Sev Dah: Uvijek sam se volio igrati kontrastima u muzici

Malo je umetnika koji su uspeli da održe takav nivo integriteta kao što je to uradio Sev Dah. On je prava osoba da danas pričamo ne samo o klabingu, već o tome gde se seku muzika i politika. Dok se scena menja brzinom algoritma, Antonio je ostao veran mašinama i istoriji koja ga je oblikovala. Svi ga znamo i cenimo po tome što nije samo napravio ime, već je održao duh otpora koji je u tehnu danas potrebniji nego ikad. Od kultnih izdanja za Mote Evolver do najnovijih udara na K S R-u, on je ostao 'tehno-proleter' u punom smislu te reči. Danas ulazimo u duboku priču sa Sev Dahom...

M: Mi te pratimo već mnogo godina, pa znamo. Ali ajde da podsetimo i publiku: šta je Proletarijat i kako je nastao?

SD: Proletarijat je nastao kao moj neki lični pohod u boj protiv pravila kada su umjetnost i techno zvuk u pitanju. Činjenica je da, ako želiš da nametneš svoj zvuk i viziju široj publici, postoje pravila kojih se moraš pridržavati da bi tvoj zvuk bio prihvaćen od raznih izdavačkih kuća, pa mi je samim tim i stilsko uklapanje u njihovu priču generalno stvaralo blokadu u kreativnom procesu. Cijela poenta nastanka Proletarijata bila je ustvari žudnja za sopstvenom slobodom izražavanja u kreativnom smislu, gdje pravila ne postoje, igralište gdje sam postao sam svoj kreator pravila šta je dobro, a šta ne u muzičkom smislu. Jednostavno se nisam pronalazio u modernom zvuku i trendovima u to vrijeme, a ujedno mi je jako nedostajala nostalgija za zvukom koji je obilježio moje prve kontakte sa klubingom. Proletarijat za mene znači sloboda.

M: Koji je bio poslednji zvuk na koji si se sav naježio?

SD: Mnogo ima muzike koja me inspiriše, ali nekako osjećam da je taj „wow“ momenat sve rjeđi. Ne znam jesam li se zasitio ili su godine u istim okruženjima u pitanju, ali počeci klabinga su mi najupečatljiviji ostali jer mi je cijela okolina i taj svijet bio nov, što je i normalno. Još dodatno je upečatljiv doživljaj i osjećaj kada čuješ zvuk koji ti transformira percepciju vremena i prostora, a ne znaš ni ko je umjetnik ni kako doći do te trake, a internet nije dostupan. Opet, nije sve tako crno i tu i tamo ponovo doživim slične emocije kada me neko iznenadi kreativnošću i unikatnošću. Jedna od traka koja mi ovako mahinalno pada na pamet je italijanski artist Biemsix sa trakom Chemistry. Obožavam je i svaki put kada je pustim, vrati me u to avanturističko doba otkrivanja scene i muzike.

M: Tvoje ime i tvoj zvuk naizgled stoje u potpunom kontrastu. Gde se u tom sirovom pulsu i kicku krije izvorni bosanski dert i melanholija sevdalinke?

SD: Uvijek sam se volio igrati kontrastima! Sporo, a tvrdo, mračno, ali ipak funky. Uvijek mi je inspirativno kako uspjeti spojiti dva naizgled ogromna kontrasta i razlike u jednu priču. Iz slične ideje je nastao projekat kao što je Sev Dah. Kao što neki znaju, odselio sam se u Švedsku 2008. godine sa željom za boljom budućnošću, a ostavio iza sebe nezadovoljstvo, gađenje prema sistemu i razočarenje u mnoge ljude. Kao što to često i bude, nostalgija za domom, porodicom i prijateljima bila je nepodnošljiva već nakon dvije godine i prilagođavanje na novi sistem mi je stvaralo problem, ne zato što se nisam uspio uklopiti, već zato što sam mislio da meni taj tuđi sistem nema smisla. Tu sam zapravo započeo da ispitujem svoju historiju južnih Slavena, historiju Bosne i Hercegovine, i upoređivao našu kulturu sa zapadnoevropskom, te shvatio da narodi Balkana i Jugoslavije imaju jako specifičnu kulturu i da nam je stvarno teško prilagoditi se drugačijim vrijednostima, koliko god se mi snađemo izvan naših krajeva. U isto vrijeme se utišavao minimal hype i zvuk je ponovo postao sve siroviji i tvrđi. Ja sam jednostavno htio da ubacim malo više duše i emocija u tvrdi zvuk, pa je tu i nastala ideja da ugasim sve stare projekte i pokušam sve iz početka kao Sev Dah, uz to čuvajući sjećanje na svoje korijenje.

M: Izdavao si muziku na nekim od vodećih svetskih lejblova kao što su K S R i Mote Evolver. Na koji način se razlikuje selekcija traka za njih i za svoj lejbl?

