Search Menu
Home Latest News Menu
Blog

Kronike plesnog podija: Gangs of New York (II. dio)

Garaža protiv Studija

  • Arsen Pavešić
  • 4 July 2019

Ako je za vjerovati Nickyju Sianu, prepucavanje na klupskoj sceni oko toga što je underground, a što nije, korijene vuče iz Lofta Davida Mancusa. Pa iako on sam za sebe nikad nije tvrdio da je elitist, očito je da ga je dio publike i kolega tako doživljavao, a formiranje klanova otišlo je korak dalje nakon travnja '77. i otvaranja famoznog Studija 54.

Titulom godfathera do danas su se, opravdano ili neopravdano, kitili mnogi, a među njima i razne njujorške face iz ovog perioda. No jedan od godfathera disca iz NYC za svoju titulu ima čvrst dokaz. U priči o korijenima remikseva, jedan od glavnih aktera Tom Moulton, snimio je prvi remiks za B.T.Express i objavio ga '76. na etiketi Scepter Records. Čovjek koji je tad radio za Scepter, primio snimku od Moultona i proizveo singl zvao se Mel Cheren – originalni godfather of disco. Ono što je započeo u Scepteru, Cheren je nastavio u vlastitoj izdavačkoj kući West End Records, a odlučio je financirati i projekt svog dečka Michaela Brodyja – preuređenje garaže blizu Hudson Squarea u najbolji klub na Manhattanu. I Mel i Michael su inspiraciju za klub dobili – kod Mancusa, a tamo su upoznali i Richarda Longa i mladića po imenu Lawrence Philpot koji će postati ključni za uspjeh njihovog budućeg kluba. Garaža čijeg su se preuređenja primili bila je udaljena od Lofta svega nekoliko ulica, a ovaj novooformljeni tim pokrivao je sve najbitnije segmente za pokretanje posla. Cheren je kroz West End Records promovirao glazbu, a ujedno se brinuo i o financijama; Brody je bio idealni umjetnički direktor; Long najbolji majstor za zvuk u gradu, a možda i na svijetu; a Lawrence je bio – Larry Levan...

(Larry Levan, David Mancuso i Herbie Hancock. Paradise Garage, 1978. godina)

Iako je interijer bio daleko od završnih radova, Cheren i Brody početkom '77. otvorili su Paradise Garage "na mala vrata" i u roh-bau prostoru prvih godinu dana organizirali zabave za uži krug prijatelja. Istovremeno, u igru su se uključila dva relativna autsajdera koji su dotad vodili lanac restorana na području Queensa i noćni klub u Bostonu. Steve Rubell i Ian Schrager djeca su Brooklyna, ali za razliku od Mancusa, Cherena, Levana i ostalih entuzijasta, u noćni posao su ušli – zbog posla. Doduše, od njih dvojice, Rubell je bio taj koji je volio raskalašenost noćnog života, ali nikad nije pripadao "unutarnjem krugu" proizašlom iz Lofta i, kasnije Galleryja. Potencijal klupske scene ovaj tandem otkrio je početkom '76., kad su počeli održavati zabave vikendom u jednom golf klubu u Queensu. Za glazbu je bio zadužen Nicky Siano, a među gostima su bili brojni filmaši, medijski moguli i tajkuni iz raznih sfera biznisa. U ovom je periodu Rubell ostvario mnoga poznanstva i kontakte u tadašnjem svijetu celebrityja koje će kasnije iskoristiti u stvaranju kulta Studija 54. Putem istih tih veza saznao je i za prostor na Broadwayu, studio u vlasništvu medijske kuće CBS, ali i da već postoje izgledni najmoprimci koji ondje namjeravaju otvoriti noćni klub. Da stvar bude gora konkurenciju su činile dvije puno veće face od njih dvojice – jedan je bio Uva Harden, jedan od najpoznatijih muških modela 70-ih, a drugi renomirani galerist s Manhattana, Frank Lloyd. O tome koji će tandem ući u legendu, naposlijetku je, indirektno odlučio sud. Lloyd je '76. izgubio parnicu protiv kćerke slikara Marka Rothka i morao isplatiti 9 milijuna dolara odštete, što ga je financijski upropastilo i udaljilo od planova otvaranja kluba. Tu na scenu ulaze Rubell i Schrager koji sređuju prostor u rekordnom roku i 26.4.1977. priređuju spektakularno otvaranje Studija 54.

Rubell je možda u očima originalnih clubbera s Manhattana bio autsajder, ali savršeno je poznavao najbitnije stavke posla. Odlazak Nickyja Siana iz Galleryja u Studio ujedno je značio i kraj za Gallery, a pored Siana, na poziciji rezidenta bio je i Richie Kaczor, ponajbolji mladi DJ u NYC, poznat i po tome što je prvi DJ koji je pustio "I Will Survive" Glorie Gaynor, neslužbenu himnu Studija 54. Richie je dotad radio u Hollywoodu, malom klubu nedaleko Broadwaya. Nakon odlaska Richiea u Studio i taj se klub zatvorio. Osim što je upropastio dva kluba, vrhunac Rubellove drskosti bio je angažman projektanta razglasa. Posao je dobio Richard Long, čovjek koji je bio upravo zgotovio sound u Paradise Garageu. Rubell je bio i majstor marketinških spinova, a razumio je i psihologiju klupske publike, potencijal wannabe populacije i moć "zabranjenog voća", premisu koju je prvi prepoznao David Mancuso. Ta je premisa u Studiju, odnosno ispred njega, u interpretaciji Stevea Rubella, otišla u izopačenu krajnost, ali i kao takva ostala globalno prepoznatljiva do danas. Rubell je prije otvorenja lobirao sve svoje kontakte iz svijeta slavnih i jamčio diskreciju u "najboljem VIP salonu svih vremena", što je zapravo bio podrum ispod kluba.

