Koka(in): Od svete biljke Indijanaca do elitne vikend zabave

“Smatramo li doista da je viski zdraviji od kokaina? Zabrana kokaina ide na ruku jedino crnom tržištu pa se možemo s pravom zapitati ima li ono kakve veze s politikom i zakonodavcima?“ riječi su Joea Rogana, a imaju li teze utemeljenu argumentaciju i logiku teško je zaključiti bez komparativne analize posljedica konzumacije viskija i kokaina.

Činjenica je da je derivat lišća koke stigmatiziran tek relativno nedavno, a prije zabrane su ga reklamirali tadašnji influenceri poput Sigmunda Freuda, kroz nosnice vukli nositelji knjiških remek-djela poput Sherlocka Holmesa, udisali renomirani pape i ispijali klinci diljem planete u omiljenom napitku, Coca-Coli. Pod kokom se podrazumijeva bilo koja kultivirana biljka od četiriju postojećih iz porodice Erythroxylaceae. Biljka raste u zapadnom dijelu Južne Amerike - Peruu, Boliviji, Kolumbiji, Ekvadoru i Argentini, a u posljednje vrijeme i Meksiko nastoji razviti njezinu kultivaciju. Naravno, nećemo se lagati, koka je najpoznatija po svom psihoaktivnom alkaloidu kokainu kojeg, ovisno o potenciji, svaki list sadrži u 0.25% do 0.77% obimu. Što odgovara na vaše pitanje može li se žvakanjem lišća osjetiti kokainski efekt - može, ali presuptilno naspram popularnih linija . Hektar koke tako sadrži 1.864 metričke tone suhog lišća, a to posljedično sadrži 0.0034 metričke tone kokaina. Stručnjaci kažu da oko 370 grama suhog lišća koke daje oko gram čistog kokaina, no pitanje je bi li žvakanje iste količine uzrokovalo iste efekte. Autohtone civilizacije Južne Amerike koristile su ga u obliku čaja ili kroz žvakanje lišća, pošto u klasifikaciji kontroliranih supstanci ulazi u sektor stimulansa, poput nikotina, kofeina, efedrina i dr. Jedno od pitanja koje se također često postavlja u pop kulturi je zašto je uzgoj lišća koke ograničen samo na te krajeve? Odgovor je zapravo dvojak - na potenciju utječe nadmorska visina (koja je u Južnoj Americi na odgovarajućoj razini), a potencija značajno utječe na količinu koke potrebnu za velike količine proizvedenog kokaina. Pojednostavljeno, koka nije isplativa za uzgoj u Europi ili SAD-u, jer je pod broj jedan ilegalna, a pod broj dva bila bi potrebna enormna količina prostora za relativno male količine kvalitetnog kokaina; što je ogroman sigurnosni problem narkokartela. Zato ju je najekonomičnije proizvoditi u militantnim okruženjima džungli u Andama jer je ipak riječ o tradiciji pa je uzgoj legalan, a i iskustvo iz nekih ranijih razdoblja daje tim argumentima za pravo. Naime, u ranim tridesetima Japan je proizvodio čak 23.3% svjetske koke, što se promijenilo tek uvođenjem restriktivnih zakona .

Koliko je uzgoj profitabilan govori činjenica da je izuzev četiri nabrojane podvrste stvorena i peta, tzv. La Millionaria, odnosno kemijski hibrid Boliviana negra, otporan na herbicid glifosat. U famoznom propalom projektu Rat protiv droga razvijen je akcijski plan poznat kao Plan Colombia u kojem su DEA i kolumbijska Vlada došli do ideje aerosolnog zaprašivanja kokinih plantaža, s ciljem uništenja biljke. Naravno, kolumbijski farmeri imaju putra na glavi pa su uz financijsku pomoć kartela uzgojili hibrid otporan na glifosat. Točnije, u pitanju nije kemijski hibrid nego GMO, a u kreaciji im je pomogao zloglasni Monsanto - što implicira da je ova korporacija umiješana u kokainski biznis. Nakon što je otkriven novi soj, američka je Vlada prestala sa zaprašivanjem i stvar se pogodno gurnula pod tepih. Ovo je samo blatantan dokaz koliko je duboka zečja rupa u biznisu vrijednom trilijune dolara. Kolumbija, Peru i Bolivija danas drže 98% tržišta uzgoja i prerade kokaina koji kasnije napaja nosnice interesnih, političkih i pop elita zapadne i istočne hemisfere; neovisno o boji kože, religiji, spolu, rodu i moneti. Nije baš tako gladak ni put od koke do kokaina. Indijanci su je uvijek sadili na specifičnim nadmorskim visinama, kontrolirajući tako njezinu kvalitetu i potenciju. Sjeme se sije u dva zimska mjeseca sjeverne hemisfere - prosincu i siječnju - po malim parcelama, skrivenim od izravne izloženosti Suncu. Kada biljke narastu do 60 centimetara visine, presađuju se u velike plantaže poput vinograda. Vrućina, vlažnost i padaline pozitivno djeluju na prirast, stoga ne čudi da se sadi i u šumama. Tu je ekonomičnija i prerada u kasniji kokain za koji je nužno pobrati kombinacije bilja stare od jedne do četiri godine. Pucanje prilikom savijanja lišća označava zrelost za preradu. Žetve su raspoređene u tri ciklusa - prvi je u ožujku nakon kišnih naleta, drugi pri koncu lipnja i treći krajem listopada ili početkom studenog. Lišće se rasprostire na vunene krpe zrnatije teksture, suši na suncu te se takvi pakiraju u suhe vreće. Kasnije se pretvaraju u dvije različite paste, transferiraju u Kolumbiju, a zatim odlaze na strana tržišta. Godinama je međutočka bila afrička Gvineja-Bisao koja je zbog specifičnih trgovinskih odnosa s nekim zemljama Europe i Azije služila kao skladište. Kokain na europskim ulicama značajno ovisi o samoj lokaciji analize, kao i broju ruku koje su ga preprodavale. Što je roba dalje od izvora i izloženija pohlepnim dilerima to je kvaliteta niža, a cijena viša.

