiea De Silvu, mog lightmana iz Gallerya, kao glavnog koordinatora osvjetljenja u klubu. Petoro ljudi bilo je zaduženo za osvjetljenje u Studiju. U kombinaciji s osvjetljenjem, glazba je dobila potpuno novu dimenziju i cijelo klupsko iskustvo je bilo vrlo zanimljivo. Ušao sam u povijest kao prvi DJ u Studiju, no naša suradnja nije dugo potrajala. Razišli smo se oko glazbene politike nakon nepunih šest mjeseci moje rezidencije. Jedne noći pustio sam Kraftwerkov Trans Europe Express i pola ljudi otišlo je sa plesnog podija u nekoliko minuta. Steve je došao u DJ kabinu. Tu je bio kraj...

C: Najupečatljivija uspomena iz Studia 54?

NS: Moja najljepša uspomena iz Studia 54 je rođendanski party Biance Jagger. Klub je bio zatvoren i samo 20-25 probranih uzvanika je bilo u Studiju, Calvin Klein, Liza Minnelli, Andy Warhol, Mick Jagger... Steve Rubell došao je do mene i rekao: Pusti pjesmu Stonesa. Pustio sam ''Simpathy For The Devil'', podiže se veliko platno, a na zidu velika blješteća slova titraju BIANCA. Jašući na bijelom konju, pojavljuje se slavljenica nasred podija. Doslovno niotkuda pojavljuje se stotinu fotografa. Veću buku fotoaparata nisam nikad čuo u svom životu. Sutradan u gotovo svim novinama naslovi: Bianca Jagger jaše konja u Studiju 54. Steve Rubell bio je majstor manipulacije medijima i to je učinilo Studio jedinstvenim. Prije toga većina se klubova 'skrivala'. Nemoj reći nikome gdje je, odvest ću te tamo, uvest ću te u klub ako pođeš sa mnom. Bilo je vrlo privatno i intimno prije Studija. The Gallery je bio 'members only'. Nisi mogao ući klub bez članske iskaznice ili preporuke člana. Odjednom, Studio 54 je bio u svim novinama. To je masama bilo nešto novo. Klub više nije bio tajnovito i mistično mjesto.

C: 54 film?

NS: Film je smeće. Prvo morate shvatiti da u filmu klub izgleda mali i intiman, a primao je više od 3 tisuće ljudi. U filmu možete vidjeti glavnog lika kako vidi osobu na drugom kraju plesnog podija. Bullshit. Klub je bio toliko krcat, da nije bilo sanše da vidite nekog na 5 metara, a kamoli na kraju plesnog podija. Osvjetljenje kluba nije prikazano ni blizu onoga kako je to uživo izgledalo. Klub je imao divovski most koji se protezao preko cijelog plesnog podija, zatvorili bi pola kluba na početku večeri zastorima koji bi kasnije bili podignuti, razne dekoracije bi se kroz noć dizale i spuštale kao u kazalištu. Ništa od toga nije prikazano u filmu. Također, naglasili su posljednju godinu rada kluba,a prva godina Studija 54 imala je puno bolju party atmosferu. Nije bilo tolike pompe i bilo je jako zabavno. Čista neiskvarena zabava. Treća godina Studija bila je puna negativne vibre, seksa, droge, manipulacija. Zato se Studio 54 relativno brzo i zatvorio. Bio je vrlo negativan u svojim zadnjim danima. Kad na ulazu govorite ljudima ti možeš, ti nemožes i kada u tri godine odbiješ preko milijun ljudi, to stvara jako puno negativne energije. Elitistička politika kluba na kraju im se obila o glavu.

C: Tri ploče svih vremena koje su te formirale kao DJ-a?

NS: Wow. Jako teško pitanje, ali evo tri ploče koje su na mene ostavile neizbrisiv glazbeni trag:
MFSB - ''Love Is The Message'',
Eddie Kendricks - ''Girl You Need A Change Of Mind''
i album Laure Nyro - ''Eli and the 13th Confession''.