Nije sve u glazbi: kako pojavnost umjetnika utječe na naše razumijevanje njihove glazbe

Odlazak MF DOOM-a krajem prošle godine prisjetio je mnoge na utjecaj koji je imao na rap zajednicu, nadahnuvši čitave generacije producenata i repera da nastave biti inovativni unutar žanra. DOOM-ova glazba se istaknula kroz buku, a dio toga može zahvaliti simbolima koje je stvorio, kao i svojoj jedinstvenoj prezentaciji. Njegova maska i beskrajni pseudonimi dodali su dozu tajnovitosti njegovu izgledu koji je bio bez presedana u zajednici koja je često okrenuta prema naprijed, a to je neizbježno stvaralo privlačnost. Često je govorio o razlogu zbog kojeg skriva identitet, njegovom razočaranju što je izgled ključno načelo za konzumiranje glazbe i strahu da pojava postaje važnija od same glazbe. DOOM i brojni drugi umjetnici predstavljaju one koji se ne boje biti anonimni, koji povlače dijelove sebe kako bi stvorili umjetnost koja ih predstavlja, a kada je mnogo interpretacija umjetnosti i glazbe ukorijenjeno u tijelu umjetnika, odbacivanje toga je subverzivno.

Naša percepcija umjetnika van njihove glazbe duboko utječe na načine na koje se emotivno vežemo za glazbu, kao i s načinima koje odabiremo da bi tumačili njezine poruke. Glazbena se potrošnja obično promatra kao apolitična, kao da nema razloga za naše glazbene preferencije ili obrasce koji se pojavljuju kada se te preferencije analiziraju, ali to se pogrešno vodi kao stav.

Politika tijela u glazbi mač je s dvije oštrice, i koliko god mnogi umjetnici slabo kontrolirali načine na koje se njihova tijela percipiraju, važno je napomenuti što sve glazbenici rade kako bi stekli autonomiju i pozitivne učinke koje njihova glazba pruža. Lizzin brzi uspon na čelo pop glazbe, motivirao je mnoge 'veće' Crnkinje koje žele to isto, pokazujući im da nema potrebe sramiti se svog tijela. Međutim, važno je sagledati značenja koja se pripisuju većim tijelima i kako to može utjecati na glazbenikov proces.

“Ako ste, znate, velika pjevačica, od vas se očekuje da budete odlična vokalistica ili inače morate plesati”, kaže mi KeiyaA na početku našeg razgovora. Budući da je i ona veća crnkinja u žanru R&B-a, često je znala računati s time što njezin nastup i izgled znače kako za njezinu glazbu i izvedbu, tako i za njene obožavatelje, te kako je razumijevanje njezine glazbe vezano uz njezino tijelo. “Ljudi kažu da moja glazba iscjeljuje, a ponekad mislim da moj izgled još više utječe na shvaćanje te glazbe kao iscjeljujuće, jer nas ljudi u stvarnom životu vide kao te matrijarhalne, majčinske figure.”

Upravo ta 'majčinska figura' koja se pripisuje većim Crnkinjama, podsvjesno postavlja ton KeiyaA-inom sparnom, eksperimentalnom R&B-u. Stvaranje značenja tamo gdje ga možda nema, ubrizgavanje emocija i, u ovom slučaju, veze koja možda nije bila dostupna prije nego što je postala svjesna njezina izgleda. U često debelofobičnom i anti-crnom svijetu važno je razumjeti načine na koje je tijelo uvijek bilo komodificirano, zajedno s parametrima koji oblikuju njegovu tržišnost. Veličina, rasa i spol ključni su za način na koji publika razumije mainstream glazbu, ali i za to koliko su sami umjetnici isplativi. Bez obzira mogu li biti hipermaskulinizirani ili feminizirani, mogu li biti seksualizirani, ovi čimbenici postoje potpuno odvojeno od glazbenih procesa. “Mislim da je poželjnost najvažnija u načinu na koji se povezujemo sa svima koje vidimo, a to se odnosi i na umjetnike i način na koji konzumiramo umjetnike”, kaže KeiyaA.

