Meskalin i halucinogeni kaktusi

Meskalin je alkaloidni psihodelik koji se u prirodi nalazi u kaktusima poput pejotla (Lophophora williamsii), San Pedra (Echinopsis pachanoi), Cardon Grande (Echinopsis terscheckii) ili Peruanske baklje (Echinopsis peruviana), te u manjim količinama i u pojedinim grahoricama poput mistične meksičke Acacia berlandieri. Razlika između prirodne i sintetičke supstance slična je kao i u svim drugim primjerima pošto konzument donekle ostaje zakinut za bitnu stavku psihodelične komponente, osobnost 'psihijatra' kojem svijest pristupa, te doživljava manje kontekstualizirano 'dekodiranje Matrice'. Naravno, meskalin se može i kemijski izolirati, a svjedoci kažu i da su iskustva na pejotlu, San Pedru i izdvojenom meskalinu drugačije - znanost takve tvrdnje demantira ili uzima s rezervom zbog moguće interferencije s drugim tvarima u kaktusima.

Razlike među pojedinim kaktusima definiraju veličina kaktusa i dužina uzgoja - pejotl je malen, intenzivan, te mu treba i par desetljeća za zrelost dok je San Pedro veliki brzorastući kaktus s manjom dozom meskalina, no već za godinu dana (i manje u profesionalnom uzgoju) sazrijeva. To ga čini daleko pogodnijim kandidatom za zapadnjačku uporabu zbog transfera s autohtonog područja uzgoja. Stručnjaci preporučuju Peruansku baklju iz razloga što joj je omjer količine meskalina, brzine rasta i veličine biljke najbolji za grupno uživanje. Podrijetlo biljke je kultni psihonaut Carlos Castaneda vrlo precizno opisao, a ono seže barem 5700 godina u prošlost i civilizaciju Huichola s područja današnjeg Meksika. Prostranstva od Perua do Ekvadora bila su vezana uz San Pedro. Po tradicionalnom receptu pejotl se obrezivao na vrhu te se raznim pomagalima osiguravala pozicija za nicanje novih glava 'minikaktusa' koje bi se potom sušile i pretvarale u formacije nalik dugmetu. 'Dugmad' bi se žvakala ili kuhala u vodi, a iskustvo je izuzetno gorko. Zato bi se posluživao ili uz kakao ili uz med, a danas je izrazito popularno gorki prašak instalirati u tablete čijim gutanjem se izbjegava taj neugodni efekt. Problem nije samo izrazito gorak okus nego i brašnasta površina zbog čega ju je teško progutati pa zapinje za zube i grlo - konzumenti povraćaju sadržaj zbog dodatno nadraženog želudca. A i 'dugmić' sadrži tek parcijalni udio potrebnog meskalina pa ih je potrebno više pojesti. Ako pak uzmete prah u hidrokloridnom obliku, dovoljno vam je oko 300 miligrama sadržaja. Riječ 'pejotl' dolazi iz nahuatlanskog jezika, te predstavlja autohtoni meksičko-teksaški kaktus. Cvjeta od ožujka do svibnja roza cvjetovima. San Pedro pak odlikuju vrlo visoki uspravni zeleni kaktusi dok je Peruanska baklja negdje na pola puta rasta između navedena dva kaktusa. Što se pak akacije (Senegalia berlandieri) tiče, i dalje se špekulira o sadržaju meskalina koji se nalazi u tragovima kao i nikotin ili isto tako osporivani amfetanin i metamfetamin. S obzirom na to što sve ovaj grm sadrži i kakav status ima među Indijancima, sve opcije su itekako otvorene i nije isključeno da pojedini alkaloidi obitavaju samo u pojedinim podvrstama biljke, i to u mikrodozama.

Meskalin povijesno značajnim ponajviše čini antipropaganda. Naime, najstariji zapis koji ilustrira uporabu San Pedra datira iz 1300. godine prije Krista s područja današnjeg Perua, a pejotl je prvi puta opisan oko 500. godine prije Krista. Indijanci s područja suvremenog SAD-a meskalin su upoznali tek u 18. stoljeću. Kao i svi drugi psihodelici, meskalin je prvotno zabranjen od strane dominantnijih religija (Tonkawa, Mescalero i Lipan Apache su izvorne meskalinske religije) Istoka i Zapada, poglavito jer je rekonekciju s Bogom ostvarivao izvan domene duhovnih posrednika, odnosno svećenika čime su isti gubili svoj značaj. I samo ime 'San Pedro' dolazi kao vrsno odrađen PR zatečenih Indijanaca. Nakon što su vidjeli da konkvistadori uništavaju pejotl zbog 'sličnosti s hostijom', drugi izvor meskalina su preimenovali u ime katoličkog sveca. I to argumentirali s 'činjenicom' da se tijekom konzumacije jasno vidi Sveti Petar. Uz takvu sugestiju su Isusovci i konkvistadori imali očekivane vizije i sačuvan je kao jedan od sakramenata. Meskalin je prva psihoaktivna supstanca koja je ekstrahirana i izolirana iz biljke, i to davne 1896. godine kada ga je u njemačkom laboratoriju izolirao i identificirao Arthur Heffter dok je 1919. postao i prvi sintetizirani psihodelik - zaslužan je Ernst Späth. Sve do 1953. i Aldousa Huxleya nitko na Zapadu nije znao sve njegove karakteristike, a kultno djelo za popularizaciju psihodelika 'Vrata percepcije' otvorila su i prozor za meskalinske rituale. Dvije godine kasnije eksperiment je na BBC-u uživo iskušao britanski parlamentarac Christopher Mayhew - prijenos je prekinut, snimka proglašena 'prekontroverznom', no začudo su i nadzorni psihijatar Humphry Osmond i uživaoc potvrdili da je riječ o 'najinteresantnijem iskustvu u životu'. Bend 'The Doors' gura pejotl u sam vrh tadašnje pop (kontra)kulture. Kasnije supstancu dodatno popularizira roman 'Strah i prijezir u Las Vegasu', a zanimljivo je da taj 'gonzo' klasik došao iste godine kada su SAD i UN odlučili u potpunosti zabraniti psihoaktivne supstance uz rigorozne kazne zatvora za proizvođače, uzgajače i konzumente.

Ako ga negdje pak želite legalno konzumirati, država Utah je jedno od rijetkih svjetskih područja gdje se može koristiti u religijskoj praksi. Meskalin se koristio kao nevjerojatno uspješno sredstvo za rješavanje alkoholizma i depresije, no zbog zabrane prekinuta su i onemogućena sva znanstvena istraživanja o njegovim medicinskim dobrobitima.

Pročitajte i ovo: Psy festivali i psihodelično iskustvo