SD: Glavni fokus mi je zvuk tog labela, pa se pokušavam pomalo uklopiti u priču umjetnika koji su tu izdavali, uvijek uz svoje začine, i tako se trudim da ipak zvučim kao ja. To je prvenstveno razlika u odnosu na muziku koju generalno radim za svoj label, jer se trudim da pratim pravila umjetnika koji su me pozvali da izdam kod njih, dok je Proletarijat čista sloboda!

M: Kako izgleda dan techno proletera kada se mašine ugase?

SD: Jako prosječno, tipični porodični čovjek. Kada mašine miruju, moje ruke i alati se aktiviraju i oblačim radno odijelo i popravljam sve živo što se u jednom stambenom objektu da popraviti. Kroz svoju struku sam sreo toliko raznolikih ljudi, slušao razne priče i stvarno me inspiriše da nekada i tuđe probleme pretvorim u zvuk i da filtriram frustraciju kroz mašine. Moram priznati da mi radni dan izvan studija stvara fin balans između osobe koja je otac i radnik i osobe koja je umjetnik. Ponekad je teško ponovo se aktivirati i vratiti u umjetnika pored svih obaveza i odgovornosti koju nosim za svoju porodicu, ali muzika i bijeg u studio su mi kao joga! Da ne radim ovo što radim, ne znam da li bih ostao pri pameti, tako da je balans sve!

M: Kako se osećaš povodom toga da je socijalistička estetika sve više trendy vizuelni identitet?

SD: Moram se, nažalost, složiti da je ljevičarska struktura u posljednjih 6–7 godina postala više kao sopstveno tapšanje po ramenu i predstava svijetu „vidite me kako sam ja ispravnija osoba od vas“. Malo je nezahvalno iz naše perspektive suditi, jer smo mi odgajani u socijalizmu gdje je politički sistem bio dio svake pore u društvu, ali smo imali prave vrijednosti u kući i izvan nje, kroz partiju i bratstvo i jedinstvo. Cijenile su se prave vrijednosti i, iako smo imali visok prag tolerancije, moral je uvijek bio prva ljestvica koja odlučuje. Biti lijevo ne znači prihvatiti sve što nam se servira, a uz to zanemariti moral. Ponekad treba stati, malo analizirati stvari kroz svoju lupu i shvatiti sam da li se ovo što mi se servira iz okoline sukobljava s mojim moralnim vrijednostima. Generalno mislim da ljevici ne treba ni hype ni određena moda, već više muda! :)

M: Šta misliš o ulozi underground techno kulture u današnjem društvu?

SD: Pa mislim generalno da je underground scena uvijek bila namijenjena određenim ljudima i s razlogom je underground. Možda je malo sebično s moje strane, ali bio bih najsretniji da tako i ostane. Ja bih se više osvrtao na to kako mainstream techno scena utiče na underground. Uz poneke olakšavajuće okolnosti, kao što je promocija sličnog zvuka na većim platformama, tu su i mnogi faktori koji dovode underground scenu do kolapsa, kao što su velike gaže artista, fokus agencija na zaradu i fokus na headlinere umjesto promoviranja lokalnih umjetnika.

M: Nastupao si već na našem eventu u Beogradu. Šta po tvom mišljenju Magla predstavlja?

SD: Porodica, iskrena ljubav za community i ogromno znanje! Cijela ekipa ne samo što je posvećena detaljima, nego su i velike ljudine! I pored svih prepreka, svi imaju svoju ulogu i trude se najbolje da umjetnicima i ljudima u klubu ponude nešto drugačije, što se najbliže tek u Berlinu može doživjeti, i to ostavlja utisak na sve.

M: Šta partizanski i antifašistički simboli u tvojim trakama, poput Marije Bursać, znače u 2026. godini?

SD: Kako tehnologija napreduje i dostupnost brzog dopamina postaje lako pristupačna, ljudi su navikli da kroz život idu brže i bez svrhe. Žalosno je što se prave herojske vrijednosti zaboravljaju tako brzo jer smo previše preokupirani konzumacijom nebitnih stvari, ne znajući da iza svog komfora modernog doba uvijek postoji jedna grupa ljudi koji su svoju krv prolili za našu slobodu, grupa ljudi kojima je dobrobit u širem pogledu bila važnija od sopstvenog života. Danas je bitnije nego ikada podsjetiti se narodnih heroja i antifašističke borbe, jer je ekstremna desnica u naglom porastu. Treba se podsjetiti da je ne baš tako davno bila velika tama nad narodima Evrope i svijeta. Zašto ne učimo iz naše historije? Moj cilj je održati antifašizam i ideologiju slobode živim kroz svoju muziku.

M: Kako je promovisati Proletarijat preko društvenih platformi koje su simbol kapitalizma?

SD: Ja generalno nisam protivnik kapitalističkog sistema jer stvara teren za zdravu kompeticiju gdje se veliki umovi mogu izraziti i svojim radom i znanjem poboljšati stanje u svijetu. Problem nastaje u korporativnom kapitalizmu, gdje jači i veći vlada i odlučuje ostalima. Ja se generalno ne obazirem na reakcije u online svijetu, često sam znao ući u konflikte sa neistomišljenicima na socijalnim platformama jer taj online svijet ne gledam kao nešto jako bitno u mom životu, kao što to drugi gledaju. Većinom su ljudi koji nisu upućeni u našu scenu ti koji stvaraju otpor mojoj antifašističkoj tematici. Generalno nemam problema na sceni. Opet, s druge strane, moje mišljenje je da, ako već postoji platforma gdje mogu privući pažnju svojom muzikom, zašto ne iskoristiti to, jer naša scena je zaista mala i svaki oblik promoviranja mi je prihvatljiv kada su socijalni mediji u pitanju.