Poželjnost i njene konotacije ostavljaju umjetnika podložnom zahtjevima i percepcijama njegovih obožavatelja, pa čak i ako s njima niste povezani kao glazbenik, vaš uspjeh često ovisi o vašoj usklađenosti. Tijelo kao mjesto interpretacije tema je prisutna kroz povijest glazbe. Glazbenici se redovito seksualiziraju, dok se drugima seksualnost oduzima zbog načina kako izgledaju.

D’Angelov video za ‘Untitled (How Does It Feel)’ ostaje jedan od najozloglašenijih glazbenih spotova svih vremena, upravo zbog svoje provokativne i senzualne prirode. Neprekinuti snimci njegova tijela bez majice čine cijeli video, uz nagovještaj golotinje. Video mu je dao status seks simbola, a taj status ima i danas, dok gotovo 20 godina stari video još uvijek kruži Twitterom i oduševljava obožavatelje. Njegova tadašnja reakcija na sve bila je da želio nestati, navodeći kako, iako je uživao izvoditi na taj način, nije želio da tijelo odvrati pozornost od njegove umjetnosti.

Ovo je samo jedan primjer uvijek prisutnog fenomena u glazbenoj industriji, posebno u R&B i hip hop žanru, gdje je senzualnost često u prvom planu, kao vrsta robe. Autonomija umjetnika i njihova spremnost da se pokažu na određeni način žrtvuje se u potrazi za profitom. I rodna i rasna pristranost utječu na to tko će izgubiti kontrolu nad svojim tijelom i tko je prisiljen staviti svoju umjetnost na čekanje kako bi postao profitabilan. Na tu žrtvu su najčešće osuđene Crnkinje.

Ali što se događa kad se ne pojavljujete?

Što se događa kada konzumenti nemaju ništa osim glazbe za interpretaciju, nemaju uvid u svakodnevni život glazbenika i nemaju čvrstu ideju o njihovom izgledu?

Brojni su veliki umjetnici koji uživaju u svojoj misterioznosti i u što manjoj interakciji s onima s kojima dijele svoju umjetnost. Jai Paul, Daft Punk i MF Doom su umjetnici koji pronalaze načine da ostanu uključeni u industriju, istovremeno podrivajući što ta uključenost zapravo znači.

“Definitivno mislim da ljude to čini gladnijima, gladnijima za vašom umjetnošću. Kad ljudima oduzmete stvari, natjerate ih da to žele više”, kaže KeiyaA.

Vaša nepojavnost kao glazbenika može vas definirati. U industriji koja umjetnike neprestano tjera da budu okrenuti prema naprijed i poigravaju se štetnim stereotipima i idejama prisutnim u širem društvu, neki se odluče izolirati od pritisaka koje im to može stvoriti. Tajanstvenost i privlačnost koja može potaknuti glazbenu karijeru sučeljava kruta očekivanja koja tijelo može stvoriti, a ovo uvodi važan razgovor o tome koliko su ti aspekti interpretacije glazbe fiksni (ili ne).

Tijelo, ili njegovo odsustvo, može napraviti ili prekinuti umjetničku karijeru na način koji mnogi umjetnici ne mogu kontrolirati. Poželjnost je najvažnija za mnoge interpretacije glazbe na način koji publika često ne shvaća. Način na koji umjetnici pristupaju toj poželjnosti često određuje koliko su prisutni, ali i kako odlučuju izgledati ili odlučuju li komodificirati svoja tijela (ili im je to nametnuto).

Pogled u kojem mi kao potrošači umjetnosti i glazbe sudjelujemo mora se analizirati i shvatiti kao odraz rasističkog, seksističkog i anti-debelog društva umjesto kao apolitična leća kroz koju ih odlučujemo razumjeti. Moramo primijetiti kako se očekivanja oko izgleda razlikuju kod muškaraca i kod žena, te štetu koju to umjetnicima može nanijeti, kako ih to može gurnuti na rub i prisiliti da se sakriju ili čak izvesti naprave karikaturu od sebe.

Promatranje i tumačenje umjetnosti u njenom najčišćem obliku, a ne onako ukorijenjenoj u tijelu, moguće je samo kad kritiziramo i preispitamo svoja shvaćanja umjetnosti i nepojavnosti u cjelini.