Što je to “business techno”?

Ako se ubrajate u one koji angažirano prate statuse i komentare na društvenim profilima omiljenih im DJ-a i glazbenika, možda ste dosad već nabasali na pojam “business techna”. Izraz neodoljivo podsjeća na sličnu jezičnu tvorevinu i naslov popularne knjige s početka milenija, “Funky business” o inovativnim poslovnim rješenjima. No u kontekstu techna, business naizgled ima potpuno drukčije značenje. Ili možda ipak ne?

Pojam se nedavno infiltrirao u sleng ljubitelja elektroničke glazbe, a sve je češći predmet javnih i privatnih rasprava, u kojima se naziru vječne dileme oko toga što je underground, a što komercijalno, tko je dosljedan, a tko se prodao. Ako tražimo najizgledniji prijevod pojma “business techno” u domaći žargon, bilo bi to nešto kao “ziheraški techno” ili takva forma elektroničke glazbe čije su glavne karakteristike u suštoj suprotnosti s onim što bi ona trebala predstavljati. Umjesto da bude progresivna, inovativna, duhovita, uzbudljiva i dinamična, ona je neinventivna, predvidljiva, banalna, dosadna i – dobro se prodaje...

Priča oko “business techna” zakuhala se u travnju 2018., nakon recenzije EP-a “Prosperity” Anje Schneider, objavljene na portalu Resident Advisor, koju je autor počeo s konstatacijom da je techno novi tech house. Kako bismo shvatili što je autor htio reći, potrebno je poznavati stavove online zajednice ortodoksnih techno fanova koji drže da je tech house najgora vrsta glazbe u povijesti. Drugim riječima, ovakva tvrdnja znači uvredu za techno i kao takvu ju je, na svom Twitter profilu, objavio i komentirao američki producent i DJ Truncate. Replicirao mu je Shifted, britanski glazbenik s prebivalištem u Berlinu i napisao “Ne, BUSINESS techno je novi tech house”. Pritom se referirao na drugu debatu, odigranu dva mjeseca ranije na Facebooku. Naime, novi favorit španjolske DJ scene, Gabriel Cassina a.k.a. DJ Regal (poznat po remiksevima za Ninu Kraviz, Ellen Allien, Lena Fakija i Amelie Lens), objavio je status u kojem kaže kako je njegov cilj da techno postane novi mainstream, uz zaključak da novac danas zarađuju lažni techno DJ-i, umjesto onih pravih (štogod to značilo)... Status je izazvao salve negativnih reakcija i otvorio neke stare frontove kao npr: što je pravi techno, a što lažni... Koga to, spomenuta španjolska zvijezda u usponu, smatra lažnim techno DJ-ima? Sebe očito svrstava među prave, iako njegova glazba upućuje na to da je upravo on jedan od tih “business techno profitera”...

Koliko god prepotentni i samodopadni bili ovakvi javni istupi, klubovi u velikim gradovima počeli su ih sprovoditi u djelo i nametati business techno kao novi standard... Toj oluji suhoparne, jednodimenzionalne glazbe nisu uspjeli pobjeći ni Berlin i London (s izuzetkom onih reprezentativnih klubova koji drže do svog glazbenog profila), a DJ-i se množe poput klonova i puštaju glazbu kao na traci, neovisno o tome jesu li lokalni honorarci ili zvijezde koje identičan set naplate stostruko. U tom kontekstu svrstavati takvu glazbu pod techno, tech house ili pod bilo koji od postojećih glazbenih pravaca, uistinu jest uvredljivo. Za tu glazbu ne postoji jasna definicija; teško je usporediva s ičim; jednostavno se mora čuti da bi bila prepoznata. No istovremeno služi i kao sredstvo torture za turiste i ljude koji su izašli na piće i kao sredstvo kojim pojedinci zarađuju novac – dakle, business techno! Možda opet uvreda za techno… Ali ne, zato jer techno u ovom slučaju gubi svoje izvorno značanje. Za jedne postaje parodija, a za druge korisna informacija i generalna smjernica, ako govorimo o publici koja svu elektroničku glazbu percipira kao techno. Kako bi dojam o brutalnom gaženju svih vrijednosti proizašlih iz undergrounda bio potpun, valja napomenuti kako se ti isti klubovi iznajmljuju i za korporativne zabave. DJ-i se tu prodaju u paketu ili ih zamijenjuju neki koji su isti kao i oni. Ponude uključuju i najskuplji šampanjci, koktele, plaćene celebrityje, hostese itd. Mogućnosti su neograničene...

Ovakav izvitopereni pristup donekle je razumljiv kod mladića i djevojaka željnih lagodnog part-time posla, ali tragično je da su u tom kolu, bez imalo srama i neki koji su i sami došli iz undergrounda i beskrupolozno se kitili titulama tobožnjih “predvodnika nove generacije”, “kraljeva i kraljica plesnih podija” i sl. Iako bi, gotovo sigurno, bilo koji DJ ili producent čija glazba smrdi na “business techno”, s gnušanjem odbio da ga se trpa u taj koš, ljudsku pohlepu teško je zatomiti. Uostalom, svako blaćenje njihova lika i djela, vješto će demantirati plaćeni influenceri na društvenim mrežama sa svojim hordama followera. Stroj za proizvodnju novca bezkompromisno će se obrušiti na svakoga tko pokuša omesti njegov rad. Čak su i argumenti basnoslovnih honorara, gramzivosti i želje za profitom izuzetno opasno oružje koje kritičara vrlo lako pretvaraju u isfrustriranog zavidnika.

Svoje objašnjenje o tome što je business techno, svojedobno je dao i Scuba, britanski prvoborac dubstepa, rekavši kako je to “samo još jedan izraz kojeg su smislili ljudi ljubomorni na one koji zarađuju više od njih.” Svojim stavom nije stao nikom u obranu, već samo iznio činjenicu da su, tijekom povijesti, razne revolucionarne ideje i pokreti prodani u komercijalne svrhe, što je uvijek generiralo vrlo glasne nezadovoljnike i zavidnike. Na sličan se način razvila i priča o business technu…

Business techno svakako može biti priča o profitabilnosti, ljubomori, razočarenju, hejtanju ili lajkanju, ali bit tog pojma nema zapravo veze s glazbom, niti s izazivanjem ikakvih emocija vezanih uz glazbu. To je samo krilatica još jednog oblika kapitalizma; još jedna frakcija u mentalnom sklopu kapitalističkog uma, čija se vrijednost ne razlikuje od ostalih frakcija, kao npr. paketa dionica, kreditne klauzule, iznajmljivanja apartmana, postotka od prodaje, poreza na dobit, zakupa, podzakupa, stečaja, likvidacije itd. Naposlijetku, možemo ga protumačiti i kao jednu inačicu “Funky businessa”, ali business techno je, prije svega, grozomorna ideja u kojoj techno prestaje biti kultura i postaje proizvod...