Uporaba lišća koke stara je stvar. Mumije stare i preko tri tisuće godina pronađene su s posmrtnim darovima biljke u izgubljenim grobnicama Andi, a povijesni dokumenti navode i osam tisućljeća uživanja. Čuvena Valdivijska kultura njome je krasila skulpture i umjetnost, a korištenje nije prekidano sve do razvoja Inka carstva čije je plemstvo ispijalo kokine čajeve dok su pučani žvakali lišće. Još jedan intrigantan podatak - konkvistadori su brutalno zatirali kulturu psihoaktivnih biljaka zbog religijskih bojazni, a da nije bilo Isusovaca zatrli bi i ispijanje yerba matea. Međutim, lišće koke im nije predstavljalo problem, dapače, već je u 16. stoljeću došla u Europu i sve do 19. stoljeća konzumirana je samo u redovima najvišeg svećenstva i plemstva. Gotovo da su je ljubomorno skrivali od znatiželjnog pučanstva. Tek je relativno nedavno, 1859. godine, Albert Niemann na Sveučilištu Gottingen izolirao ključni stimulans kokain i time otvorio sasvim novi svijet, drugačiji čak i od onog čija je vrata odškrinuo Albert Hoffman. Korištenje kokaina eksplodiralo je tijekom Prvog svjetskog rata, a paralelno je i zabranjivano diljem Europe. Prvo ga je Coca-Cola uklonila iz recepta, zatim su ga se odrekli i renomirani konzumenti, a indikativno je uz medijsku pompu rasla i cijena. Može se reći da je kokain potaknuo prvu pravu anti-narko hajku u povijesti, koju je netom kasnije slijedio i opijum, pa kanabis i onda, domino-efektom, sve ostale kontrolirane supstance. Kako je onda moguće da je kokain unatoč tolikoj društvenoj stigmi i dalje narkotik elite? Te jedina droga koju ni policija ne procesuira na uobičajeni način, a čak i Vlade država imaju svoje prste u njezinoj distribuciji? Vrlo jednostavno, ključ je u njegovom djelovanju. Ako ste ikada probali kokain, znate da je to iznimna ego-dizalica, sa sasvim realnim kontekstom u liječenju depresije. No, kako to obično biva - ego booster koriste oni čijem egu on doista i nije potreban. Nestaju umor i glad (izuzev hedonističkog momenta, pa je dobra hrana uvijek dobrodošla), suzbija se žeđ (gorak okus i aditivi nakon konzumacije uličnog kokaina često uklone ovu indikaciju). Indijanci navode da je koka najmoćniji pripravak za svladavanje problema s razrijeđenim zrakom na visokim nadmorskim visinama. Kako je riječ o stimulansu, ima i elevacijski efekt, potiče narcisoidne crte osobnosti, donekle potencira anksioznost i konzumenta naočigled čini uvjerenim u vlastite stavove, pričljivijim i agresivnijim u argumentaciji. Zato je iskusnom konzumentu relativno lako primijetiti druge uživaoce, dok je onima koji ga nisu ni probali jako teško razlučiti njegove efekte od tipičnih osobina jednog egoista. Kako su prodajna cijena i kvaliteta sve udaljeniji idemo li prema istočnoj Europi, netko bi zaključio da ga prodaju političari.

Pročitajte i ovo: Psy festivali i psihodelično iskustvo