Psilocibin - sve što ste htjeli znati a niste ste usudili pitati

Psilocibin je prirodni psihodelik kojeg nalazimo u preko 200 vrsta gljiva, u tijelu se pretvara u farmakološki aktivni spoj psilocin, a prvi ga je sintetizirao dr. Albert Hofmann. U organizmu se brzo defosforizira u psilocin koji se onda ponaša kao selektivni agonist 5-HT2A serotoninskog receptora u mozgu gdje oponaša funkciju serotonina (5-HT). Psilocin je agonist za 5-HT1a i 5-HT2A/2C. Studija iz 2009. etiketira ga kao najpopularniji psihodelik kojemu broj novih uživaoca korelira s kanabisom, a kroz povijest ga se koristilo diljem svijeta kao što pokazuje karta područja prirodnih staništa psilocibinskih gljiva.

Najpoznatije vrste psihoaktivnih gljiva su Psilocybe cubensis, Psilocybe semilanceata, Psilocybe azurescens, Psilocybe mexicana, Psilocybe caerulescens, Psilocybe yungensis, Psilocybe aztecorum i Psilocybe cyanescens, a rodovi Psilocybe, Panaeolus, Copelandia, Gymnopilus itd. Legendarni „gljivarski“ antropolog Gastón Guzmán ih je kategorizirao i popisao, te je došao do okvirne brojke od 200 vrsta - Psilocybe (116), Gymnopilus (14), Panaeolus (13), Copelandia (12), Hypholoma (6), Pluteus (6) Inocybe (6), Conocybe (4), Panaeolina (4), Gerronema (2), Agrocybe (1), Galerina (1) i Mycena (1) . U širu uporabu su ušle tijekom ekspanzije hippy pokreta kao Magic Mushrooms (čarobne gljive) nakon seansi kod šamanice Marije Sabine, a zabranjene su UN-ovom konvencijom o psihotropnim supstancama 1971., kada ih se potiskuje u ilegalu. Za razliku od ostalih prirodnih psihodeličnih biljaka, gljive su najčešće korištene kao rekreacijska supstanca dok javnost daleko manje promovira i percipira onaj tradicionalni dio. Doziranje ovisi o potenciji vrste i načinu kultivacije. Što se tiče neprikosnovenih terapeutskih mogućnosti, psilocibin ima slične probleme kao i kanabis - ogroman broj potencijalnih beneficija, premda, isto tako i prilično siromašan broj znanstvenih studija. Doduše, zna ih se koristiti u borbi protiv teških oblika alkoholizma i ovisnosti o heroinu, a MAPS je 2001. dobio priliku psilocibin ispitati kao lijek za opsesivno-kompulzivni poremećaj. Pet godina kasnije zaključak ove studije bio je da simptomi stvarno nestaju u prozoru od nekoliko dana nakon konzumacije gljiva. Isto tako ga se prilično uspješno koristi za borbu protiv klaster glavobolja i kliničke depresije. Tu je i mistično-religiozni dojam kojeg su potvrdili Marsh Chapel eksperiment Timothyja Learyja i studije s Johns Hopkins School of Medicine i The National Institute of Drug Abuse. Griffiths se na svoju studiju nadovezao novom iz 2011. kojom je kroz 14 mjeseci istraživanja zaključio kako čak 94% konzumenata tvrdi da je psilocibinsko iskustvo jedno od pet najvećih duhovnih trenutaka u njihovim životima, a 44% ga je pozicioniralo na prvo mjesto. Gljive su u istraživanju EMCDDA (Europski centar za praćenje droga i ovisnosti o drogama) zauzele posljednje mjesto od svih droga u popisu po opasnosti prema konzumentima, kako po toksičnosti, tako i po stjecanju ovisničkih ponašanja . Londonski Imperial College radio je i fMRI snimke mozga novom tehnikom za modeliranje te je otkriveno da se pod djelovanjem psilocibina moždane mreže počinju povezivati, i te nove veze nisu slučajne. Paul Expert, voditelj studije, izjavljuje da nije stvar u tome da se samo povećao broj veza, nego je i uzorak povezanosti sasvim drugačiji kod mozga na psilocibinu. Novonastala kognitivna fleksibilnost može voditi ka izlasku iz depresivnih petlji repeticije negativnih misli ili otpuštanju zatomljenih emocija tijekom tjeskobe.

Drevni su narodi sve te benefite poznavali i bez kliničkih studija, a gljive su im paralelno služile i kao neposredni kontakt s duhovnim svijetom pružajući uvide u širu sliku i kontekst zajednice. Sjevernoafričko pleme iz Tassili n'Ajjer (alžirska Sahara) prema Johnu S. Ashleyu najstarija je kultura koja je gljive koristila u šamanskim obredima i umjetničkih ekspresijama. Psilocibin je najbolje prihvaćen u Južnoj i Srednjoj Americi, pa tako nailazimo na čitav niz umjetnina od Guatemale do Meksika koja su ili nastala konzumacijom ili služe kao svete statue. Asteci i Mazateci koristili su ih za krunidbu kraljeva (Teonanácatl) i ritualne obrede. Uništavanje psilocibinske kulture javlja se dolaskom katoličkih misionara koji su ih prozvali dvosmjernom komunikacijom s đavlom, a vlastito tumačenje duhovnosti smatrano je blasfemijom jer su svećenici jedini službeni posrednici između duhovnog i zemaljskog. Tako su gljive preko noći postale zabranjena i skrivena praksa. I tako bješe sljedećih par stoljeća, sve dok gljive nisu došle na zapad. London Medical and Physical Journal je tako 1799. izvještavao o osobi koja je u londonskom Green Parku obitelji poslužila gljive za doručak. Izvještaj je govorio o nekontroliranom smijehu i gestikulacijama kod djece koju roditelji nisu ni uz najbolje namjere mogli zaustaviti. Zanimljivo, tek je 1955. bračni par Wasson postao prvi službeno zabilježeni par sa zapada u plemenskom ritualu gljiva. Njihovo iskustvo izlazi u Life magazinu i širom otvara vrata daljnjoj popularizaciji. Psilocibin i psilocin detektira i izolira tko li drugi nego psihodelični mag Albert Hoffman 1958. godine. Poučen njihovim iskustvom, Timothy Leary putuje u Meksiko i uzima gljive te kasnije u spomenutom projektu na Harvardu daje stručni obol antropološkom značaju gljiva. Tri godine potom pokretači studije izbačeni su s Harvarda i svoja istraživanja iznose u rastući kontrakulturalni pokret. Sve ostalo je povijest. Sedamdesete lansiraju gljive u mainstream kulturu, a psihonauti zaokružuju priču. Nakon prohibicije sve postaje ilegalno, no ne i manje korišteno.

Pročitajte i ovo: Psy festivali i psihodelično iskustvo