Na otvorenje je, stoga pozvana, pomno odabrana celebrity selekcija – između ostalih Cher, Margaux Hemingway, Michael Jackson, Mick i Bianca Jagger, Mikhail Baryshnikov, Salvador Dalí, Brooke Shields pa čak i Donald Trump (!!!). Prekaljenu svitu influencera predvodio je kralj cinika Andy Warhol i njegova svita. Upravo je Warhol dao zeleno svjetlo Rubellovom VIP podrumu, nakon čega su svi sanjali da tamo provedu bar trenutak.

(Bianca i Mick Jagger, Studio 54, 1977. godina)

No unatoč fantastičnom otvorenju, prvih mjesec dana poslovanja prošli su prilično loše. Studio je imao kapacitet od 2000 ljudi, a s manje od 1000 ljudi izgledao je prazno. Nakon što je nekoliko noći za redom zatvoren prije 02h, s manje od 200 ljudi, činilo se kako je priča počela i završila na otvorenju. A onda je stigao spas u vidu princeze na bijelom konju. Bianca Jagger, atraktivna nikaragvanska manekenka i supruga Micka Jaggera koja se super provela na otvorenju, odlučila je u Studiju prirediti intimnu zabavu za svoj rođendan. Bio je ponedjeljak, inače "šuplji" dan za izlaske, a Rubell je sve pomno isplanirao i pozvao sve foto-reportere iz grada. Kad je Nicky Siano pustio "Simpathy For The Devil", na podiju se pojavila Bianca na bijelom konju, a redari su u klub pustili sve koji su imali foto-aparat. Legendarne fotografije koje obilaze svijet još i danas lansirale su Studio 54 među zvijezde. Idućeg dana ispred kluba je bilo 2000 ljudi i tako svaki dan, do zatvaranja...

Svi ovi događaji u Studiju odvijali su se dok se Paradise Garage "kuhao". Neki od odanih Loftaša povremeno bi prošetali po Broadwayu i užasavali se mase ispred Studija i Rubella koji je bahato birao ljude dostojne ulaza u klub. Kad se Garage napokon otvorio za javnost, u siječnju '78., light-motiv koji se gotovo telepatski prenosio bio je "sad ćemo vam mi pokazati". No tu fiks-ideju nisu dijelili ni vlasnici ni DJ-i. Suparništvo dvaju klubova bila je iluzija kojom su se zanosili malobrojni klanovi bliski jednom ili drugom klubu. Činjenica je da je Rubellova politika izgenerirala wannabe publiku i celebrityje skrivene u podrumu, nešto što istinskim ljubiteljima plesa i glazbe nije značilo ništa, a pogotovo ako je to podrazumijevalo provesti nekoliko sati ili čak cijelu noć ispred kluba. Samim time, publika koja je izlazila u Garage nije ni pokušavala ući u Studio. Nakon što je Nicky Siano dobio otkaz u Studiju zbog problema s heroinom, klub je potpuno izgubio doticaj s lokalnom scenom. Richie Kaczor je bio odličan DJ, ali nije bio kalibar Sianove persone, a svi ostali koji su se pojavljivali za pultom, dolazili su samo zbog novca. S druge strane, Garage je imao Larryja Levana koji je u klubu, ne samo stasao iz kvazi-stiliste u najveću lokalnu DJ zvijezdu, već je i živio za klub, a povremeno i doslovno živio ondje. Garage je svakako imao iskreniju clubbersku vibru, ali zvjezdani status Studija proizvodio je neponovljivu instant euforiju svima koji su se smatrali sretnicima jer su uspjeli ući. David Mancuso se nikad nije javno spustio na razinu da komentira Stevea Rubella i Studio 54, ali je zato prosvjednu notu uputio Melu Cherenu i Brodyju kad je shvatio da prilikom izdavanja članskih iskaznica od ljudi zahtjevaju izjavu o seksualnoj orijentaciji. Iako se povremeno pojavljivao u Garageu, Mancuso je ovu gestu vidio kao razdvajanje, a ne ujedinjavanje ljudi kroz glazbu i ples.

(Paradise Garage)

Prva i najpoznatija faza Studija 54 okončala se u veljači 1980. Zatvorila ga je porezna inspekcija, a Steve Rubell i Ian Schrager osuđeni su na 13 mjeseci zatvora. Po izlasku iz zatvora, obojica su radili kao savjetnici Marku Fleischmanu, novom vlasniku kluba, a potom otvorili i hotel na Manhattanu. Rubellu je '85. diagnosticiran AIDS, od čega je i preminuo '89. Za Paradise Garage je kobna bila 1987. – West End Records Mela Cherena je bankrotirao, što je ubrzo dovelo i do zatvaranja kluba u rujnu. Nekoliko tjedana kasnije, od posljedica AIDS-a preminuo je Michael Brody. Larry Levan nakon te '87. više nije bio isti. Početkom '90 često je boravio u Londonu. Nastupio je i kao gost na otvorenju londonskog Ministry Of Sounda koji je konstruirao repliku razglasa iz Garagea. Posljednji nastup Levan je odradio 1992. u Japanu. Preminuo je po povratku u NYC.

Zgrada Paradise Garagea srušena je prošle godine, ali prostor Studija 54 i danas živi kroz cabaret i mjuzikl program lokalnih kazališnih skupina.

(Naslovna fotografija: Steve Rubell ispred Studija 54 - autor: Richard Drew)

Pročitajte i prvi dio ovog serijala kolumni:
Kronike plesnog podija: Gangs of New York (I. dio) - Valentinovo na Broadwayu

Next Page
Loading...
Loading...