M: Recimo, nekim čudom nisi u muzici - na koji način kanališeš svoju energiju i boriš se sa ovim temama?

SD: Kako starim, osjećam sve veću potrebu da nešto stvaram, bilo na koji način. Da li je to muzika ili umjetnost, ili jednostavno pokositi travu i uživati u rezultatu, ja svrhu i opuštanje uma vidim u rezultatu svoga rada. Tako da, kada ne bih bio dio scene, mislim da bih bio neki vrtlar ili bauštelac, jer rad i stvaranje nečega svojim rukama mi predstavlja najveće zadovoljstvo.

M: Kako biraš vizuale i dizajn za izdanja na Proletarijatu? Jesu li neki od tih motiva lični?

SD: Moj workflow se sastoji u tome da se fokusiram prvo na stvaranje. Kada imam dovoljno materijala, onda sve slušam par sedmica i odlučim šta bih volio da izdam na Proletarijat. Tek kasnije dolaze artwork i nazivi traka kao završni rad. Generalno čitam o raznim dešavanjima tokom narodnooslobodilačke borbe i tu pronalazim inspiraciju, dok su poneka izdanja bila baš lične posvete. Moje kompletno četvrto izdanje je, na primjer, bilo posvećeno mom ocu, dok je Insolate posvetila peto izdanje svom pokojnom dedi koji je bio dio NOB-a, tako da i tu pokušavam da stvorim neki balans između poruke i lične posvete.

M: Je l’ ti nedostaje Jugoslavija?

SD: Sve što više srećem naše ljude iz svih naših republika, moram priznati da mi nedostaje, ne zbog čiste nostalgije, nego zbog činjenice da smo baš poseban region. Ono što mi isto smeta je latinska poslovica divide et impera (zavadi pa vladaj), koja je na našim prostorima baš doživjela puni sjaj tog značenja, i to me najviše boli.

M: Gde najviše uživaš: iza DJ pulta, na danceflooru ili u studiju?

SD: Svako mjesto ima svoju posebnu i skroz drugačiju čar! Generalno se volim držati kruga dancefloor – studio – DJ pult. Tokom plesa sretnem toliko dobrih ljudi, inspirišem se i dopustim sebi predah od svakodnevnice, onda volim da tu energiju prenesem u studio, gdje kreiram i prerađujem te emocije koje su ostale u meni. Ultimativni cilj je DJ pult, da pokušam ljudima stvoriti iste emocije i stvoriti prostor da se diskonektuju od svakodnevnice!

M: Šta je u klupskoj kulturi 2026. godine bolje, a šta gore nego pre 10 ili 20 godina?

SD: Iskreno se pokušavam ne obazirati mnogo na dešavanja na sceni, što možda pomalo zvuči arogantno, ali volio bih se vratiti na prethodnu tačku kada sam spomenuo brzi dopamin i socijalne medije. Jednostavno osjećam da tu gubim najviše energije, jer je najlakši način da budeš upućen u razna dešavanja i stanje scene kroz socijalne medije, ali tu ima toliko toga gadnog i nestvarnog da stvarno želim izbjegavati biti tu. Želim samo da stvaram, ako je moja muzika potrebna, onda će i pronaći put do pravih ljudi, to je to. Ono što bih ipak naveo kao nešto što je bilo bolje prije jeste osjećaj pripadnosti i zajedništva. Toga je danas mnogo manje, ali osjećam trend povratka gdje se ljudi ponovo udružuju i pokušavaju nešto zajednici ostaviti kroz svoj rad. To mi je jako pozitivno!

M: Koji lejbl ili artist trenutno želiš da preporučiš?

SD: Kada je label u pitanju, tu bih definitivno uvrstio Lömsk, koji vode Mattias Fridell i Alexander Johansson. Definitivno moj stil i svako izdanje mi je vrh! Ima još raznih mladih umjetnika kao što su Human Safari i White_aurA, kada je znanje iza pulta u pitanju, koji definitivno zaslužuju više pažnje, a generalno se volim vraćati u prošlost i istraživati i ponovo otkrivati starija izdanja i artiste koji su možda pali u zaborav.

M: Kada se pogase sva svetla, koju sevdalinku pustiš sebi za dušu?

SD: Generalno volim moderniji sevdah kao što su Božo Vrećo i Damir Imamović, s tim da ne bježim od starih klasika i umjetnika poput Himze Polovine ili Safeta Isovića. Ali ono kada me baš duša boli i tražim spas, u smislu definicije sevdalinke „otac sluša, plače, a dobro mu je“, onda je to definitivno Damir Imamović - ''Dva se draga''.