Northern soul scena i prve cjelonoćne zabave

Krajem 60-ih godina prošlog stoljeća, mladi na sjeveru Engleske počeli su tulumariti kao nikad dotad. Industrijskim gradovima poput Wigana, Blackpoolea, Cleethorpesa ili Stokea ubrizgana je neka nova energija, nakon što se u tamošnjim društvenim domovima i plesnim dvoranama počela puštati američka soul glazba. U tim je prostorijama, mlada radnička klasa, odjevena u trapezice i uske pulovere, utemeljila tzv. Northern soul scenu i prve plesne zabave u cjelonoćnom formatu. Wigan Casino, Talk Of The North, The Torch, The Twisted Wheel ili Catacombs neki su od naziva plesnih klubova, u kojima se zora dočekivala na plesnom podiju, dotad neviđena pojava u Velikoj Britaniji. Northern soul je, baš kao i sve glazbene scene, iznjedrio i prvu klupsku subkulturu u Engleskoj, tzv. Modse koji su nosili usko krojena odijela, vozili skutere i preprodavali amfetamine. Modsi, doduše, nisu bili isključiva pojava sa sjevera Engleske. Bilo ih je i u Londonu i u Bristolu, ali jedino su Modsi sa sjevera slušali soul...
Keb Darge, jedan od originalnih Northern soul DJ-a, tvrdi kako je geografska udaljenost od juga zemlje stvorila i određene predrasude prema sjevernjacima koje su, pored činjenice da ti krajevi nikad nisu bili poznati po glazbi i noćnom provodu, dovele do buntovničkog prihvaćanja svega što je drukčije pa tako i soula kao glazbenog trenda. Osim što su glazbeno bile specifične, Northern soul zabave nisu se održavale u šminkerskim lokalima ili klubovima na ekskluzivnim lokacijama, nego u ofucanim društvenim domovima, na periferiji ili u neposrednoj blizini industrijskih pogona. No estetika nije bila bitna, prednost su bile lokacije u nenaseljenim dijelovima gradova koje su pružale mogućnost produženog trajanja plesa. Ondje glasna glazba nije nikom smetala pa nije bilo ni potrebe da zabave nadziru organi reda. Osim toga, Northern soul zabave bile su poznate po svojoj otvorenosti i slobodi izražavanja kroz ples, u kojem su glavni akteri bili mahom nepoznati radnici, željni opuštanja nakon napornih smjena u lokalnim tvornicama. I Keb Darge, kao i mnogi drugi DJ-i iz tog perioda, priznaje kako je Northern soul scena upravo nastala na krilima te radničke mladeži, što je posebno apostrofirano i u dokumentarcu “This England” iz 2006., o Northern soul sceni i klubu Wigan Casino.

Smatra se kako čitava Northern soul scena potječe od mančesterskog kluba The Twisted Wheel koji je još 1963. počeo puštati američku soul glazbu u produženim noćnim terminima, dok je sam naziv Northern soul nastao tek 1970. Osmislio ga je Dave Godin, novinar tadašnjeg glazbenog magazina Blues & Soul. Godin je bio i vlasnik male prodavaonice ploča u Londonu i jednom je prilikom, slažući ploče po policama, odvojio soul ploče za koje je znao da nikog u Londonu ne zanimaju. Složio ih je na posebnu stalažu koju je označio naljepnicom “Nothern soul”...
U početku je bilo svega nekoliko Northern soul DJ-a, no s vremenom se njihov broj povećao, a ploča je u britanskim trgovinama bilo sve manje. Novijih soul izdanja gotovo da i nije bilo pa su neki DJ-i poput Richarda Searlinga, Iana Levinea ili Colina Curtisa, početkom 70-ih, nekoliko puta godišnje odlazili u SAD, ne bi li pronašli neke nove naslove ili pak neke raritete koje su engleske trgovine zanemarile. Richard Searling priča kako je najbolje ploče iz svoje kolekcije nabavio '73., kad je čak u tri navrata otišao u shopping u Philadelphiju. Među najdraže naslove ubraja “Tainted love” Glorije Jones (koju je '81. obradio Soft Cell) i “Easy baby” The Adventurersa.

O tome da su Northern soul DJ-i bili opsesivni kolekcionari ploča svjedoči i novinar Stuart Cosgrove koji priča o pojavi nezavisnih preprodavača. Među njima je najsposobniji bio stanoviti John Anderson koji je u SAD-u nabavljao rijetke naslove i potom ih prodavao DJ-ima sa engleskog sjevera. Neke od tih ploča postizale su i deseterostruke cijene u odnosu na one po kojima bi ih nabavljao. Do danas je zabilježeno kako je najveću cijenu postigla singlica “Do I love you” Franka Wilsona iz 1965. koja je, na jednoj aukciji, prodana za 25 tisuća funti.
Osim DJ-a koji su svoje reputacije gradili puštajući soul raritete, nositelji Northern soul scene bili su i plesači – redovni gosti na svim zabavama. Keb Darge prisjetio se imena nekih od njih: Booper, Caesar, Matchy iz Rotherhama ili Gethro iz Wolverhamptona. Bilo je i sportaša, čak i reprezentativaca, posebice onih koji su se bavili borilačkim vještinama. Na vrhuncu Northern soul scene, u prvoj polovici 70-ih, zabave nisu počinjale prije 2 ujutro, a plesalo se najmanje do 8, nekad i duže. U ovom periodu je nastalo i prvo narko-tržište u UK-u koje se povezivalo isključivo uz noćne provode. Ilegalnu prodaju droga potaknula je oskudna ponuda pića na većini lokacija koje nisu imale dozvolu za točenje alkohola. Među najpopularnijim stimulansima bile su tablete Durophet, Dexedrine i Drynamil, kombinacije amfetamina i barbiturata. Preprodaja tih tableta i zabave do kasnih jutarnjih sati počele su privlačiti i pažnju policije, što je dovelo do vala zatvaranja Northern soul klubova. The Twisted Wheel, u kojem je navodno trend i nastao, bio je prvi na redu. Zatvoren je '71. Dvije godine kasnije zatvoreni su The Torch, Catacombs i dr. Posljednji bastion Northern soula bio je grad Wigan, u kojem su lokalne vlasti '81. ukinule dozvole svim klubovima pa i najpoznatijem Casinu...
10-ak godina nakon zalaska Northern soula, u britanskim gradovima rađala se nova plesna, post-rave scena, kojoj su, među zaštitnim znakovima bile industrijske lokacije i skladišta, gdje su zabave mogle počinjati što kasnije i mogle potrajati što je duže moguće...